Jedno drukčije kazalište

Jedno drukčije kazalište

Za kazališne programe uvijek su bile jako velike navale. Kako se u velikom kazalištu prodavalo i za Malo, ljudi su čekali od šest ujutro da se blagajna otvori u deset sati, a red je bio od blagajne do Kazališne kavane

Novo, peto plesno uprizorenje Romea i Julije u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu prvo je u kojem ne nastupa Rudolf Zubčić, plesač, koreograf i pedagog, aktivni svjedok šezdesetak zagrebačkih baletnih sezona.

— Da, nastupio sam u svim postavima Romea i Julije, od prve do posljednje prije ove. Igrao sam razne uloge, najprije mačevaoca, zatim svećenika, pa onda Montecchija. Čak sam bio i tehničar, jer smo na gostovanju u Fannu (1973) mi izvođači, kada nismo bili na sceni, ručno iskopčavali i ukopčavali struju iz utičnica i tako stvarali svjetlosne efekte s reflektorima... Nešto nije štimalo i to je bio jedini način... Inače, u Italiji sam tada dobio kompliment da sam najbolji svećenik kojega su do tada vidjeli.

Rođen 1919. u Bjelovaru, Zubčić se 1928. po očevu umirovljenju doseljava u Zagreb. Nekoliko godina poslije, kao gimnazijalac, redoviti je posjetitelj đačkog partera.

— U đačkom parteru na jednoj je strani bilo trideset mjesta za muške, a s druge trideset mjesta za ženske đake. Karte su bile dinar i pol, jako jeftine. Bio sam strašan zaljubljenik u teatar. Neke predstave posjećivao sam više puta, i prije nego što sam počeo raditi u kazalištu. Recimo, operetu Cirkuska princeza u životu sam gledao više od sto puta! Svaki put kad bi glumac zapeo, ja sam znao nastaviti tekst. Čak sam mu jednom i šapnuo iz đačkoga partera...

Od prvih plesnih predstava sjećam se Nikotine. To je bila modernija i čisto plesna predstava, režirala ju je Margareta Froman, plesala je već proslavljena Tašamira (Vera Milčinović), Labanov učenik. Publika je reagirala dobro, a meni se svidjelo, kao i sve što je tada bilo u teatru...

Vaš prvi nastup?

— Čista slučajnost. Godine 1936. Strozzi je režirao Dantonovu smrt. (On je ostao moj teatarski tata koji me uvodio u kazalište.) Nas nekoliko sjedili smo pred kazalištem na klupi i tada nam je prišao inspicijent drame Ljubomir Hartl i rekao kako treba nekoliko dečki za predstavu. Ušao sam unutra i više nisam izašao van. Bio sam vođa jedne grupe u sudnici i nešto sam vikao... Poslije sam došao u doticaj s Margaretom Froman. Fromanicom, kako smo je svi zvali. Pozvala me u svoju školu koja se nalazila u Gajevoj ulici, tamo gdje je sada hotel Dubrovnik. Dvorana se nalazila na prvom katu. Dolazili smo dva puta tjedno. Od muških plesača bili su još Zvonimir Pintar i Dragutin Panian. A dolazili su tu i drugi iz kazališta, čak je dolazila i operetna primadona Ruža Cvjetičanin. Trajalo je oko godinu dana dok se strop nije urušio u trgovinu u prizemlju, pa smo morali napustiti to mjesto. Onda smo se preselili u Ilicu, u tadašnju Maticu obrtnika, a poslije u Novinarski dom. (Tamo je onda već Đ urđa Fučkar vodila balet kao asistentica, bila je jako dobar pedagog.)

Moj prvi baletni nastup bio je 15. veljače 1937. u Licitarskom srcu.

Te godine Mlakarovi u Zagrebu prvi put postavljaju Đavla u selu?

— Plesao sam u prvoj postavi Đ avla u selu. To smo napravili u tri-četiri dana, oni su uvijek radili sve na brzinu, ali temeljito. A glavne su uloge plesali sami. Probe su bile od osam ujutro do ponoći. Samo smo se izmjenjivali, i vježbali po svim iskoristivim prostorima u kazalištu.

Đ avla smo najprije ovdje igrali, poslije toga u Ljubljani, pa je ponovno obnovljen u Zagrebu. U Ljubljani je bio njihov ansambl, a naši solisti. Pintar je igrao Provodadžiju, jedan dramski glumac (Susović) igrao je mladoženju... Oskar Harmoš bio je đavo, Olga Orlova đavolica... Kad je Harmoš plesao, mi smo samo gledali i nismo se mogli prestati diviti... to nitko nije plesao kao on. Mislim da su unaprijed radili ulogu za njega.

U toj prvoj postavi lutka je bila djevojčica, Neda Čagodajeva. Bila je napravljena kao mehanička figurica iz kutije, na špici. No kada smo išli na turneje, nismo htjeli voditi dijete, pa bi se ta uloga križala. A kostimi su se uglavnom nabavljali iz narodnih izvora, malo se šivalo.

Predratne godine su bile prilično burne?

— Došlo je do svojevrsne kampanje protiv Fromanice, koju je vodio Kavur sa starijima, a ja sam upao u to, jer im je trebao određen broj ljudi za potpis protiv Fromanice. Htjeli su plesati balete! Ona je rekla da će dati Konjića Grbonjića, ali to je propalo, a ljudi su htjeli raditi. Balet je radio samo u opereti i operi.

Malo kazalište u Frankopanskoj je inače i bilo namijenjeno opereti. Znao sam nastupati iste večeri u oba kazališta. Recimo, sjećam se kada je u HNK igrao Faust, a u Malom kazalištu je bila neka opereta, najprije sam bio u opereti pa sam trčao u kostimu i sa šminkom u veliku kuću na treći čin Fausta. Ispred kazališta čekao nas je taksi, a tamo su nas čekali garderobijeri.

Margareta se uvrijedila i izbacila me iz škole. Zapravo bio je problem i to što sam se i sam, sa svojom prvom partnericom Tanjom Manola, bavio koreografijom, a ona nije tolerirala rad sa strane. Nismo smjeli upotrebljavati dvoranu za projekte koje smo radili sa strane.

Takav je bio i Fromaničin sukob s Harmošom. Rekla mu je kako je sposoban, ali ružan, dobio je otkaz jer je imao samostalne koncerte. Odnosno, Baranović mu je dao otkaz. Oskar je otišao u Englesku, a kad se vratio, radili smo kod njega, u iznajmljenom stanu u Krajiškoj ulici. Teško je živio. To je bila posljednja škola prije nego što sam počeo redovito raditi u baletu. Fromanica je 1940. bila premještena u Osijek, do kraja rata.

Kakvi su to bili vaši projekti sa strane?

— Radili smo sve vrijeme Banovine Hrvatske. Naziv programa bio je Vedro veče: pjesme, operetne arije, šansone i kupleti, narodni, karakterni i klasični plesovi. Tanja Manola i ja sastavljali smo vlastite koreografije, na glazbu Prokofjeva, Chopina, Čajkovskog. Ona je koristila špice, ali je voljela više moderan stil, tako nešto, plesali smo i na Gershwinovu glazbu. Neke su točke bile komične. (Jednu komičnu postavio nam je Harmoš.) Priređivali smo mješoviti program s Ratkom Delorkom i Jelkom Šokčević, operetnim pjevačima. (Tanja je poslije otišla u Frankfurt s Delorkom, i tamo je djelovala. I rodila je sina koji je sad svjetski pijanist.) S programom smo putovali po Banovini Hrvatskoj. Vozili smo se vlakom s dvanaest kovčega i tri reflektora. Jednom, to je bilo u Banovoj Jarugi, vlak je bio pun ljudi, bila je navala na ulaz. Molili smo ljude da nam prime kovčege, a oni su ih primali, ali bacali na drugu stranu van. Srećom smo to na vrijeme zapazili! Kada smo došli u Lipik, pitali su nas jesmo li prijavili te silne kofere... mi naravno nismo i uzeli su nam posljednjih petnaest dinara, tako da smo u hotel došli bez imalo novca. Onda smo se dosjetili i napravili pretprodaju karata za drugi dan i upalilo je... spasili smo se.

Bio je to tada vrlo riskantan posao. Pa varalice! Kako su karte bile ispisane na običnim blokovima, lako ih je bilo krivotvoriti. Netko je sve vrijeme pratio našu turneju i prodavao lažne karte za predstavu. A što smo mogli učiniti? Ljudi su se bunili pa smo morali sve pustiti unutra. Bilo ih je dosta s takvim kartama. Čovjek nas je pratio sve do Vukovara. Poslije smo saznali tko je... Bilo je i gorih stvari. Znalo nam se desiti da nitko ne dođe gledati predstavu kada je u gradu bila neka politička proslava.

Koliko je bitna privlačnost među plesnim partnerima?

— Manola je bila jako lijepa. Bio sam zaljubljen u nju, no nije bilo ništa ozbiljno. Provodili smo mnogo vremena zajedno i skrivali smo se kod nje u stanu jer nam Fromanica nije dopuštala vježbati u kazalištu... to je zapravo normalno. Vrlo često se partneri zaljubljuju. Svakomu se to može desiti, no najgore je zaljubiti se u onu partnericu kojoj ne možeš prići... udatu... Vidite, i danas se partneri često žene. Sve proizlazi iz teška i naporna rada, a i zato jer su u plesu tijela bliska i kad ne bi bilo rezultata, ne bi bilo plesa...

S Tanjom sam plesao akrobatski ples pun trikova i vrteški koje nas je naučio jedan artist. Takav ples smo zvali centrifugalna akrobatika. To danas nitko ne radi. Balerina se digne kako bi plesaču sjela na rame te se uhvati ispod ramena i vrti dok ona polako klizi niz ruku. Jako je važno da balerina udahne zraka, jer kad ima puna pluća, mnogo je lakša. (Dizao sam balerine od 64 kilograma!) I važno je da se nađe isti moment podizanja. Manola je imala silnu volju za to, a bila je teška.

Plesačima se često događaju ozljede?

— Da, i onda s njima dalje plešu. Na izvedbi Soročinskoga sajma potrgao sam meniskus i izdržao do kraja predstave. Poslije sam naučio važnost kloretila. Nosio sam ga uvijek sa sobom i kad je jednom Vesna Butorac na gostovanju u Grčkoj uganula nogu, kloretilom sam joj zaledio mišić i otplesala je predstavu do kraja.

Ali najopasnije je bilo u Šeherezadi, kad sam plesao crnca. (Balet je postavljen 1945. u koreografiji Fromanove.) Zamalo sam stradao. Jedan od statista, u sceni pokolja, umjesto da je oponašao ubijanje mačem, on me lupio. Pao sam i jedva ustao. Šeherezada mi je inače jedan od najljepših baleta.

Zašto?

— Plesao sam Caprice Espagnole. To je jako lijepo. Uopće, jako volim Rimski Korsakova. Tu smo plesali španjolski ples. To jako volim. Ima krasne poze i čovjek se osjeća dvadeset centimetara viši kada to pleše. Volim te ruke, i držanje u ramenima. Cijelo tijelo radi. Volim i korak takone, ritmično lupkanje petama o pod. To ima i ruski ples, ja sam barem tako naučio. Rado sam plesao i mazurku, kad razvedeš od kraja na kraj i kad imaš dobru partnericu. Ja sam imao dobre partnerice: Olgu Orlovu, Anu Roje. Zlata Lanović je krasno plesala i Paola Hudi također. Mazurka zauzima velik prostor sa širokim gestama i prekrasnim okretima.

Kako je funkcioniralo kazalište u ratu?

— Unovačeni smo, ali smo ostali u Zagrebu. Odoru sam odijevao samo kad je trebalo, inače sam nosio običnu odjeću. Širola je tada spasio mnoge ljude od odlaska u njemačku vojsku. U dvorištu iza kazališta kuhali su nam ručak, koji smo nosili kući. Imali smo i turneje za vojsku. Balet je vodio Harmoš. Predstave su počinjale u 17 h, a do 22 h morali smo biti kod kuće.

A postojao je i kabaret Dverce u Ilici, koji je vodio Strozzi. Navečer su se tamo za stolovima skupljali gosti, a priređivao se mješoviti program s pjesmama, plesom i igrokazima. Koreografije je radio svaki put netko drugi. Bili su to plesovi u paru, Tirolski ples, Tango ljubomore, Oživjela lutka... Plesao sam s Anđelkom Ilić, Meri Šembera, Ružom Jurković... ne sjećam se svih. Bilo je to doba kupleta, kada je Marta Rudmanović bila jako popularna. Pjevala je komične kuplete na narodnu temu. Svoje pjesme i kuplete pjevao je i Vlaho Paljetak, a program je vodio Boro Šembera. Pjevao se i Vrabac u duetu koji je govorio o aktualnostima. Program se obično mijenjao prema aktualnoj politici. No nije to bio naglašeno politički kabaret, više je bio zabavni.

Osim toga tjedno smo gostovali po kinodvoranama sa šarenim programom. Programi su se davali pola sata prije filma, kao predigra. Nismo izvodili ništa veliko, ali na taj način smo se uzdržavali.

Sjećam se da smo jednom u strahu došli u kino Union na Kvatriću, taj dan Zagreb je bombardiran, ali ipak smo održali predstavu. Biciklima smo se probijali gradom. To kino vodio je Gavrilović pa smo naknadu za nastupe primali u njegovu restoranu koji se nalazio iznad kinodvorane. Osim u kinu Union, plesali smo u kinu Cesarec i na Trešnjevci. Ovisno o danu.

Nakon rata samostalno ste radili u još jednoj grupi?

— U njoj su bili Silva Hercigonja i najprije Rudolf Malenčić te poslije Zlatko Voženilek. Radili smo plesni program sastavljen od niza točaka, suvremenih i stiliziranih narodnih plesova i nazivali ih divertismanima. Izvodili smo ih pod naslovom Baletno veče.

S njima sam također putovao. Najviše smo plesali izvan Zagreba, u Varaždinu, Karlovcu, Osijeku i po Bosni. Tadašnji šefovi su nam dopuštali slobodu, mogli smo posuđivati kostime itd., ali išli smo samo kad se moglo, nismo imali slobodan dan. Znali smo otići na jedan dan i odmah se vratiti natrag.

Diplomirali ste Zemaljsku glumačku školu pod vodstvom Drage Ivaniševića, Tita Strozzija, Dubravka Dujšina i Branka Gavelle, bili ste plesač, koreograf i glumac.

— U nekim sam predstavama i pjevao. Kada smo Nenad Lhotka i ja vodili ples u Evi sa zboristima, i mi smo na kraju morali pjevati. Nije mi loše išlo. Tako sam kao plesač, a imajući i iskustva s pjevanjem u operetama, htio čak postati tanz-tenor.

U to doba nije bilo dovoljno plesača pa su koreografi imali naviku uzimati mlađe članove opernog zbora, za manje karakterne uloge. I uopće, ako se netko razbolio, onda je u zadnji čas netko drugi uskakao. Ja sam jednom upao kao glumac u Zlatarevo zlato. Pročitao sam tekst sat prije, kolege su me uputili, jedan je obećao kako će šaptati, a drugi kako će me povući za rukav...

Pedagoškim radom bavili ste se u HNK, Akademiji dramskih umjetnosti, Kazalištu mladih, privatnoj baletnoj školi te Dječjem kazalištu Dubrava.

— Bavio sam se dosta pedagogijom, imao sam vlastitu školu, pa sam tako pristao i na Gavellin poziv. Na Akademiji sam držao baletni klas od 1954. do 1958. Mnogi danas angažirani glumci prošli su moju školu. Ljubica Jović igrala je balerinu u Svilenim papučicama Mirka Božića u Malom kazalištu. Ona je bila moj dobar student pa sam je, na temelju znanja o klasičnom baletu, preporučio za naslovnu ulogu.

Kako ste koncipirali svoj kolegij?

— Radio sam balet, ali i društvene i karakterne plesove. Učio sam ih mazurku i menuet, dakle takve, povijesne stvari. A poslije valcere, polke i ostale društvene plesove. U klasici sam radio štangu, ali u sredini malo drukčije, samo kako bih ih uveo u osnove, da dobiju stav, držanje kod plesa, da nauče hodanje i stupanje.

Moji su učenici na primjer bili Crnković i Bašić. Bašić, koji nije baš dolazio na predavanja i nije to volio, poslije kad bih ga sreo znao je reći... da sam barem... zatim Kojadinović, koji mi je bio jako zahvalan. Onda sam radio sa Šovagovićem, kada je već bio glumac u kazalištu. Morao je naučiti ruski ples. Čak je radio i prisjatke.

Što ste još radili nakon rata?

— Plesao sam u Artističkoj pozornici, na mjestu današnjega Kerempuha, a nastupao sam i u Kerempuhovu vedrom kazalištu koje se najprije nalazilo u Frankopanskoj 10, u Malom kazalištu. Poslije se preselilo u Komediju. S njima sam radio političku satiru, osobito 1948, nakon rezolucije, kada smo se zafrkavali na račun Rusa.

Predstavama u Malom kazalištu skupljali smo novac za popaljena sela u ratu. U ono vrijeme nije bilo televizije. Za karte je bila velika navala. Za kazališne programe uvijek su bile jako velike navale. Kako se u velikom kazalištu prodavalo i za Malo, ljudi su čekali od šest ujutro da se blagajna otvori u deset sati, a red je bio od blagajne do Kazališne kavane.

Kada ste počeli raditi u Pionirskom kazalištu?

— Od 1954, kada sam preuzeo vodstvo od Nenada Lhotke. Tamo sam dobro surađivao s redateljicama Zvjezdanom Ladika i Đ urđom Dević.

Jedan ste od prvih baletnih umjetnika koji su radili za televiziju.

— Da, koreografirao sam s plesačima HNK-a seoske sličice. To su bile plesne točke temeljene na motivima sa sela. Na primjer, ples s licitarskim srcem, zatim dalmatinski ples s rupcem, ples s kišobranom i tako dalje. Prikazivane su i narodne pjesme sa ženskim zborom. To je zapravo bio prvi, narodno orijentiran program na televiziji, no plesovi su bili stilizirani, dakle ne izvorni. (Postojao je dosta velik sukob između pristaša izvorno narodnih i stilizirano-umjetničkih plesova.) Ako se ples i dalje rabi, mora se dalje i razvijati?

Tada se televizijski studio nalazio u Jurišićevoj. Nije bilo normalnog TV-programa nego Eksperimentelna televizija, koja se gledala u kavanama. Na primjer u kavani Korzo i u nekim izlozima. Trajala je od 19 do 22 sata. Morali smo na brzinu raditi, rekli bi nam tri dana prije, jer su bili u gužvi. Ja sam imao sreće jer sam poznavao ton-majstora koji mi je slao glazbu. No, nažalost, nema sačuvanih snimaka, jer se emitiralo izravno, bez snimanja.

Stan vam je prepun starih programa, novinskih izrezaka, papira. Krenuli ste popisivati sve baletne premijere, kako je došlo do toga i kada?

— To je bilo otprilike 1945, kada sam shvatio kako ne poznajem povijest baleta. Htio sam zapisati što se sve događalo u baletu prije mene, što me jako zanimalo, a nitko mi nije znao reći. Fromanica nije znala niti ju je zanimalo ono što se prije događalo: Ivana Freisinger, Grondona... Vidio sam neke zapise u listovima iz prošlosti i zaintrigirali su me, a to je bio i početak moga rada kao predavača na Akademiji, pa sam poslije te zapise i rabio. Moj dobar prijatelj, Slavko Batušić, tadašnji tajnik kazališta, znao me pozvati da kopam po papirima. Nažalost, tada se nije moglo kopirati, pa sam pravio bilješke. Kako nisam imao papira, pisao sam na njihovu, već nečim iscrtanu papiru, pa sam radio vrlo sitne bilješke, kako bi mi sve stalo. Za enciklopedijsko izdanje Hrvatsko narodno kazalište 1894-1969, koje je uredio Pavao Cindrić, bio sam suradnik za balet. Pisao sam i za »Kazališni list«, pod inicijalima R. Z.

Mlakar mi je rekao kako pokrivam 65 godina hrvatskog baleta. Pozvao me, to je bilo negdje osamdesetih, da mu popišem sve premijere zagrebačkog baleta, od prve do posljednje. Svaki dan putovao sam u Novo Mesto, gdje sam radio bilješke za njega za američki Plesni leksikon.

Bili ste umjetnički tajnik baleta HNK?

— Sonja Kastl tada je bila (prva) ravnateljica baleta. Administrativnih tajnika nije bilo. Brinuo sam se o tome da svaki dan budu redovite vježbe i probe, da se naznači točno tko nastupa u predstavama i da se za predstave sve pripremi. Dosta sam dugo to radio, ali usporedno sam i plesao.

Koliko ste poslova znali odjednom raditi?

— Najviše osam. Plesao sam u kazalištu, bio sam umjetnički tajnik baleta, radio sam u Pionirskom kazalištu kao pedagog, zatim na Akademiji, vodio sam zapise i istraživanja o povijesti baleta, plesao sam s kolegama samostalno, izvan kazališta, glumio sam... a neko vrijeme davao sam klas polaznicima parterne gimnastike.

Kako sada gledate na svoj kazališni život?

— Doživio sam sve punom parom, kolege baletne umjetnike, pisce, glazbenike i skladatelje, živio sam u zlatno doba kazališta. To je, uz velika baletna imena, bilo vrijeme Strozzija, Gavelle, Baranovića, Gotovca, Papandopula, Matačića, svih koji su bili kazališna elita. Ja nosim to u sebi. Sretan sam što sam u to doba živio. Kada sam išao na predstavu, poštivao sam i kompozitora i gotovo sve koji su sudjelovali, poznavao sam ih. Mi smo bili jedno drukčije kazalište, čitav kazališni ansambl bio je zajedno i dramski glumci i balet i orkestraši i dirigenti. Svi smo zajedno živjeli i družili se u kazališnom kafiću gdje smo zajedno rješavali sve kazališne probleme. Poslije su se ansambli razdijelili, i to je po meni stvorilo jaz. Radio sam i živio u mnogo homogenijem kazalištu.

Razgovarale Jelena Mihelčić i Maja Đ urinović