Ljubav crnonoćno i bjelodano

Ljubav crnonoćno i bjelodano

Redatelj Borna Baletić, zaletjevši se u tekst, preskočio je bitnu činjenicu da je komad pisan u stihu. Time se lišio traženja tananijih suglasja između riječi i geste, ograničivši se na to da predstavu puni najčešće nepotrebnom energijom

Da nema Romana o Tristanu i Izoldi, osnovne povelje o ljubavi na početku moderne povijesti, možda bi Deset zapovijedi odredile odnos tijela i duše kao teško premostiv rascjep. Prema tom romanu, ljubav je proizašla iz Božje primisli kao moć kojoj se ništa ne može suprotstaviti, bez obzira da li je riječ o učinku čarobnog napitka ili o zatravljenosti pukim pogledom na drugo biće. Veličina ljubavi sposobna je čak privoljeti Boga da stane na njezinu stranu, makar bila poročna, kako se razabire iz prizora kada Izolda, da bi dokazala svoju nevinost, uzima golim rukama užareno željezo bez ikakvih posljedica.

Pojas nevinosti

U Romanci o tri ljubavi Antun Šoljan ne uzima u obzir moguću Božju pristranost nego se, za volju suptilnosti zapleta drame, vraća ponešto shematiziranu historicističkom pojmu ljubavi, gdje se bračna vjernost čuvala pojasom nevinosti. Pod rodnom oznakom romance, koja pretpostavlja ljubavni siže s vedrim završetkom, dramatičar je podmetnuo zbivanje koje klizi u smjeru gdje se vedri posljedak teško može zajamčiti. Očito smo na području miješanja žanrova i mijenjanja predznaka unutar okvirne tragigroteske, koja je od sedamdesetih godina glavni žanr hrvatske dramaturgije. Tu su naznačeni i problemi u scenskom tumačenju ovog teksta koji upozorava na oprez samom činjenicom da je riječ o drami u stihovima. Stih je uputa da izražaj treba tražiti u unutarnjem intenzitetu, a ne u jačini ekspresije, to više što rime ističu grotesknost kao što podcrtavaju svaku patetičnost.

Dolazak Viteza u dvorac gdje Gospa i Službenica dijele istu glad za ljubavlju proizvodi smjesta situaciju ljubavnoga trokuta, izravnošću koju znade postići samo Šoljan. Tu je mjesto gdje autor apsolvira historicizam suptilnim simbolističkim concettom. Gospa je naime došla na pomisao da se ljubav podijeli na tijelo i duh, na tjelesnu i duhovnu ljubav: tjelesnu ljubav ponudit će Službenici, koja će se noću uvlačiti u postelju Vitezu, dok će sebi pridržati duhovnu ljubav, koju će zadovoljavati danju ljuvenim razgovorom. U concettu sadržana je perspektiva katastrofe koja se nadaje iz činjenice da se tjelesno ne može nekažnjeno odvojiti od duhovnog. Naime, odvojeni, oni rastu u iscrpljujuću moru koja će Viteza posve iscrpsti te biti uzrok njegovu skončanju. Iako trubadurska ljubav nikada nije bila isključivo duhovna, Šoljan je zasnovao concetto Romance na mišljenju o bestjelesnosti udvorne ljubavi, štoviše parodira je do tragedije. Gospa naime ne uspijeva izdržati isključivu duhovnost ljubavi pa moli Kapelana da joj dade povjereni mu ključ od pojasa nevinosti. Očigledno prekasno za nju i za Viteza.

Zaboravljeni stih

Redatelj Borna Baletić, zaletjevši se u tekst, preskočio je bitnu činjenicu da je komad pisan u stihu. Time se lišio traženja tananijih suglasja između riječi i geste, ograničivši se na to da predstavu puni najčešće nepotrebnom energijom. Jer Šoljanov concetto najbolje radi u suspregnutosti kojom se govori oko noćno/danjeg ljubavnog događanja, dok stih pruža isuviše povoda umjelačkim titrajima između zvuka, smisla i kretanja, upravo vremenosti odgađanja konačne katastrofe. U malom glumačkom ansamblu Službenica Sunčane Zelenike Konjević približava se gotovo idealnom tumačenju tog lika svojom nasmiješenom prostosrdačnom diskrecijom. Gospa Ljiljane Bogojević griješi kada već od početka izrazom lica iskazuje razočaranje padom u klopku koju je samoj sebi postavila. Kapelan Tomislava Lipljina žovijalnom glasnošću najviše odudara od one diskrecije koja bi bila dio njegove profesije. Što reći o Vitezu mladog Vicka Bilandžića? On je naprosto preprirodan da bi funkcionirao u Šoljanovu concettu, gdje dolazi do ruba spoznaje o tragigrotesknosti svog usuda. Redatelju treba uzeti u zaslugu odlične suradnike. U prvom redu scenografa Željka Zoricu, koji je golemim krevetom u središtu scene ekonomično rasporedio kretanje glumaca. Violončelistički pasaži skladatelja Davora Bobića i nekonvencionalni stilski kostimi Tonča Vladislavića pridonijeli su izražajnoj jednostavnosti predstave. S današnjeg aspekta, dramaturška učinkovitost i klasičnost Šoljanova teksta s godinama su samo još uočljivije, ali nije dovoljno samo to što se on takoreći sam od sebe režira.

Zvonimir Mrkonjić