Bakin sinek zlatni

Bakin sinek zlatni

Eliza Gerner/Milan Arko, Svjedoci Krležina odlaska, Prometej, Zagreb, 2002.

Nakon što su prošle godine u povodu dvadesete godišnjice smrti Miroslava Krleže otpečaćene kutije s »najčuvanijom hrvatskom književnom tajnom u posljednja dva desetljeća«, o dvadeset i prvoj godišnjici izlazi jošjedan, svakako manje senzacionalan, ali ipak vrijedan, dokument koji nam velikoga književnika približava s intimnije, osobnije strane. Eliza Gerner već se potvrdila kao spisateljica memoara, ponajprije kazališnih, a ni Miroslav Krleža nije nova tema njezinih knjiga — svoje razgovore s piscem objavila je u knjizi Oproštaj s Gvozdom. U Svjedocima Krležina odlaska kao suautor pridružit će joj se Milan Arko kojega, kao i Gernerovu, uz Krležu vežu profesionalne i prijateljske spone.

Prijateljstvo na Gvozdu

Ova je knjiga rezultat gotovo tridesetogodišnjeg prijateljstva Bele i Miroslava Krleže s Elizom Gerner i Milanom Arkom, prijateljstva koje se velikim dijelom manifestiralo kroz susrete u domu Krležinih na Gvozdu, u kojima su se u razgovorima doticale najrazličitije teme, od osobnih sjećanja, preko profesionalnih pitanja do komentara aktualnih događaja. Bilježeći te razgovore i pišući o njima, Gernerova i Arko kreiraju zanimljivu biografiju u kojoj ključni podaci dolaze iz privatne sfere, otvarajući nekoliko različitih razina kroz koje upoznajemo Krležin lik. Iako bi naslov knjige mogao sugerirati da je ovdje riječ samo o posljednjim mjesecima ili godinama Krležina života, neki dijelovi sežu do samih početaka i djetinjstva koje se pokazuje ključnim za velik dio njegova stvaralaštva, pa tako primjerice doznajemo o važnom utjecaju njegove bake, koja je svom sineku zlatnom otkrivala nepoznate i uzbudljive svjetove, naučivši ga i kajkavštini kojom piše Balade..., o prvim fascinacijama crkvenim obredima koje će nešto kasnije, druženjem sa Strozzijevima, zamijeniti teatarski obredi, kao i o školovanju u Kadetskoj školi u Mađarskoj, a na te se prikaze nastavljaju i oni Krležine mladosti, vremena Prvog svjetskog rata i njegovih književnih početaka, poput osnivanja časopisa ili općepoznatog sukoba s intendantom HNK-a.

Ta će, zapravo neizravna svjedočenja, zamijeniti ona izravna, koja počinju poznanstvom s Krležom i prvim susretima koji se godinama intenziviraju učvršćujući prijateljske odnose, pa će ti dijelovi zbog autentičnosti biti i zanimljiviji. Privatna će druženja uvijek djelomice biti određena i omeđena onim javnim — na ovim se stranicama nižu opisi i komentari brojnih događanja i aktivnosti, ponajprije onih vezanih uz književnost ili kazalište — prate se premijere Krležinih predstava u zemlji i inozemstvu, stogodišnjica Hrvatskog narodnog kazališta, glumački jubileji, izdanja Krležinih djela, kao i njegov rad u Leksikografskom zavodu, istodobno nas odvodeći i iza kulisa ovih događanja. Pored kulturnih, brojna su spominjanja društvenih zbivanja kojima ovi zapisi prerastaju u kronologiju važnijih događaja u kojima će se odražavati i odnos javnosti prema Krleži, koji od nepriznata i progonjena pisca prerasta u nedodirljivi autoritet.

Osoba ujedinjenih suprotnosti

Možda su ipak najzanimljiviji dijelovi, time i prinos ove knjige, oni koji nam pobliže dočaravaju Krležinu osobnost, s kojom su se mogli upoznati tek njemu najbliži, jer se otkrivala izvan protokolarnih razgovora, i koji prikazuju njegove karakterne crte i afinitete upoznajući nas s nešto drukčijim Krležom, osobom koja u sebi ujedinjuje različite suprotnosti — nestrpljivost, suzdržanost, sumnjičavost i oprez isprepleću se s toplinom, iskrenom znatiželjom, tankoćutnošću i uglađenošću, sve zajedno potkrijepljeno iznimnom erudicijom, maštovitošću i lucidnim dosjetkama. Među komentarima koje Eliza Gerner vrijedno bilježi naći će se i oni koje pisac izriče o vlastitim djelima ili pisanju, pa kroz te tekstove dobivamo podatke o nastanku nekih Krležinih likova, ali i stajališta o pojedinim teoretskim pitanjima.

Ovu je knjigu moguće razmatrati i s obzirom na njezinu podjelu na dva odvojena dijela — odijeljena sjećanja, koja pak govore o istom razdoblju i prisustvovanju istim događanjima, čime zapisi Elize Gerner i Milana Arka pružaju dva različita kuta gledanja, razlikujući se i stilski. Doduše, ponekad će takva podjela dovesti do nepotrebna ponavljanja istih situacija i rečenica, ipak, to se neće pokazati prevelikim nedostatkom jer, dok će Eliza Gerner više pozornosti pridavati detaljima, privatnim vezama i međuljudskim odnosima — pri čemu ne treba zaboraviti ni portretiranje Bele Krleže kao glumice i kao privatne osobe (djelomično ponavljajući opise iz knjige Kazalište kao sudbina), Belina i Krležina prisnog odnosa, kao i dirljive prikaze posljednjih dana života, Milan Arko naglasak stavlja na društvene događaje (ponajprije Festival kajkavske popevke), te diskusije s Krležom u kojima najvrednijima postaju svjedočanstva Krležinih mišljenja i stajališta o najrazličitijim temama iz politike, povijesti, arhitekture.

Još jednom posežući u vlastita evociranja minulih dana, te im pridodavši i tuđa sjećanja, pišući s mnogo poštovanja i topline o ljudima koje je poznavala, Eliza Gerner ponovno nam ostavlja vrijedan portret najvažnijeg hrvatskog književnika, ali i drugih stvaralačkih osobnosti kojima je Krleža bio okružen.

Ljubica Anđelković