Humani istraživač likovnih galaksija

Humani istraživač likovnih galaksija

Vjenceslav Richter upuštao se u idealističke ili utopijske projekte, ali uvijek težeći humanizaciji ljudskoga života. Kako Richter nikada nije svoj misaono-istraživalački svijet vezivao isključivo uz svoju profesiju — arhitekturu, nego se bavio problemima spoznaje i stoga je svako njegovo djelo izazov nasljeđu i pokušaj stvaranja novoga nasljeđa. Težeći sintezi triju grana likovnoga stvaralaštva slikarstva, kiparstva i arhitekture omogućio je razvoj grafičkog i produkt-dizajna u nas

Našu sredinu — kako likovnu, skulptorsku, arhitektonsku, urbanističku i dizajnersku, scenografsku, tako i onu drugu — provokativnu, istraživalačku, otkrivalačku, filozofsku i inovatorsku, koja je za njega bila nedjeljiva od prve, zauvijek je napustila ličnost Vjenceslava Richtera — ličnost kakve nismo imali u našoj kulturološkoj stvarnosti niti se ukazuje neka nova.

Zasluge i nagrade...

Zasluge Vjenceslava Richtera višestruke su i višeslojne i nagrade koje je dobio premali su naš obol za ono što mu dugujemo. Dobio je Povelju Saveza arhitekata Jugoslavije 1962; Gotfried-von-Gerder Preis, Hamburg-Wien 1981; Nagradu Viktor Kovačić, 1988. i Nagradu Republike Hrvatske Vladimir Nazor za životno djelo 1992. godine.

One su rezultat uglavnom njegovih arhitektonskih i urbanističkih zasluga, dok je velik dio svoga stvaralaštva posvetio veoma misonim problemima u koje se ostali stvaraoci nisu upuštali. Važni su mu arhtektonski radovi za koje je bio nagrađivan na arhitektonskim natječajima, bilo za projekte ili i za projekte i izvedbe kojima je proslavio našu arhitekturu i kulturu tog vremena: Prva nagrada za projekt Muzeja grada Beograda, 1954 (zajedno s Zdravkom Bregovcem); Prva nagrada na natječaju za jugoslavenski paviljon u Beču, 1955; Prva nagrada na međunarodnom natječaju za projekt Arheološkog muzeja u Aleppu, Sirija (zajedno s arh. Zdravkom Bregovcem), 1956; Prva nagrada za projekt jugoslavenskog paviljona na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu, 1956; Prva nagrada za projekt jugoslavenskog paviljona na XI. Triennalu u Milanu, 1957; Prva nagrada internog natječaja za jugoslavenski paviljon na međunarodnoj izložbi »Italia 61« u Torinu, 1960; Prvo mjesto na natječaju za Muzej revolucije u Beogradu, Beograd, 1961; Zlatna medalja na natječaju za jugoslavenski paviljon na XIII. Triennalu u Milanu, 1964.

Radio je na projektu sinturbanizma — sinteznog urbanizma koji objedinjuje životne funkcije za deset tisuća ljudi unutar istog objekta. Ideju o sinturbanizmu nastavlja u ideji o Heliopolisu, četverodimenzionalnim stambenim objektima koji se uvijek okreću i stalno mijenjaju pogled stanovnika. Vjenceslav Richter upuštao se u idealističke ili utopijske projekte, ali uvijek težeći humanizaciji ljudskoga života.

Sistemsko i analitično

U skulpturi je razvio sistemsku plastiku kao što je Reljefometar iz 1967. kao i druge rađene na principu nekoliko tisuća mobilnih elemenata koji su omogućavali stalno novu likovnu situaciju. Radio je skulpture nazvane Sistarh (od riječi sistemska arhitektura), Sistemske skulpture, SESPO — semispontane crteže, SIG — Sistemske grafike, SIS — Sistemsko slikarstvo, SPOC — Spontane crteže, SESPOC — semispontani crteži, SESPO — Spontane grafike, Prostorne sistemske grafike, Prostorne slike, Slike s vlastitom sjenom, Gravitacijske crteže, Leteće piramide, Spontane crteže, Slobodne crteže, Prostorne slike itd.

Kako Richter nikada nije svoj misaono-istraživalački svijet vezivao isključivo uz svoju profesiju — arhitekturu, nego se bavio problemima spoznaje i stoga je svako njegovo djelo izazov nasljeđu i pokušaj stvaranja novoga nasljeđa.

Kao vrstan i dubok mislilac razrađivao je takve probleme kao što su Par trokuta bez pravog kuta, Prijedlog rješenja trodiobe kuta, Neponovljiva slika, Prostorni šah itd., odnosno hermeneutiku brojnih filozofskih i znanstvenih područja, ali s novim kutom njihova sagledavanja. Razmišljanja je objavljivao u vlastitim publikacijama kao što su Moj misaoni prostor, Prostorna slika, Teorija velikih gubitaka, Dilema suvremenih likovnih kretanja, Hipoteza sistemske arhitekture. U knjizi Izazov nasljeđu objašnjava teoriju o podjeli kuta na 512° umjesto na 360°, što je njegov prijedlog nove diobe kruga, dok u prijedlogu Zagreb — grad na rijeci Savi razlaže tezu o racionalnoj mogućnosti iskorištenja rijeke Save unutar urbanističkog rastera grada. Sve neproučeno i neprotumačeno odvelo je Richterov misaoni prostor do razmišljanja o Filozofiji nedokazivog, koji otvara putove do sada još neobjašnjenih likovnih izraza i ostalih oblika kako umjetničkog tako i znanstvenog stvaralaštva.

Exat 51: sinteza svih umjetnosti

Grupu Exat 51 počeo je formirati već 1948. godine, poznavajući dobro avangardno arhitektonsko i likovno svjetsko nasljeđe. Manifestom grupe Exat 51, koji je osobno napisao, Richter je prekinuo sa socijalističkim realizmom i omogućio hrvatskim umjetnicima slobodu likovnoga stvaralaštva. Prema Richterovu mišljenju, nikada nije obznanjen prestanak postojanja Exata 51 i stoga je on nastavio istraživati mogućnost nove optike u arhitekturi, slikarstvu i skulpturi. On teži ideji koju je zastupao — sintezi svih umjetnosti. Richter stalno eksperimentira pod motom »Sve dok ima ATeljea koji EXperimentiraju bit će Exata, ma gdje bili«.

Težeći sintezi triju grana likovnoga stvaralaštva slikarstva, kiparstva i arhitekture omogućio je razvoj grafičkog i produkt-dizajna u nas. Zaslužan je za osnivanje brojnih institucija za dizajn kao Studija za industrijsko oblikovanje, Centra za industrijsko oblikovanje, osnivanje Zagrebačkog triennala itd. Rezultate postojanja tih institucija u svoje vrijeme osjećamo sve do danas. Richter je izlagao na Novim tendencijama 2, 1963; Novoj tendenciji 3, 1965; Tendencijama 4, 1969. i Tendencijama 5, 1973. godine.

Zbog arhitektonske vrijednosti svojih građevina bio je angažiran, u suradnji s Kazimirom Ostrogovićem, i na izgradnji Vile Zagorje, odnosno današnjih Predsjedničkih dvora, 1963/64. Vila je primjer sinteze urbanizma, arhitekture i suradnje s likovnim umjetnicima. Stropovi glavne i ostalih dvorana u prizemlju, popločenje u vrtu na južnoj strani objekta, glavna ulazna staklena vrata i strop nadstrešnice pred ulazom odgovaraju novom senziblitetu za plastično oblikovanje Novih tendencija.

Prodor u svijet

Ne samo njegova arhitektura nego i skulptura vrlo su brzo postali dio fundusa brojnih važnih svjetskih muzeja, čime je potaknuo interes za našu cjelokupnu umjetnost i kulturu. Osim što mu se djela nalaze u velikim muzejima u Hrvatskoj, brojna su mu se djela brzo po nastanku našla u velikim muzejima u svijetu, primjerice u The Tate Gallery, London; Museum Boymans van Beuningen, Rotterdam; Wilhelm Lehmbruck Museum, Duisburg; Museum of Modern Art, New Ark; Smithsonian Museum — Samuel Hirschorn Collection, Washington; Jesus Raphael Soto Museum, Ciudad Bolivar; Maurice Lipschulz Collection, Palm Beach; Patrik Lannon Collection, Palm Beach, Kalifornija itd.

Zahvaljujući svojoj ideji o eksperimentiranju i sintezi umjetničkih disciplina, odnosno njegovoj svestranosti na raznim područjima od Exata 51 do Novih tendencija, šezdesetih godina neposredno je došlo do promjena i u drugim likovnim i umjetničkim disciplinama — osnovan je Zagrebački muzički bijenale, koji je težio novoj muzici; Zagreb film, zahvaljujući utjecaju apstrakcije postiže svjetsku slavu po reduciranoj animaciji i nastaje zagrebačka škola crtanog filma; započinje intenzivno razdoblje eksperimentalnog filma i počeci videoumjetnosti, a proizvodi na području grafičkog i produkt-dizajna po kvaliteti dolaze na razinu najpoznatijih zemalja za takvu vrstu stvaralaštva. Uz umjetničko stvaralaštva na području arhitekture, skulpture, grafike i crteža, Vjenceslav Richter bavio se matematičkim, teorijskim i filozofskim problemima s kojima se naša civilizacija suočava, a svaki arhitektonski ili likovni zadatak za njega je bio izazov da odlazi na nova, još neispitana ili u tim strukama nekorištena područja. Ponovo spomenimo njegov nagrađeni projekt paviljona za Svjetsku izložbu u Bruxellesu 1958. koji je polazio od ideje o arhitektonskom objektu s temeljima u zraku. Taj projekt ostao je trajni simbol Vjenceslava Richtera kao avangardnog arhitekta. Paviljon, nažalost, nije izveden prema njegovoj originalnoj ideji, ali je ipak dobio nagradu za projekt već 1956. godine. Paviljon je sve do danas ostao predmetom proučavanja svjetskih arhitekata koji se bave njegovim arhitektonskim vrijednostima i još danas o njemu pišu stručne rasprave.

Memorijalni centar i park skulptura

Vjenceslav Richter osoba je koju odlikuje svestran pristup otkrivanju zbilje svog vremena, ali, istovremeno, sve što je stvorio — stvorio je iz velikih humanističkih i altruističkih pobuda, koje su se u posljednje vrijeme odrazile i u velikim donacijama svojih radova hrvatskom narodu. Zbirka Richter — Donacija Vjenceslava Richtera i Nade Kareš-Richter gradu Zagrebu, kojom upravlja Muzej suvremene umjetnosti, proširuje se na Park skulpture. Oni će izvan najužeg dijela grada otvoriti novi likovni kulturni sadržaj, koji će biti i trajni memorijalni centar Vjenceslava Richtera.

Marijan Susovski