Biser s dna

Biser s dna

Bohumil Hrabal, Dvorio sam engleskoga kralja, prev. Miroslav Čihak, HENA COM, Zagreb, 2002.

Književni put Bohumila Hrabala (Brno, 1914-Prag, 1997), klasika moderne češke umjetničke proze, nedvojbeno europske književne pojave prve veličine, modelni je slučaj sukoba ljudi od pera s vlašću. Hrabal godinama nosi sa sobom kovčeg pun neobjavljenih rukopisa. Piše od sredine trećega desetljeća, prvu knjigu objavljuju mu 1963. A u međuvremenu: podruštvovljenje vlasništva pogađa nakon veljače 1948. i tiskaru Hrádek u sjeveročeškom Nymburku (gradiću Hrabalove mladosti), a to onemogućuje izlaženje zbirke Izgubljena uličica (stihova iz godina 1934-1939). Pa dalje: izlaženje (već složene) zbirke pripovjedaka Ševa o koncu 1959. obustavljeno je bez objašnjenja, a slog uništen. Godine 1970, nakon uspjeha u zlatnim šezdesetima s desetak objavljenih knjiga proze u nakladi od oko pola milijuna primjeraka, s redovima čitatelja pred knjižarama uoči izlaženja nove knjige, zabrana i uništenje naklade dviju već tiskanih knjiga Domaćih zadaća za bolju ocjenu i Ružinih pupoljaka. Hrabal je iznovice ono što je bio do 1963, ineditni pisac književnoga undergrounda. Samo što tada više nije sâm. Pridružuje se stotinama prozaika, pjesnika, književnih teoretika i kritika, filmaša, likovnjaka. Znamo: bijafranska žetva katastrofične 68. Hrabal se, dakako, ne predaje. U mjesecima sloma čeških nada »u socijalizam s ljudskim licem« Hrabal u furioznoj ljetnoj omami piše pravi romaneskni tour de force, rukopis koji će kolati samizdatom u tijeku pet idućih godina, i izaći (u originalu) u kölnskom Indexu istom devet godina kasnije — ključni tekst svog trećeg stvaralačkog razdoblja — Obsluhoval jsem anglického krále*. Ocijenivši kako je bolje da u ruke njegovih mnogobrojnih obožavatelja ipak dopre nekakav Hrabal negoli nikakav, deprimirani prihvaća 1976. šansu koju mu pružaju krilati kozaci husakovske normalizacije da nađe svoje mjesto u krilu oficijelne, režimske kulture. Cijena je golema: cenzurno kljaštrenje rukopisâ. Iza detantom učvršćene brežnjevljevske željezne zavjese izlaze, na sreću, više-manje autentične češke verzije (ponajviše u Torontu i u Kölnu). U isto ga vrijeme prevode na desetke europskih i neeuropskih jezika. Do Havelova baršunastoga prevrata 1989. i svoga 75. rođendana objavljuje još devet knjiga, od 1963. do 1997. sveukupno četrdesetak knjižnih prvotisaka. Godine 1989. dekoriraju ga titulom narodnog umjetnika. Od 1993. do 1997. izlaze mu sabrana djela u devetnaest knjiga (nakladnik Pražska imaginace). Postavši, unatoč svim grubostima stoljeća ratova i svim ciničnim režimskim podvalama, prvo pero češke umjetničke proze druge polovice 20. stoljeća, Hrabal zaključuje da je »zaspao na lovorikama« i poslijepodne 3. veljače 1997. počinja samoubojstvo skokom s petoga kata ortopedske klinike praške bolnice Bulovka.

Pisac ovih redaka u ovoj prigodi usrdno moli četicu domaćih bohemističkih profesionalaca i nešto brojniju grupaciju hrvatskih Hrabalovih fanova da prestane promicati novinarsku tlapnju o hranjenju golubova. (Usporedi ekspertizu hrabalologinje Suzanne Roth; usp. simboliku petoga kata u posljednjim rukopisima; usp. nerijetke refleksije o suicidu u istima.) Posrijedi je, dakle, kalkil, hrabalovska točka iza posljednje rečenice.

Inovacija u nizu

Dvorio sam engleskoga kralja, rukopis iz 1971, po mnogočemu je inovacija u donekle već iscrpljenu nizu beletrističkih pabiteljskih gestâ iz šezdesetih. Neveliko je to, ali gusto i značenjski nabijeno romaneskno tkivo. Žanrovski pripada tipu razvojnoga romana lika, s prepoznatljivim prikarskim elementima. Pet poglavlja (Čaša grenadine, Hotel Tišina, Dvorio sam engleskoga kralja, A glavu više nisam našao, Kako sam postao milijunaš) pet je monologa Jana DítĐ, čovjeka malena rasta i čvrste nakane da osvoji svoje mjesto pod suncem, da bude prepoznat i priznat u krugu rastom viših, bogatijih, utjecajnijih. Starta kao pikolo, konobarski naučnik u hotelskoj restauraciji: »Slušajte dobro što ću vam reći. Kad sam došao u hotel, Prag’, uhvati me šef za lijevo uho, potegne pa kaže:, Ti si hotelski pikolo i zato pamet u glavu! Ništa nisi vidio, ništa nisi čuo. Ponovi!’ A ja kažem da na radnome mjestu ništa nisam vidio i ništa nisam čuo. A šef me potegne za desno uho i kaže: ’Ali utuvi sebi u glavu da moraš sve vidjeti i sve čuti. Ponovi!’ I ja sam, sav u čudu, ponovio da ću sve vidjeti i sve čuti. I tako sam počeo.« Pred čitateljem otvara se, pogledom autsajdera, svijet hotelskih gostiju, trgovačkih putnika i gospođicâ na prodaju. Drugo poglavlje otkriva nam DítĐove dogodovštine u ekskluzivnom hotelu za više krugove, u trećemu se opisuju zbivanja u Hotelu Pariz, kojih je vrhunac ugošćivanje Hailea Selassija, negusa Etiopije. Zbog ljubavne veze s Njemicom dobiva otkaz. Iduće poglavlje u nastavku monološke bujice opisuje doživljaje glavnoga lika u njemačkim ugostiteljskim poduzećima, među inim i ustanovi za poboljšanje arijevske rase. Svagdje se osjeća kao sluga, premda se ženi Lizom i biva službeno potvrđen kao arijevac. Liza pogiba u zračnome naletu, a njezin filatelistički ratni plijen mali Čeh, sad već iskusni konobarski laf, nakon rata uspješno investira, kupuje hotel i postaje milijunašem. Posljednje poglavlje opisuje događaje nakon prevrata 1948. Milijunaši su internirani u operetnom logoru, gdje ih čuvaju bivši rudari, a DítĐa i ovdje, kao i svugdje, smatraju arivistom i neželjenim uljezom. U zaključku junak se nađe u pustoši Šumave, u pograničnu predjelu Južne Češke, gdje kruh nasušni teče kao cestar na putu koji ne vodi nikamo. U samoći i raskoši prirodnog okoliša nekadašnji poklonik zlatnoga teleta nalazi sebe u samorefleksiji i pisanju uspomena. Simbolikom nabijeni put sazrijevanja i preobrazbi češkoga pedaljmuža od neznatna hotelskog pikola do milijunaša, od stjecanjem obuzeta arivista do osamljenoga filozofa obogaćen je panoramskim uvidom u dramatična zbivanja u europskom kotlu od dvadesetih do pedesetih godina.

Pikolo i milijunaš

Nemalo patetični monolozi i pregnantna stilizacija potječu od opsesivne potrebe glavnog lika za potvrdom sredine kojoj ne umije i ne može pripadati. Njegov je jezik stoga složena mješavina književnog idioma, žargona, dijalekta i govorne fraze. Prava kušnja za prevoditelja. Prve sondaže u tekst originala i prijevoda potvrdile su piscu ovoga prikaza da je Hrabalov pikolo u hrvatskom prevoditelju našao poslu dorasla poslenika. Rečenu sondažu valjalo bi potanje ilustrirati i obrazložiti. Prevoditeljev napor to bez dvojbe zaslužuje. Pokušat ću to učiniti na drugome mjestu.

I u zaključku: Dvorio sam engleskoga kralja jest značajni europski roman. U razdoblju od 1989. do 2000. izašao je u Češkoj u pet izdanja, u nakladi od 250 000 primjeraka. Od 1981. do 1995. doživio je 36 izdanja na 19 europskih jezika. Zahvaljujući kompetentnomu hrvatskom prevoditelju i agilnome zagrebačkome izdavaču pred hrvatskim je čitateljem napokon, tri desetljeća nakon njegova nastanka, jedan od najvažnijih europskih proznih tekstova druge polovice 20. stoljeća. Nakladu od 1500 primjeraka nikako ne bismo trebali uzeti kao signal žalosna stanja našeg izdavačkog i čitateljskog podneblja, nego kao ohrabrujući znak koji nam stiže iz hrabalovskog univerzuma: biserje nalazimo na dnu!

Predrag Jirsak