Desna strana mozga

Desna strana mozga

Amadeus: Redateljeva verzija, red. Miloš Forman

Amadeus je u doba premijere bio generacijski fenomen, što baš nije česta pojava kad govorimo o kostimiranim filmovima u kojima nema ni pucanja ni mačevanja ni borilačkih vještina, ni, znate, bilo čega što se ikad smatralo komercijalnim. Svejedno, utjecaj mu je sezao od Falcove pjesme Rock Me Amadeus do proze Williama Gibsona; u Zagrebu su se redovi za karte protezali cijelom Varšavskom ulicom pred današnjim kinom Europa — a ja se sjećam kako je sjajan osjećaj bio osvrnuti se za vrijeme projekcije i uživati u savršenom skladu enterijera te dvorane s prizorima na ekranu. Smijeh Toma Hulcea oponašao je svatko, od Zvečke do Kulušića. Talijanske modne piste, ionako zaražene neobarokom, stidljivo su ponudile ovratnike i rukave kakve se danas usuđuje nositi jedino Austin Powers. Bilo je to drugo vrijeme, malo naivnije i prilično toplije od današnjeg, i nije dugo potrajalo.

Oponiranje Amadeusu prvo je poteklo iz »upućenih« krugova. Zašto su ga snimali u Pragu, kad je u Beču sačuvana Mozartova kuća? Čemu oduševljenje pričom o Salierijevom antagonizmu, kad je dokazano da ona nije točna — i to desetljećima prije nego što ju je Shaffer napisao? Kakav je to pogreb na kiši kad je, zna se, Mozart sahranjen tijekom mećave? Napokon, što ljudi vide u tom filmu? Ovaj zadnji prigovor čuo sam prije kojih godinu dana od jedne osobe do čijeg mišljenja iznimno držim, a kako film nisam vidio više od desetljeća, pomislio sam da valjda ima pravo. Možda je Amadeus zaista bio zanimljiv samo klincima, možda mu je rok trajanja odista istekao, kako to već biva s filmovima koji Oscare dobivaju u rinfuzi.

Psi laju, instrukcije prolaze

I sad nam je stari Saul Zaentz, izdavač jazza, producent ambicioznih filmova (Let iznad kukavičjeg gnijezda, Engleski pacijent) — kao i vlasnik autorskih prava za Hobita i Gospodara prstenova — odlučio osvježiti pamćenje proširenim izdanjem Amadeusa. Znam da je ova pomama uhvatila toliko maha da neki već psuju DVD-e zbog stvaranja dojma da ništa što smo ikad gledali u kinu nije, zapravo, bilo cjelovito. Ali restauracije filmova nisu nikakva novost: ako DVD format pruža financijsku inicijativu da se one događaju češće, onda bi to trebala biti sretna vijest. U slučaju Amadeusa, Forman je već u vrijeme premijere filma govorio kako je izbacio oko pola sata materijala; sve što ovaj DVD nudi jest mogućnost da vidimo film onako kako su ga Forman i Shaffer izvorno zamislili.

Većina vraćenih prizora nalazi se u prvoj polovici filma. Ključna su dva. U prvom, Salieri traži od Constanze Mozart da spava s njim kako bi Amadeus dobio namještenje instruktora glazbe na dvoru. Ovaj podzaplet dovodi u prvi plan historijsku činjenicu da skladatelji tog vremena nisu naročito zarađivali od pisanja glazbe, pa im je tutorstvo bio osnovni izvor prihoda. S druge strane, kako se cijela drama filma vrti oko čednosti koju je Salieri poklonio Gospodinu u nadi da će tako steći glazbeni dar, ovakva iznenadna navala pohote u njegovom liku isprva zbunjuje. Je li Salieriju želja bila vratiti spolnu nadmoć nad Mozartom nakon što je ovaj spavao s Katerinom Cavalieri? Ili je njegov zavjet bio već u tom trenutku manje bitan od suparništva? Znam da se radi o prizoru iz originalnog kazališnog komada, no on otvara više pitanja nego što je možda za film uputno.

Drugi veliki dodani segment bavi se tutorskim poslom koji Salieri »velikodušno« pronađe Mozartu nakon gubitka dvorskog namještenja. Radi se o obitelji trgovca koji nema nikakvog sluha za glazbu, a Mozartovo sviranje prvenstveno joj služi kao zabava za pse. Premda je zgodno u Amadeusu vidjeti Kennetha McMillana, baruna Vladimira Harkonnena iz Lynchove Dine, ove scene ne dodaju samoj drami ništa naročito bitno; više služe kao podsjetnik na frivolnu satiru koja će na tako porazan način obilježiti sljedeće Formanove filmove. Daleko više mi se sviđaju manji dodaci u tkivu filma — poput prizora u kojem Salieri upozorava cara Josipa II. na Mozartovu pohotu, čime mu praktički zatvara vrata bečkoga društva. Ili sitnih izjava tu i tamo, koje obogaćuju dramsku i činjeničnu fakturu filma... Što god ja mislio, sve što je dodano Amadeusu u svakom je slučaju organski dio filma i ne odskače ni u kojem smislu. Još neprimjetnija preinaka nalazi se u remiksu zvuka na Dolby 5. 1 format. Kao i prije, zvučna slika filma minimalna je, gotovo monofonijska, u svim dijaloškim scenama. No kad glazba, božanstvena Mozartova glazba prodre u film, ona vas obuzme iz čitavog surround spektra, sa svih strana, iznutra. Gotovo je nemoguće tada se othrvati onim osjećajima o kojima Salieri tako upečatljivo govori.

Uz komentar Formana i Shaffera, žovijalan i eruditski, novo DVD izdanje nudi i dodatni disk s originalnim foršpanom za film — iznimno zanimljivim iz današnje perspektive filmskog marketinga — te jednosatnim dokumentarcem Billa Jerseyja o stvaranju ovog filma, superiornim većini marketinških trikova koji inače zauzimaju mjesto na posebnim DVD izdanjima. Dodataka, tako, nema mnogo, ali u svemu ponuđenom nema slabe točke. (Jedina zbiljska mana izdanja je hrvatska obrada — na drugom disku nema prijevoda, a prevoditelj prvoga očito ne zna što znače pojmovi kakvi su seraglio ili pauper, pa ih prevodi kao osobne imenice.)

Oscari prolaze, Amadeus se cereka

I što sad, kad mi je obnovljeni Amadeus obnovio uspomene? Ukratko, ne znam koji je vrag ljudima koji mu traže mane. Poput klasičnih dramatičara, Shaffer je od starog trača o Salierijevoj krivnji za Mozartovu smrt stvorio dramu o bezvremenskim temama: grižnji savjesti, prirodi nadahnuća, odnosu genija i prosječnosti. Ono što danas neki psiholozi nazivaju odnosom lijeve (racionalne) i desne (darovite) strane mozga od svih je dvojstava najizravnije i najmanje podnošljivo: nikada ga nisam vidio upečatljivije filmski izraženog nego ovdje. Točno, zbog načina na koji se Forman služi glazbom i montažom teško je cerebralno reagirati na Amadeusa, no sklon sam upravo taj otpor visokoparnosti uvrstiti u najveće vrline filma.

O utjecaju Amadeusa na imitatore ne treba niti govoriti: ovaj je film uspostavio obrazac prema kojem se stvaraju budući Oscarovci. Tom Stoppard je daleko slobodnijim apokrifnim pristupom stvorio Zaljubljenog Shakespearea — no drama u njegovoj priči ne može izdržati usporedbu sa Shafferovom. Ron Howard je u Genijalnom umu problematici genija pristupio mediokritetski, što nije tako duhovito kao što možda zvuči. A u Europi i dalje misle da su Farinelli i Moja besmrtna ljubav slični Amadeusu zato što se bave klasičnom glazbom... Za razliku od njih, Amadeus nikad ne drži figu u džepu, nikad se ne hvasta svojom pameću, i nikad mu pojavno nije bitnije od suštinskog. Ovo je drama koja nadilazi biografiju, film o geniju koji slavi obične životne radosti, raskošni kostimirani film koji se pamti zbog sitnih ljudskih detalja u svakom svom prizoru. Forman nikad nije bio u boljoj formi, Česi su dali naslutiti koliko mogu dobro surađivati s Hollywoodom, a Peter Shaffer stvorio je svoje životno djelo. Odnosno, siguran sam da će se Amadeus s oduševljenjem gledati još dugo nakon što se većina današnjih art-hitova pridruži Salieriju u zaboravljenim krugovima purgatorija.

Vladimir C. Sever