Karakter je u glavi

Karakter je u glavi

Kada čovjek polagano hoda kroz zamračene prostorije muzeja i gleda u intenzivno osvijetljena lica na visokim postoljima, obuzme ga neodređen osjećaj divljenja i sažaljenja, na trenutke čak odbojnosti i zaziranja. Nije važno kako se obično odnosimo prema kasnobaroknoj umjetnosti — nemoguće je ostati hladan prema Messerschmidtovim prodornim fizionomijama

U sve oštrijoj borbi za naklonost publike Austrijska galerija Belvedere je u ovoj zemlji najveći favorit. Dok Gornji Belvedere do 23. veljače 2003. izlaže pejsaže Gustava Klimta (vidi »Vijenac« br. 227), Donji se prihvatio drugog velikog majstora — Franza Xavera Messerschmidta — cijenjena i slavljena kipara, poznatog ekscentrika i čudaka.

Messerschmidt je osim Georga Raphaela Donnera najpoznatiji kipar 18. stoljeća s njemačkoga govornog područja. Rođen prekasno da bi bez oklijevanja slijedio barokne ideale, sumnjao je i u klasicizam već u njegovu osvitu, a opus mu se opire gotovo svim uobičajenim stilskim uvrštavanjima. Posebice je to slučaj s njegovim Charakterköpfe, koje su okosnica bečke izložbe, a ne uklapaju se ni u jednu kunsthistoričarsku kategoriju. Potpuno antiakademske, one nisu odgovarale estetskom kanonu vremena u kojem su nastale — na poseban su način najavljivale budućnost: bile su odveć moderne za terezijansku epohu.

Uže oko vrata

Čini se da je Messerschmidtu od početka bila zacrtana sudbina umjetnika. Kao nećak i posvojče minhenskoga dvorskog kipara Johanna Baptista Strauba rano je došao u kontakt s likovnom umjetnošću. Nakon nauka kod ujaka u Münchenu i dvogodišnjeg studijskog boravka u Salzburgu i Grazu, upisao se 1755. na k. k. Academie der Mahler-, Bildhauer- Baukunst u Beču. Direktor Akademije je prepoznao i potpomagao njegov talent, pa je tako Messerschmidt već u mladim danima dobio prestižne ugovore, kao što je onaj za izvedbu dvije monumentalne biste carskoga para Marije Terezije i Franje Stjepana. Time je bio učinjen prvi korak jedne tobože uzlazne karijere. Uslijedile su nove narudžbe s dvora, zatim umjetnicima obvezatan put u Rim i boravci u Engleskoj i Njemačkoj. Konačno, 1770. činilo se da je Messerschmidt dosegnuo cilj svojih nastojanja: izabran je za člana carske Akademije u Beču, dobio je dozvolu za podučavanje i imao je najbolje izglede da bude imenovan profesorom kiparstva. No, do toga nije nikada došlo.

Početkom 1770-tih godina — tako stoji u katalogu izložbe — pojavili su se prvi znaci psihičkog oboljenja. Kad je 1774. konačno pala odluka o popunjavanju slobodnog profesorskog mjesta, Messerschmidt je ignoriran s napomenom da je »čudnoga zdravlja«. Duboko povrijeđen i neshvaćen, najprije se povukao i prestao stvarati. Prodao je kuću u Beču i preselio u Bavarsku, gdje je kupio kolibu i domaće životinje kako bi vodio pustinjački život. U godinama povučenosti posvetio se studijama fizionomije, pri čemu mu je kao model služilo vlastito lice. Nakon što su propali pregovori o namještenju dvorskog kipara u Münchenu, odlučio se 1777. ponovo na promjenu boravišta, krenuvši opet prema istoku — ovoga puta ne u Beč, nego u Bratislavu gdje će ostati do smrti ljeta 1783.

U posljednjoj životnoj fazi Messerschmidt gotovo isključivo radi na svojim Charakterköpfe, na bistama s čudnim grimasama koje su do danas ostale zagonetka za ljude od struke. Naime, još je nejasno koji smisao kriju te karikature, što je Messerschmidt njima želio izraziti. Upravo ta nesigurnost, u kombinaciji s preživjelim izvještajima o njegovu čudnom ponašanju, dovodila su dosad do najrazličitijih pretpostavki. Povjesničar umjetnosti i Freudov učenik Ernst Kris je 1930-tih godina objavio niz članaka u kojima je argumentirao tvrdnju da je Messerschmidt bio duševno poremećen, da je patio od paranoidne shizofrenije i da je njegov opus rezultat seksualnih maštarija.

Znanost se u međuvremenu doduše distancirala od te vrlo frojdovske dijagnoze, ali još postoji konsenzus oko toga da je Messerschmidt bio psihički bolestan. Po tome ni bečka izložba ne čini iznimku, iako je kurator izložbe Michael Krapf pokušao stvoriti i ponešto drukčiji interpretativni model. Krapf je, pozivajući se na građu iz godina oko 1900, pretpostavio da su Messerschmidtove Charakterköpfe nastale pod utjecajem okultnog učenja Franza Antona Mesmera. Magnetizer i iscjelitelj terezijanskog Beča uistinu je prijateljevao s Messerschmidtom, i ako se njegove skulpture promatraju u kontekstu prekse mesmerizma, priličan broj otvorenih kunsthistoričarskih pitanja nalazi svoj odgovor. Naprimjer, Alabasterkopf Nr. 25 prikazuje čovjeka s užetom oko vrata i zbog toga se u literaturi naziva Obješeni, a u budućnosti ga svakako treba preimenovati. Krapf, naime, uvjerljivo pokazuje da u slučaju prikazanoga nikako nije riječ o obješenu čovjeku — uže naime nije čvrsto stegnuto, nego je samo labavo prebačeno oko vrata. Uistinu bi se, umjesto o delinkventu i samoubojici, moglo raditi o pacijentu podvrgnutu takozvanoj magnetskoj terapiji. Kod ove je medicinske metode Mesmer stavljao bolesnicima užad oko vrata da bi time — kako se tada govorilo — pojačao optok ljekovitog magnetskog fluida.

Mramor, alabaster, olovo, bronca...

Uza svu zanimljivost koju nudi praćenje isprepletenih niti Messerschmidtove interpretacije, ona nema nikakav utjecaj na neposredan doživljaj njegovih Charakterköpfe. Stvarna aura skulptura ostala je do danas netaknuta. Kada čovjek polagano hoda kroz zamračene prostorije muzeja i gleda u intenzivno osvijetljena lica na visokim postoljima, obuzme ga neodređen osjećaj divljenja i sažaljenja, na trenutke čak odbojnosti i zaziranja. Nije važno kako se obično odnosimo prema kasnobaroknoj umjetnosti — nemoguće je ostati hladan prema Messerschmidtovim prodornim fizionomijama. Moćnom formalnom izrazu pridružuje se i fascinacija materijalima u kojima su izvedene. Messerschmidt je radio u mramoru jednako suvereno kao i u alabasteru, olovu, bronci, leguri cinka i bakra ili vosku.

Tek kad pozorno promotrimo svih četrdeset i šest glava, njihova spastično izobličena, blesavo iskežena ili ekstatički ushićena lica, kad postanemo svjesni njihova silnog ekspresivnog sadržaja — tek tada počinjemo shvaćati koliko je Messerschmidt bio ispred svoga vremena. Trebalo je gotovo dvije stotine godina da se pojave plodovi onoga čije je zametke stvorio. Iz druge polovice 20. stoljeća potječu brojni radovi koji se očito pozivaju na njegove Charakterköpfe, npr. skulpture Brucea Naumana, fotopreslici Arnulfa Rainera ili slike velikog engleskog autsajdera Francisa Bacona.

Na kasnu i plodnu recepciju Messerschmidtova djela upućuje opširan članak u bogato opremljenom katalogu izložbe koji okuplja priloge stručnjaka iz Austrije, Njemačke i Mađarske. Nažalost, katalog postoji samo na njemačkom jeziku. Na upit nam je objašnjeno da će se pojaviti i englesko izdanje, ali je zaista smiješno što nam u muzeju nisu znali reći i kada.

Georg Vasold

S njemačkoga prevela Libuše Jirsak