Kanadski pisci ne pišu samo o zimi

Kanadski pisci ne pišu samo o zimi

Putovnica me još uvijek definira kao podanika kraljice Elizabete. Stoljetna asimilacija je imala pogubne rezultate. Ne volim riječ »domorodačko«, ali domorodačka je kultura proizvela dobru literaturu. Provincijalne vlade, rezidencijalne škole, policija: sve su to bila asimilacijska sredstva s groznim učincima, poraznim, s obzirom na njihov utjecaj na domorodačko stanovništvo

S kanadskim pjesnikom i teoretičarom književnosti škotskoga podrijetla, Stephenom Scobiem, dobitnikom najveće kanadske nagrade za književnost »Governor Gerneral’s Award for Poetry« i prestižne nacionalne nagrade za proučavanje književnosti »Prix Gabrielle Roy for Canadian Criticism«, razgovarali smo povodom nastupa na međunarodnoj manifestaciji nazvanoj »P. E. N. u Puli«, gdje se kao gost Hrvatskog P. E. N. centra Scobie predstavio pulskoj publici na 8. Sajmu knjige u Istri. Kompozitor i glazbenik Ernie Manera uglazbio je Scobijevu Baladu o Isabele Gunn (knjigu predstavljenu u Puli) utemeljenu na stvarnoj životnoj priči iz 1803. godine o ženi koja se prerušila u muškarca kako bi mogla pratiti ljubavnika na brod, gdje je kao »službenik« Hudson Bay kompanije, otplovila od Škotske do Kanade i natrag, prije nego što je otkriven njezin pravi identitet. Steven Scobie je rođen u novogodišnjoj noći 1943. u mjestu Carnousti u Škotskoj. Vrsni je književni prevoditelj koji se bavi i teorijom prevođenja. Scobie je osnivač i glavni urednik izdavačke kuće Longspoon Press, profesor na anglistici pri Sveučilištu u Viktoriji, a neki od njegovih za kanadsku književnost krucijalnih eseja nalaze se u Signature, Event, Context, publikaciji obilježenoj utjecajem teorije Jacquesa Derridaa. Jedna od najcjenjenijih književno-kritičkih knjiga koju je objavio svakako je bpNichol: What History Teaches, studija o jednom od najvećih eksperimentalnih pjesnika Kanade. Scobie je pisac i znanstvenik širokoga kruga interesa, između ostaloga i autor biografija Boba Dylana i Leonarda Cohena. Član je Kraljevskog društva Kanade.

Počnimo definicijom kulturne klime u vašoj zemlji. Nikad vas to prije nisam pitala premda smo u Njemačkoj i Hrvatskoj imali prilike razgovarati o vašem pjesničkom djelu, odnosu stiha i glazbe, prevođenju, suvremenim škotskim piscima, politici. Kanada je velika i raznolika. Ipak sigurno ima nešto što biste mogli nazvati specifičnim kanadskim problemima?

— To nije jednostavno pitanje. Nadao sam se da me to nećete pitati. Baš kao što ste rekli, Kanada je golema i raznolika, i to se ne osjeća samo od regije do regije, nego se tu stvari mijenjaju od godine do godine. Posebno je bilo teško u posljednje četiri godine, kad je riječ o izdavaštvu. Odjednom se sve svelo na tri velike kompanije. Posljedica: mali izdavači i mali distributeri su se našli izvan igre, bili su potpuno isključeni, narušio se i knjižarski sustav, a onda su i te velike kompanije bankrotirale. Sad se situacija poboljšava. Sve je to pokazalo koliko je kanadska situacija u kulturi bila ranjiva u odnosu na tržišne mehanizme. Debata se vodila i oko Amazona koji se pokušao predstaviti kao neovisna kompanija. To se odnosilo i na status Amazona s obzirom na porezni sustav. Bilo je to nervozno doba u kojem su ljudi iz kulture pokušavali izaći na kraj s multinacionalnim distruibuterskim lancima. S druge, strane, kad je riječ o književnoj produkciji, o pisanju — nikad bolje. Dobro, možda ne treba spominjati nagrade kao isključivi kriterij zato što je dodjela nagrada jedan vrlo artificijelan oblik vrednovanja. Ipak treba naglasiti da su ove godine upravo tri kanadska aurora ušla u najužu konkurenciju za nagradu Booker.

Ali i vi ste laureat nekih, zapravo ne nekih, nego najznačajnijih nacionalnih nagrada za poeziju i teoriju književnosti, zar ne?

— Da. Dobio sam svoj dio kolača. Naravno da nisam imun na priznanja. Samo treba imati na umu da su književne nagrade zapravo žurnalistički prečac za uspjeh. Vratimo se na Booker. Ove su godine u finalni bubanj ušla tri kanadska autora. To mi se čini važno za ono što ste na početku pitali. Još je važnije reći da su to tri ključno različita autora. Carol Shields je Amerikanka koja, ako se ne varam, živi u Kanadi već više od trideset godina i s Kanadom se potpuno identificirala.

Carol Shields je već jednom devedesetih dobila Bookera.

— Tako je, ali tu je i Rohinta Mistry, Kanađanin indijskog podrijetla s romanom A Fine Balance. To je takozvana postkolonijalna književnost. Tu je napokon i Yann Martel, rođen 1963. u Španjolskoj, internacionalan već i zbog okolnosti da su mu roditelji u diplomaciji. Tri Kanađanina, i ni jedan od njih nije rođen u Kanadi. To je način na koji se definira pojam »Kanađanin« — kao fluidni identitet. To je vrlo pozitivna fluidnost. Definicija na osnovi izbora. Ondaatje je pred sedam godina u magazinu Time bio okarakteriziran kao pisac iz »trećega svijeta« rođen u Sri Lanki. Takvi argumenti se još uvijek provlače. A on uporno ističe da je postao piscem u Kanadi i da je to mjesto gdje se obrazovao, mjesto koje osjeća kao svoje prirodno literarno okružje koje i te kako ima veze s identitetom. Uostalom, ni ja nisam rođen u Kanadi, ali se računam Kanađaninom. To vrijedi za sve nas. Nije tu važna putovnica. Tu ne vrijedi mehanika — nacionalnost iz papira, automatizam identiteta prema mjestu gdje si rođen. Zato je Mistry nešto najpozitivnije za kanadsku književnost.

Ne činili vam se da se danas nameće intelektualcima gdje bi trebali pripadati, gdje bi se trebali osjećati kod kuće, kojim bi se temema trebali baviti u svojim romanima? Netko je »autor s Balkana«, »srednjoeuropski pisac«, »pisac trećeg svijeta«, »postkolonijalna autorica« i tako u nedogled...

— Sedamdesetih je godina čitav jedan pokret u književnoj kritici tragao za odgovorima na pitanje što je to zapravo kanadski pisac. Pa se tako moglo pročitati između ostalog da tipični kanadski pisac piše o zimi.

Zar je to tako strašno, pa i vi ponekad pišete o zimi. Divni su vaši opisi smrznutih krajolika.

— Zima je sveprisutna. Čak i na zapadnoj obali. Ali, sve je to strašno zastarjelo. Te takozvane karakteristične teme. U Kanadi se puno i različito piše. Toronto je posebno bitan kao jedno od središta postkolonijalnog pisma. Taj problem se provlači na nekoliko razina. Kanada je kolonijalna i postkolonijalna. Naravno, to je i prostor kulture indijanskih starosjedilaca. U zadnjih stotinjak godina od Deklaracije o neovisnosti, u sjeni kolonijalnog odnosa prema Engleskoj i Francuskoj nastajala je književnost s Kariba, iz Indije, Sri Lanke... Ako se može govoriti o post-britanskom kolonijalizmu, moglo bi se i o post-kanadskom kolonijalizmu jer treba pripadati toj sredini da bi se znalo što točno znači biti obojen u Vancouveru i Winnipegu. Jučer smo započeli vrlo neobičan razgovor: oko moje putovnice. Putovnica me još uvijek definira kao podanika kraljice Elizabete. Stoljetna asimilacija je imala pogubne rezultate. Ne volim riječ »domorodačko«, ali domorodačka je kultura proizvela dobru literaturu. Provincijalne vlade, rezidencijalne škole, policija: sve su to bila asimilacijska sredstva s groznim učincima, poraznim, s obzirom na njihov utjecaj na domorodačko stanovništvo. Nakon toga postavlja se pitanje imigranata koji danas dolaze.

Pisali ste o bpNicholu, jednom od najvećih pjesnika Kanade. U Hrvatskoj se o njemu ne zna.

— Tim gore. Bio je izvanredan. Konkretni pjesnik, izvođač »zvučne« poezije, utemeljitelj književne mode s početka 1960-ih. Zapravo, pisao je sve: pjesme, novele, stripove, kritiku, scenarije, kompjutorske programe, gotovo da nije bilo niti jednog komunikacijskog oblika kojeg se nije primio. I u svemu je bio uspješan. Bio je autor najboljih scenarija za najgledanije dječje filmove, pisao je divlje avangardističke knjige, početkom sedamdesetih je eksperimentirao s idejom književnosti na kompjutoru i postigao začuđujuće stvari s onom još nenaprednom, sporom tehnologijom. I danas se programeri čude što je sve mogao izvesti tih sedamdesetih, jer ne treba zaboraviti da je to bilo i prije Maca i prije Windowsa. Radio je vizualnu poeziju. Osjećao je instinktivno nove medije. Bio je univerzalni umjetnik.

Kažete »univerzalni«. Što danas znači taj pojam. Nije li to ipak dio prošlosti?

— Danas to znači služiti se svim medijima. Volio je formu tiskane knjige, volio je televiziju, obožavao je kompjutor. Što god bi taknuo pretvorio bi u svoj, samosvojni medij komunikacije. Univerzalan i u smislu da je u njegovom radu bilo duboke humanosti i uspijevao je govoriti iz srca u srce.

Je li to prijateljstvo utjecalo na vas. Na kraju utjecalo je i na način na koji ste kasnije pisali o bpNicholu?

— Pustite da nešto prvo kažem: njegova smrt 1989. godine bila je najveći gubitak za kanadsku književnost 20. st. Da, još sam slomljen. Bio je to i osobni gubitak prijatelja. Prošlo je više od deset godina nakon njegove smrti i još nije o njemu napisano ništa značajno. Pisali su samo oni koji su ga znali osobno, koji su govorili iz prve ruke. Bilo je ljudi kao što sam bio ja, s dubokim osobnim, prijateljskim odnosom prema bpNicholu kao osobi. Mi smo pronosili gospel — poput vjerskih sljedbenika. Poslije je došla nova generacija kritičara koji su o njemu pisali — a nisu ga znali — nisu bili pod utjecajem njegove karizme. Znali su samo njegov rad. To je zdravo. Neopisivo sam zahvalan što su se poduhvatili toga posla. Drago mi je što govori novoj generaciji. Mislim da će njegovo djelo preživjeti.

Vi ste deridijanac. Dobili ste i značajno priznanje za svoj teorijski rad. Ali vi ste i autor biografskih knjiga. Sigurno znate objasniti kako to dvoje ide zajedno, koja je veza između dekonstrukcijske teorije i biografije Boba Dylana. U svojim pjesničkim knjigama volite preuzeti glas druge osobe. Ima li u tome neka spojnica?

— Što se tiče moje kritičarske karijere — ja sam osamdesetih bio sasvim uronjen u dekonstrukcijsku teoriju. Sad sam se od toga malo odmakao. Još se služim terminima te strategije čitanja, koja je usput rečeno bila vrlo pomodna. Ali nisam programatski dekonstrukcionist. Još pred deset godina obilato bih vam citirao Derridaa, zasuo vas dekonstrukcijskom terminologijom. Stvar oko pisanja kroz tuđi glas opisivao bih teorijskom terminologijom — maska, persona, okvir, parergon — da parergon — to bi bio pogodan izraz, zar ne? Usvajanje tuđeg glasa je sedamdesetih u Kanadi postalo vrlo popularno. Evo za primjer dvije knjige koje su uporabljale sličnu ideju preuzetog glasa kao u mojoj Baladi o Isabel Gunn. Prvo, Margaret Atwood, njezini Dnevnici Susanne Moodie. Drugo, Michael Ondaatje, njegova Sabrana djela Billy the Kida. U osnovi obje knjige su uporabljale istu ideju; oba autora su odabrala povijesne osobe, a onda su im dekonstruirali životne priče tako da su u prvome licu govorili iz perspektive lika. To je bilo komercijalno, uspješno i utjecajno. Deseci knjiga su izašli u Kanadi i u svima se posvajao neki povijesni lik, dokumentirala se sudbina i koristio se govor u prvom licu. I sam sam to učinio kad sam se poduhvatio priče o Isabel Gunn. Ali u mojem slučaju je to bilo ovako. Našao sam se na jednom znanstvenom simpoziju. Govornik je izlagao referat o povijesti brodarske kompanije Hudson Bay i govorio je o Isabel kao o, sad ću citirati, »jedinom uspješnom transvestitu u povijesti te kompanije«. I još dok sam ga slušao u glavi mi je počela svirati sirena: bip, bip, bip... Od prvog trenutka sam znao da ću napisati tu knjigu. Potražio sam sve dostupne podatke. I dok sam to pisao nisam proveo mnogo vremena u početku brinući kako bih ja kao muškarac mogao progovoriti ženskim glasom. Zabrinuo sam se tek kod revidiranja prve verzije. Ne kažem da nije bilo i smiješnih situacija: kao kad u pjesmi spominjem svoj »goli podbradak« i pritom podsvjesno, dok čitam pred publikom, čupkam bradu. I doista, ima još nekoliko trenutaka u knjizi gdje sam bolno svjestan da govorim glasom žene koja se pretvara da je muškarac. Za šest tjedana sve je bilo gotovo. Sve se uklapalo. Glas ti sam kaže što činiti. On te preuzme.

Vaš glas koji izgovara Isabelin glas već je privukao glazbenike. To je narativna pjesma vrlo ritmički strukturirana, lirska i pripovjedna u isti mah što donekle sugerira baladnu formu. Može se čitati i kao roman pisan stihovima koji slijede ritam emocija junakinje. To me impresioniralo.

— Uvijek me privlačila naracija, ali sam previše lijen da bih pisao prozu. To je od svih knjiga koje sam napisao — knjiga koja najviše opisuje moj dvojni identitet — Škota i Kanađanina. Interakcija.

Balada o Isabel Gunn je i dnevnik. Je li na neki prikriveni, posredni način, to ujedno i vaš dnevnik koji prati odluku da napustite Škotsku i ostanete u Kanadi.

— To je priča o nekome tko dolazi u Kanadu iz Škotske. I na neki čudan način je privučen tom novom zemljom. Postoji tu nešto zanimljivo, autobiografsko. Poželio sam da se Isabel nikad ne vrati u Škotsku, ali osjećao sam da ne mogu ići protiv već zabilježenog, dokumentiranog — jer Isabel je poslije poroda poslana natrag u Orkney i živjela je u Škotskoj do smrti, još kojih pedesetak godina. Htio bih da je ostala.

Pišete i kolokvijalno, ritmom balade, ali i ritmom govorne rečenice. Možda bi se ipak dali nagovoriti na pisanje romana? Kad sam Griffitsu izračunala da prozu čita u taktovima i predskazivim sinkopama, pri čemu je ispalo da prozu zapravo čita kao poeziju, nije se začudio, ali je rekao da jednostavno nije u stanju napisati pjesmu. Da to nije činio i da ne namjerava.

— Pokušao sam s prozom. Nisam zadovoljan rezultatima. Niel Griffits je danas rekao za doručkom nešto što i sam potpisujem: ako ti se priča ukaže, onda ti ona dolazi ne samo kao tema nego odmah i kao forma.

Pisac je onaj koji bira formu a ona bira pisca. To je začarani krug?

— Svako književno pismo, svaki žanr i oblik vam se najavljuje. Sve velike knjige koje sam pročitao imale su jedan trenutak u kojem su mi se objavile. U upornoj, konzistentnoj formi. Prva takva knjiga koju sam napisao bila je McAlmonova kineska opera za koju sam 1980. dobio nagradu »Governor General’s Award« — deset godina prije Isabel. Bila je to knjiga o američkom autoru koji ide u Pariz dvadesetih godina. Puno sam akademskog posla obavio u tom razdoblju, istraživao o toj temi, doznao o kanadskim autorima u Parizu. Preokretao sam se u krevetu. Moja me žena istjerala iz postelje i rekla — dobro, hoćeš pisati, pa idi onda, k vragu, zapiši to. Nekoliko tjedana me obuzimao tuđi glas u stilu: to nisam ja — to je McAlmon. To je uvijek bio moj najbolji trenutak — trenutak bez odluke, jer ja ne mogu odlučiti — eto, sad ću sjesti i napisati pjesmu. Ona mi dođe sama.

Ali morate već sjediti da bi vas pjesma našla spremnog... mene je barem tako učio tata.

— A meni je to uvijek ponavljao bpNichol. Govorio je da i prevođenje tome služi. Dok prevodiš ne misliš što ćeš reći nego kako ćeš reći i to pomaže da ti književni alat ne zahrđa.

Pred više od godinu dana čvrsto sam odlučila da ću vas pozvati u Hrvatsku kao gosta P. E. N.-a. Bilo je to negdje u Njemačkoj. Bila je to vaša književna večer, a vi ste čitali nekog drugog autora — u prijevodu. Vidjela sam suze u vašim očima. Vidjela sam suze u očima publike. Glazbenici nisu mogli nastaviti svirati. Pjevačica se ispričala. Nije mogla dalje. Bila sam duboko dirnuta.

— I ja sam bio dirnut.

To se ne događa svaki dan. Bilo je neobično vidjeti čovjeka koji čita tuđe pjesme i potpuno je u njima. Rijetka samozatajnost.

— Nije to bila samozatajnost. Izgubio sam ženu. Mogao sam progovoriti samo kroz tuđi glas. I prijevod je tuđi glas.

U jutarnjem razgovoru za publiku s Jamesom Kelmanom htjeli ste raspoložiti slušatelje pitanjem za koji tim Kelman navija. Ako biram nogometni tim, rekao je Kelmann, onda je to više od izbora tima — to je političko pitanje. Je li nešto slično i izbor kućnog ljubimca? U katalogu je jedna vaša fotografija s kućnim ljubimcem. Volite mačke, ali ste rekli da ste čovjek samo jedne mačke.

— Ja jednostavno nisam čovjek »od pasa«. Gertrude Stein je obožavala pse na primjer. Imala je više pasa, a ja imam pjesmu o njoj i psima. Gertrude je voljela otvorenost. Psu se zna što misli. Mačke su nedokučive.

Dosta ste putovali. Stručnjak ste za francusku književnost...

— Imam dvije opsesije: Boba Dylana i Pariz. Sedamdesetih sam prvi puta posjetio Pariz i to je ostala doživotna strast. Mogao je to biti i drugi grad. Sedamdesetih sam se mogao zaljubiti u bilo što — u Barcelonu na primjer. Puno sam kvebečkih autora i francuskih autora preveo, posebno onih koji pišu o Parizu. Sada upravo sastavljam — i to sporo, što sporije jer mi to predstavlja užitak, studiju u kojoj se bavim opisima Pariza u kanadskoj književnosti. Ne želim dovršiti tu knjigu. Sveti Augustin je rekao: »Spasi me Gospode, ali ne još!«

Brodski je napisao Vodeni žig na nagovor neke fundacije za poticanje književnosti koja se bavi temom Venecije.

— Meni ne treba fundacija, ni nagovor. To je strast. Pariz nije grad sistema gdje možete reći evo nas u 5. Aveniji, 32 ulici. Trebate se znati snalaziti. Perverzno zadovoljstvo mi je hodati bez plana grada. To nikada nije put od točke A do točke B. Uvijek se izgovara čitav itinerer. To je užitak izgovaranja imena ulica. Benjamin je govorio o tom sladostrašću imenovanja postaja.

Iznenadilo me kad ste pristali voditi razgovor pred publikom s Jamesom Kelmanom i Niallom Griffitsom. Učinilo mi se da bi to bio zgodan »doručak s autorima« i nasreću ste pristali.

— Samo zato što sam mislio da će to biti razgovor s Irvineom Welshom o kojem sam već dosta pisao i Kelmanom čiji rad neobično cijenim. Za Griffitsa baš nisam stručnjak. Sinoć mi je poklonio knjigu i naredio da je pročitam do ujutro. Pili smo čitavu noć, negdje do četiri. »Jeste li pročitali moj roman?«, pitao je Griffits ujutro. »Prvih deset i zadnjih deset«, odgovorio sam. Zgrozio se. »Slažem se«, viknuo sam. »To je grozno i površno«. Sve više mislim o Kelmanu kao jednom od najinteresantnijih škotskih novelista. Ian Banks mi je drag kad nije u SF-u, The Crow Road, ali Kelman je vrlo važan jer uspijeva iscrtati liniju koja povezuje partikularno i opće. Jedan njegov lik — gubitnik, na početku romana je pretučen i ne vidi ništa. Pedesetak stranica pokušava naći put do kuće, a ništa ne vidi. Pokušava se sjetiti ulica, kamo skrenuti. Promet je gust. Ali on ima ostatke ponosa i neće pitati ljude za pomoć. On samo hoće naći, kako kaže Kelman, »jebeni put preko jebene ceste«. Kelman to tako opiše da uskoro i sam počneš osjećati kako nailaze automobili sa svih strana. Naravno, tko čita može ispustiti knjigu iz ruku i reći: ima tu i nešto drugo, politička simbolika i još štošta. On je Škot, pretučen, slijep, ali ne odustaje. Sve te mogućnosti — čak i politička metafora — sve to ostaje kao mogućnost naknadne interpretacije. Kelman tako precizno opisuje situaciju, da sva tumačenja dođu kasnije, kad zatvorite knjigu.

A Welsh?

— Nešto sam suzdržaniji kad je o Welshu riječ. Osjećam da je on zapravo, u dubini duše, puno konvencionalniji autor. Površniji je i oslanja se na šok-vrijednosti jezika, oslanja se i na šok-vrijednost popularnih referencija na svijet ovisnika. Nisam mogao dva puta pročitati Train Spotting. Kelmana mogu čitati uvijek iznova.

Koje knjige možete ponovno čitati?

— To je eklektička lista. Poetski romani. Virginia Woolf — Valovi, Malcolm Lawry — Pod vulkanom; Sheila Watson, jedna čudna knjiga za koju skoro nitko nije čuo — The Dark Hook, Merilynne Robinson — Housekeeping. Tu je i nezaobilazni bpNichol. Michaela Ondaatjea više volim kao pjesnika nego kao prozaika. Onda je tu puno škotske poezije koja mi se sviđa. Posebno volim jednog suvremenog škotskog pjesnika koji se zove Ian Hamilton Finley. I Bob Dylana. Ha, ha.

Kako ste došli na ideju da napište biografiju Boba Dylana?

— Od 1963. ga pratim. Odjednom sam shvatio da je skoro sve meni drage pjesme koje su se tada mogle čuti potpisao Dylan. Otkrio sam ga u Londonu jednog studenog. Bila je to pjesma Blowing in the Wind. Često su govorili: »Pa on ne zna pjevati. Kakav grozan glas«. A meni se sviđao upravo glas. Više nego riječi.

Isto ste rekli o Dediću kad ste ga slušali na koncertu u Puli.

— Možda sad njegov glas nije toliko tehnički dopadljiv — ali to je Pjevač s velikim početnim slovom, pjesnik s kojim se uspostavlja kontakt bez razumijevanja i jedne riječi.

Napisali ste knjigu pod naslovom Unforget my Name. Mogli ste pisati u prvome licu i uzeti Dylanov glas. Zašto to niste učinili?

— Nisam htio ulaziti u prostor njegove glave — to se može činiti samo mrtvima. Pisao sam u trećem licu. Kad Dylana kao junaka romantizirane biografije pitaju kako se zove, knjiga završava. On ne izgovara svoje ime.

U Cambridgeu sam upoznala Michaela Holroyda, biografa G. B. Shawa. Rekao mi je da je više puta pao u napast napisati pismo u stilu Shawa, ali se ipak teškom mukom suzdržao.

— To je opasno. Ne bih mogao nikada napisati pismo kao netko drugi. Zato je naslov mojih sabranih pjesama Spaces in Between — Prostori između. To je potraga za mjestima između stvarnih događaja, gdje mogu slobodno upisati vlastitu imaginaciju.

Razgovarala Sibila Petlevski