MATICA HRVATSKA

Središnjica Matice hrvatske i ogranak Matice hrvatske Dubrovnik organizirali su 9. prosinca predstavljanje knjige Dalibora Foretića Hrid za slobodu — dubrovačke ljetne kronike 1971. -2001. i monografiju skupine autora Milka Podrug Kokotović. O knjigama su govorili Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske, Miljenko Foretić, predsjednik ogranka Matice hrvatske Dubrovnik, Nikola Batušić te Hrvoje Ivanković, a prigodne tekstove iz Foretićeve knjige čitali su dramski umjetnici Perica Martinović, Doris Šarić Kukuljica i Maro Martinović.

Igor Zidić istaknuo je zadovoljstvo koje ima predstavljajući ove dvije knjige kao ono najbolje što dolazi iz Dubrovnika. Naglasio je izniman rad ogranka Matice hrvatske Dubrovnik koji je izdao brojne vrijedne knjige i publikacije te se time pokazao kao ona snaga koja nije dopustila da Dubrovnik oslabi ni u najtežim trenucima. Dubrovnik je grad u kojem su za slobodu i nezavisnost žrtvovani mnogi mali i prolazni ciljevi, istaknuo je na kraju Zidić.

Nikola Batušić Dubrovnik je nazvao jednim od svjetionika hrvatske kulture, čemu pridonose i knjige poput ovih, koje daju antologiju hrvatskoga teatra i glumaca. Dalibora Foretića nazvao je najdosljednijim i najsustavnijim kroničarem hrvatskoga kazališta koji je pratio zbivanja na svim hrvatskim pozornicama promičući svoju viziju kazališta. Jedinstvena su poveznica njegovih kritika predstave dubrovačkog festivala. Bio je kritičar samosvojne optike koji nije podlijegao utjecajima.

Miljenko Foretić predstavio je monografiju o Milki Podrug Kokotović kao jednu, u kontekstu teatrološke literature o glumcima, od najreprezentativnijih. Za Foretićevu knjigu, čije je ovo drugo i prošireno izdanje, istaknuo je njezin koncept niza malih znanstvenih traktata, lepršava i čitljiva stila, zgodna za recepciju.

Hrvoje Ivanković predstavio je knjige kao živi dokaz bogate izdavačke djelatnosti ogranka Matice hrvatske Dubrovnik, koji daje dragocjene prinose hrvatskoj publicistici. Foretićeva knjiga sjajan je portret uglednoga dramskog festivala koji je dao veliki teatralni znalac, koji nikad nije pisao svisoka, nego je uvijek iščitavao iz konteksta u kojem su nastajale, svoj autoritet nikad nije uzdizao na pijedestal nedodirljivosti. Osim niza sjajnih kritičkih prinosa u knjigu je neupadno interpoliran i niz ostalih tema o igrama.

Grčević o Andriću

Knjiga Franje Grčevića Simbolizam, ekologija, eshatologija predstavljena je 12. prosinca u palači Matice hrvatske. O knjizi su govorili Zvonko Kovač, Duško Marinković i sam autor.

Zvonko Kovač knjigu je okarakterizirao kao knjigu neobična i izazovna naslova, u kojoj su okupljeni Grčevićevi tekstovi o Ivi Andriću, u kojoj se oblikuje simbolistička proza, što je važno u pronalaženju novoga ključa za interpretaciju Ive Andrića. U njoj autor daje nekoliko načela simbolističkog proznog teksta te ima ambiciju da svu književnost podredi eshatologiji, što znači izricanju konačne svrhe, kao sveobuhvatnom modelu mišljenja o duhovnosti. Dovodi u vezu religiju i književnost. Čitajući knjigu stječe se dojam da je sačinjena od istraživanja, da je riječ o ustrajnom autoru koji je inovativan i dijaloški otvoren u razmišljanjima, stvara probleme, diže ih na višu potenciju i onda obrađuje. Duško Marinković o knjizi govori kao o ciklusu tekstova jasne arhitektonike. Njezina je posebna vrijednost što Andrićev opus vraća na mjesto koje mu pripada. Grčević Andrićevu poetiku pokušava sagledati i teorijski interpretirati kao simbolističku, a njezin realizam pokazati samo kao prividan, što ljušteći pripovjedni tekst uvjerljivo i pokazuje. Andrića interpretira kao impersonalnoga pripovjedača, u kojeg prevladava alegorizam i psihologizam moderne priče, a njegovo djelo služi mu za istraživanje i donošenje zaključaka. Iščitavanje Andrića u ključu koji nudi Grčević formirat će novi koncept tumačenja njegova opusa. Doprinos je knjige i što je Andrićevu literaturu vratila u književno-znanstvenu zajednicu.

Na kraju se autor, Franjo Grčević, zahvalio Matici hrvatskoj na objavljivanju knjige.

Čitanje stare književnosti

Odjel za književnost Matice hrvatske organizirao je 11. prosinca znanstvenu tribinu Pavla Pavličića o temi Kako čitati stariju hrvatsku književnost, kojom je započeo ciklus koji će se baviti problemima čitanja književnosti.

Za početak je izabrana starija književnost, jer je ona najmanje čitana, a jedan od razloga za to njezina je starost. Jedino u nas postoji podjela na stariju i noviju književnost, a granica među njima je 19. stoljeće, kada se premješta književno središte iz Dalmacije u Zagreb. To je i doba kada se mijenja shvaćanje književnosti u Europi. Hrvatski pisci toga doba nisu smatrali potrebnim osvrtati se na stariju književnost, nisu osjećali potrebu stvarati veze, imali su osjećaj da počinju iz početka. Time se izgubila tradicija. Promjenom kulturnoga kruga, iz mediteranskog u srednjoeuropski, promijenila se i stilska i metrička infrastruktura.

Knjige se čitaju iz različitih razloga, najčešće iz razonode, potom informativno i profesionalno. Čitati stariju hrvatsku književnost iz informativnih razloga zahtijeva stanovit napor jer se promjenio jezik, ali i ukus, način kako ljudi promatraju svijet. Ovom vrstom čitanja stvara se procjena vrijednosti neke književnosti.

Starija hrvatska književnost postoji i onda kada se ne čita. Jedan od razloga zašto se ne čita jest i njezina teška dostupnost, kao i njezin jezik za čije je razumijevanje potreban prijevod. U nas nedostaje izdanja koja bi sadržavala rječnike i objašnjenja, a ona su posebno važna za školski uzrast koji traži popularna izdanja.

Za stariju hrvatsku književnost važna je interpretacija, jer tu nema identifikacije zbog vremena koje je proteklo između njezina nastanka i vremena u kojem se čita. Tako se starim tekstovima pridaju nova značenja, a starija hrvatska književnost pokazuje se veoma dinamičnom. Potrebno ju je čitati kako bi čovjek znao što se zbiva s njim samim, s njegovim identitetom. Bez starih pisaca ne može se kao ni bez modernih.

Što je karijera

Klub studenata Matice hrvatske 17. prosinca organizirao je predavanje prof. dr. sc. Matka Marušića o temi Što je karijera i kako je napraviti.

Matko Marušić, profesor na Medicinskom fakultetu, temi je pristupio na vrlo neobičan, atipičan način, što je vjerojatno bilo u suprotnosti s onim što je većina nazočnih očekivala. Temi je pristupio pomalo filozofski i provokativno. Koristeći se vrlo jednostavnim rječnikom i primjerima iz vlastita života pokušao je prisutne, uglavnom studente, navesti na razmišljanje što je to karijera i da li je ona čovjeku uopće potrebna te kako je steći. Na pitanje da li nam je karijera potrebna, kako je priznao odgovor ne može dati jer o tome odlučuje svatko za sebe. A na pitanje što je to karijera on odgovara to je sve, Dakako osim ležanja i čekanja smrti, jer postići vrhunac u karijeri nije biti prvi, nego biti najbolji što možeš biti. U tome je važno biti ono što jesi, kao i pravilno procijeniti tko si, ne zanositi se stvarima koje ti ne pripadaju, duboko promišljati sve što radiš. Pritom nije stvar u slobodi, nego u odgovornosti koja daje rezultate. Važno je ne dopustiti da se u starosti bude nezadovoljan svojim životom, istaknuo je u više navrata Marušić. Karijera za njega nije novac nego činjenica da živiš od svoga rada i da se ne žališ. Karijeru je, smatra on, lako napraviti, ali to ima cijenu i uvijek će na račun karijere patiti neki drugi aspekt života. Dao je i svoju definiciju inteligencije rekavši da je inteligencija pravilna procjena vlastitih vrijednosti i pravilno postavljanje ciljeva, a za to je potrebna ozbiljnost i promišljanje.

Zdravlje kao sloboda

Odjel za medicinu 17. prosinca organizirao je radionicu s temom Opstanak i razvoj života i zdravlja sada i ovdje, o čemu je govorio dr. sc. Slavko Kulić.

Odmah na početku istaknuo je kako su rijetki sugovornici na tu temu jer riječ je o filozofiji više razine smisla učenja. U današnje vrijeme briga za život izvan je našega misaonog aparata, a dramatične pomjene socijalnih odnosa u nas posljednjih godina život su uvelike destruirale. Svi oblici života polako nestaju, čovjek provodi civilizacijsko nasilje nad životom, a pitanje je da li je svega toga svjestan.

Od sveukupnog stanovništva našega planeta tek je mali postotak ljudi zaposlen, a istraživanjima je dokazano da svi ljudi imaju približno istu razinu svijesti, o čemu svjedoči i desetak tisuća kultura koje su stvorili i oko pet tisuća jezika. Postavlja se pitanje u čemu je problem, zašto onda nemaju i istu razinu života. Možda u činjenici da velika većina toga svijeta pripada u skupinu tzv. dužnika, kao i činjenici da je čovjek u cjelini još na animalnom stupnju, gdje vladaju zakoni jačega, a oružje je najbitnije. Današnji je svijet svijet u kojem sila uređuje pravo.

U Hrvatskoj danas imamo situaciju da umjesto koncepcije razvoja života imamo projekt vladanja. Kulić je mišljenja da svi naši problemi leže u političkoj borbi, kao i činjenici da Hrvati još nisu osvijestili sebe, nisu odredili poziciju koju žele zauzeti spram svijeta, te rješenje problema uvijek traže u drugih, zaboravljajući pritom da svoju socijalnu i nacionalnu sigurnost mogu osmisliti sami, a ne podaničkim odnosima, oponašajući svijet oko sebe. Hrvatska je trenutno u situaciji zaduženosti, a poznato je da zaduženi ljudi nemaju slobode... Sve to utječe na pojedinca, razara ga, a samo zdrav čovjek može stvarati nove vrijednosti, kvalitetan život. Zdravlje, kao elementarna ljudska sloboda, dovedeno je u pitanje.

Ono što danas čini Homo sapiens dovodi u pitanje činjenicu da je on inteligentno biće, zaključio je na kraju Kulić. Čovjek postaje osnovni uzrok svih oblika patologije života.

Po završetku izlaganja uslijedila je rasprava o izloženim problemima.

Wintgensove pjesme

U Matici hrvatskoj 13. prosinca održana je konferencija za novinare, a tom prigodom predstavljena je i knjiga pjesama Bijele pjesme pred ponorima izašle kao poseban otisak časopisa »Kolo« br. 3, Lea Wintgensa.

Leo Wintgens doktor je filozofije i književnosti, profesor na Sveučilištu u Bruxellesu, član Kraljevske akademije. Piše na više jezika. Dobitnik je nekoliko međunarodnih nagrada. Završio je i studij glazbe. Pjesme iz knjige poezije Bijele pjesme pred ponorima nastale su u povodu strašna otkrića o zlostavljanju djece u Belgiji, a pisane su na francuskom, nizozemskom, njemačkom i engleskom. U prozi i pjesmama strastveno i emotivno se posvećuje temi koja ga zaokuplja sa željom da njegova angažiranost i zanesenost, ogorčenje ili oduševljenje, njegova ljubav ili prezir prijeđu na čitatelja ili slušatelja.

Pozdravnu riječ u ime Matice hrvatske uputio je njezin potpredsjednik Tonko Maroević. Lea Wintgensa predstavio je kao čovjeka koji u svojim pjesmama obrađuje humanističke teme koje bi trebale sve nas zanimati. U njima povezuje poeziju i glazbu, vraća se u doba trubadura. Zanima ga kontrast bijeloga, odnosno pozitivnog i nevinog, i tame, odnosno ponora i prijetnje.

Višnja Stahuljak, jedna od prevoditeljica, prisutne je upoznala s radom Lea Wintgensa i njegovom poezijom, nježnom, tužnom i zastrašujućom, čija su tema, dječja prava, okrutna stvarnost. Godine 1996. sudjelovao je na protestnom Bijelom maršu u Bruxellesu organiziranom kao znak protesta zbog opasnosti kojoj su izložena djeca. Pjesme iz zbirke uglazbila je belgijska skladateljica Lucette Piron. Pjesme su Wintgensov prilog u borbi za djecu i njihova prava.

Sam autor, Leo Wintgens, nakon što je pročitao i otpjevao nekoliko pjesama u orginalu govorio je o trenutnoj situaciji što se tiče prava djece. Na kraju je pročitao i tekst o Vukovaru želeći na taj način naglasiti kako među zločinima nema razlike.

Mladi Mat

U ponedjeljak, 9. prosinca, u palači Matice hrvatske održano je predstavljanje prvog broja lista »Mat« Studentskog kluba Matice hrvatske, pokrenutog u sklopu rada MH 6. lipnja ove godine, koji je utemeljila grupica školskih prijatelja. Na predstavljanju su govorili predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić, član Upravnog odbora Matice hrvatske Ive Mažuran, tajnik MH za Grad Zagreb Krešimir Blažević, kao i urednica lista Dora Zgrabljić te članovi uredništva Ivan Planinić i Lucija Gluščević.

Matica hrvatska bit će mrtva ne otvori li se mladima, poručio je predsjednik Zidić, poželjevši im dobrodošlicu, te naglasio kako — iako je nakladnik »Mata«, pri njegovu nastajanju nije davao nikakve sugestije niti intervenirao na bilo koji način, ostavivši tako mladim ljudima punu slobodu djelovanja. Šah je umro, živio Mat, dodao je i Blažević nakon kraćeg izlaganja. Blaževiću se posebno zahvalila urednica lista Dora Zgrabljić, istaknuvši njegove zasluge — iskustvo i savjete, pri pokretanju i finalizaciji »Mata«, koji će, kako je izložila, što više nastojati na temama koje bi mogle zanimati upravo studente. Ivan Planinić pak kazao je kako je Matica hrvatska pokazala da joj oči nisu stare koliko i ugled, nego suprotno — da ima mlade oči koje su prepoznale mlade i njihovu želju za sudjelovanjem u društvenim zbivanjima. Na kraju je kratak govor održao i Ive Mažuran, koji je završio parafrazirajući Vladu Gotovca — Bez Matice hrvatske nema Hrvatske, a bez Hrvatske nema Matice hrvatske.

Tako od sveg srca sadašnjim i budućim matovcima želimo da im se ostvare vlastite želje — da list izlazi u petnaest tisuća primjeraka i barem na 32 stranice.

Pettanov Arkun

Matica hrvatska i Zagrebački operni studio 16. su prosinca u palači Matice hrvatske organizirali koncert iz ciklusa Iz zaboravljene hrvatsko glazbenoscenske baštine. Tom prigodom izvedeni su birani ulomci opere u pet činova Arkun Huberta Pettana u koncertnoj izvedbi koja je nastala prema priči Vladimira Nazora. Uloge su otpjevali Ivan Turšić, Robert Kavazović, Marijana Šokčević, Željko Grofelnik i Danijela Tomašić uz klavirsku pratnju Josipa Šege i vodstvo Antuna Petrušića.

Hubert Pettan bio je skladatelj i istraživač hrvatske glazbene povijesti, glazbeni pisac i pedagog, koji je životni i radni vijek proveo u uvjerenju da o glazbi nije dovoljno govoriti i pisati, nego da je ponajprije treba izvoditi potkrepljujući to sudjelovanjem u svojstvu klavirskog pratitelja u javnim izvedbama vlastitih djela, te kao violinist pri kućnom muziciranju u obiteljskom krugu. Tim njegovim razmišljanjima pridružio se i Zagrebački operni studio izvedbom upravo jednog od njegovih djela.

Antonija Vranić