Zlodjela glazbene cenzure

Zlodjela glazbene cenzure

Gotovcu su dva puta napakirali, kada nisu ništa drugo mogli, negativne ocjene o njegovoj glazbi. Takva je zapravo bila klasifikacija i Kamenika i Petra Svačića, kojeg tada nitko nije čuo

Glazbena kritičarka i publicistica Jagoda Martinčević rođena je u umjetničkoj obitelji u Zagrebu 1946. Na Muzičkoj akademiji diplomirala je povijest glazbe, a usavršavala se u Berlinu. Od 1971. do 1994. radi kao glazbena kritičarka »Vjesnika«, a neko vrijeme i kao urednica kulture. Godine 1994. postaje ravnateljica Muzičkog informativnog centra pri Koncertnoj direkciji Zagreb, a od 1996. do 2000. pomoćnica je ministra kulture za glazbu, kazalište i film. Nakon toga vraća se u KDZ kao pomoćnica ravnatelja za program. Bila je prva glavna urednica časopisa »Cantus«. Na radiju i televiziji od sedamdesetih do danas realizirala je više od tisuću emisija, od eseja do glazbenih emisija najrazličitijh tipova. Uredila je nekoliko vrijednih publikacija u kojima je bila i autorica, među kojima su najvažnije monografije: 40 godina Glazbenih večeri u sv. Donatu, 50 godina Dubrovačkih ljetnih igara, 50 godina Koncertne direkcije Zagreb, 125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj, malu monografiju Carmen — 35 godina umjetničkog djelovanja Ruže Pospiš Baldani. Autorica je priloga o hrvatskoj operi u prvom hrvatskom prijevodu Penguinova Opernog vodiča. U oba izdanja monografije Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu bila je autorica tekstova vezanih uz operu. Ovih dana završava monografiju-zbornik o Jakovu Gotovcu, što je bio i povod ovom razgovoru.

Možete li nam nešto više reći o glazbenoj cenzuri u Hrvatskoj na primjeru Jakova Gotovca i njegovih opera Kamenik i Petar Svačić?

— Veliki je paradoks da je autor najpopularnije hrvatske opere Ero s onoga svijeta, u svom stvaralaštvu dva puta doživio cenzuru. Prvi put to je bilo 1947. godine sa Kamenikom, a drugi puta 1971. s Petrom Svačićem. Prvo djelo je nakon treće izvedbe skinuto s repertoara, a drugo nije za Gotovčeva života ni izvedeno. Pokušali su ga postaviti u HNK ’71, no već nakon nekoliko proba djelo je skinuto s repertoara uz vrlo čudna obrazloženja. Znamo da je ’71. bilo hrvatsko proljeće i da naprosto nije bilo moguće postaviti opernu priču o zadnjem hrvatskom kralju jer bi takav potez u to doba samo još više provocirao jugoslavensku histeriju. Gotovcu su dva puta napakirali, kada nisu ništa drugo mogli, negativne ocjene o njegovoj glazbi. Takva je zapravo bila klasifikacija i Kamenika i Petra Svačića, kojeg tada nitko nije čuo.

Kamenik su orkestrirano napali tadašnji kritičari, no vidjelo se da su prve dvije predstave doživjele jako dobar prijem publike. Kad se više ništa drugo nije moglo napraviti, onda se naručila klika. Jedni tvrde da su to bili tadašnji polaznici partizanske gimnazije, a drugi da je jedan od ondašnjih komiteta poslao svoje ljude. U svakom slučaju, na đačkoj galeriji pojavili su se mladi ljudi koji su počeli vikati, »Dolje Artur!« umjesto »Dolje autor!«. Očito nisu dobro čuli što su im nalogodavci rekli, no stvar je postala ozbiljnija kad su počeli vikati »Uništimo partituru!« Po svjedočenju Pere Gotovca, Jakovljeva sina, u tom su trenutku u kazalištu shvatili da će se nešto loše dogoditi. Jakovu je jedan vatrogasac pomogao da izađe na stražnji izlaz, a Pero je skočio u orkestar i zgrabio partituru, te na taj način spasio pisanu glazbu.

Uzroci takva postupka sežu malo dalje u prošlost. Na temelju dostupnih podataka pokušala sam ih rekonstruirati. Gotovcu se, kao i mnogim istaknutim umjetnicima koji su u doba NDH radili u HNK-u, trebalo nešto napakirati. Znamo da su Borisa Papandopula poslali voziti kamione, Lovru Matačića poslali su u Skopje, a Gotovca se očito moglo dezavuirati jedino kao autora.

Sena Jurinac također je bila nepodobna, i ja sam jednom bila pozvana na odgovornost jer sam pisala o njezinom trijumfalnom povratku.

Koji su bili Gotovčevi grijesi u očima tadašnjih vlasti?

— Gotovac je 1941, na internom natječaju koji je raspisao Mile Budak harmonizirao Lijepu našu za razne sastave. Osim toga u to je vrijeme bio oko godinu dana ravnatelj opere HNK. Grijeh harmonizacije Lijepe naše, koju su tadašnje vlasti proglasile ustaškom himnom, na neki je način okajao jer je 44 dana bio u istražnom zatvoru. Taj podatak zabilježen je u njegovu curriculumu, a od njegova sam sina saznala da o tome što je tamo doživio i kako su ga ispitivali nije nikomu rekao ni riječi. Bio je vrlo utučen, potišten zbog svega toga. Onda je došla ’46, u kojoj je Gotovac izašao u javnost s operom Kamenik sa sižeom iz radničkog života s početka 20. stoljeća i s drukčijom glazbenom fakturom od one koja se od njega, nakon seljačkih opera, Morane i Ere s onoga svijeta, očekivala. Napisao je veliku partituru u stilu talijanske verističke opere. I sam je jednom prigodom izjavio da se želio odužiti pjevačima koji su toliko učinili za njegove prijašnje seljačke opere, pa je napisao djelo za njih — s velikim arijama i velikim ansambl scenama. Sve to naprosto je došlo u jedan, za tadašnje vlasti, zgodan kontekst da se Gotovca pokuša poniziti kao autora. Tadašnja kritika pisala je o »potpunoj odsutnosti klasne svijesti i kod kompozitora i kod likova«. Taj ždanovljevski pristup danas može djelovati i komično, ali je tada to bilo jako opasno.

Nakon toga Gotovac se povukao i napisao vrlo zatvoren i introspektan ciklus Intima na stihove Vladimira Nazora. Vrijeme je učinilo svoje, pisao je dalje, napisao je Milu Gojsalića, Stanac i mnoga druga djela. S Petrom Svačićem došlo je do drugog skandala u njegovu stvaralaštvu. Petra Svačića Gotovac je nosio u sebi od mladih dana. Koračnica za tamburaški orkestar koju je napisao 1914. zove se Svačić. Nakon toga uglazbio je jednu solo pjesmu s istom tematikom. Dakle Svačić ga je pratio desetljećima, dok nije ’67. došlo do suradnje sa Zlatkom Tomičićem, koji je postao libretist opere-oratorija Petar Svačić. Gotovac je pisao glazbu tri godine i zamislio je Svačića za pokojnoga Vladimira Ruždjaka. HNK u Zagrebu prihvatio je djelo, Nikša Bareza trebao je dirigirati, zbor je počeo s pokusima, no događaji su se počeli odvijati velikom brzinom: proljećari, sveučilište itd. Kazalištem su kružile svakojake glasine, a rezultat svega bilo je skidanje djela s repertoara. Opera-oratorij Petar Svačićprvi put je izvedena tek deset godina nakon Gotovčeve smrti, na tadašnji Dan državnosti Republike Hrvatske 30. svibnja 1992. Dva se puta politička cenzura umiješala u Gotovčevo stvaralaštvo, što je velika sramota hrvatske glazbe i kulture, ali to su očito bila takva vremena. Zašto se to dogodilo baš Gotovcu? Dijelom i zato jer Gotovca kolege nisu voljele, pobrao je sve vrhnje popularnost i kod publike i kod kritike kako u zemlji tako i u inozemstvu i bilo je zgodno nacionalno osviještena glazbenika tući njegovim vlastitim oružjem — glazbom te je proglasiti — slabom.

Ovih dana završavate monografiju o Jakovu Gotovcu...

— Ta se knjiga već dosta dugo priprema i bit će tiskana početkom sljedeće godine kako bi se njome obilježila dvadeseta godišnjica Gotovčeve smrti. Ona je zbroj tekstova, nešto između monografije i zbornika, jer je u vrijeme kad sam počela rad na toj knjizi već postojalo nekoliko vrlo dobrih analitičkih tekstova koje naprosto nije imalo smisla nanovo pisati, bez obzira pisala ih ja ili neki drugi muzikolog ili publicist. Budući da su ti tekstovi bili sadržajno zaokruženi, došli smo do ideje da ih preuzmemo, bez obzira jesu li publicirani ili ne, te da paralelno uz njih naručimo i nove. Knjiga ima nekoliko odjeljaka: obuhvaća iscrpne životopise Gotovca u Zagrebu i u Splitu; tu je i izvrsna analiza muzikologinje Marije Bergamo o Eri s onoga svijeta; zatim dio u kojem pišu izvođači, dirigenti, kompozitori, primjerice Igor Kuljerić piše o Koledi, Miro Belamarić piše o Mili Gojsalića. Uzela sam si slobodu da se kao urednica knjige umiješam među autore s jednim poglavljem o sudbini Kamenika i Petra Svačića, kako bismo konačno posložili sve činjenice na svoje mjesto. Bit će objavljen cjelovit popis djela, cjelovita diskografija, jako mnogo dosad nepoznatih fotografija. Ero s onoga svijeta najzastupljeniji je u knjizi i raščlanjen je na glazbenu, dramaturšku, scenografsku i ostale komponente koji ga čine najpoznatijim u Gotovčevu opusu. Nadam se da će knjiga biti razumljiva i prihvatljiva širokom krugu čitatelja, ne samo muzikolozima i ne samo publici, nego i jednima i drugima. Mislim da Gotovac zaslužuje takvu publikaciju.

Praizvedbu Kamenika 1946. režirao je Tito Strozzi, koji je jedan od rijetkih opernih redatelja koji je postavio mnoge hrvatske opere...

— Na temelju onog što znam od svog oca, iz knjiga Elize Gerner i drugih podataka, za Tita Strozzija mogu reći da je bio rijetka renesansna, univerzalna ličnost, odgojen tako da je znao gotovo sve o kazalištu, pa tako i o opernoj režiji. Mi nikad nismo imali školu za operne redatelje i mnogi koji su režirali opere kretali su iz pozicije dramskih redatelja. Uz Tita Strozzija bio je to Branko Gavella koji je imao, kažu, povijesne režije opera. Tito Strozzi je navodno u režiju opera unosio jako mnogo muzikalnosti. Muzikalnost je nešto što imate u sebi ili nemate, to se ne može naučiti, a ako ste muzički pismeni, utoliko bolje. To je poslije nastavio i, možemo reći, zaokružio luk opernih redatelja koji su tako režirali Vlado Habunek. Među takvim redateljima bio je i Kosta Spaić, koji je i sam bio glazbenik, violinist.

Koje su po vama antologijske režije i redatelji koje ste imali prilike vidjeti tijekom svoje karijere operne kritičarke?

— Posljednje velike operne predstave u cjelini bile su opere Wagnera i Straussa u Zagrebu, a to je bilo krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Te predstave inicirao je i njima ravnao Miro Belamarić. Neke od njih režirao je Hans-Peter Lehman. Velika repertoarna novost bilo je postavljanje dva dijela Prstena Nibelunga, Walküre i Rajnino zlato, potom Straussovih opera Salome i na kraju Elektre. Dosta sam putovala po svijetu i mogu reći da su to bile europske predstave, nešto što je zagrebačku operu približilo Europi u svakom smislu. Ako idemo malo unatrag, sedamdesetih godina velike su predstave bile Fidelio Lovre Matačića u režiji Petera Busea i Majstori pjevači u režiji Lehmana a dirigirao je istočnonjemački dirigent Otmar Suitner. Velika je predstava po meni bila i Don Carlos u režiji Koste Spaića. Ako idemo dalje u povijest, u vrijeme kada sam još studirala na Muzičkoj akademiji i gledala predstave, to je bila Habunekova režija Borisa Godunova i Spaićeve režije Zaljubljen u tri naranče i Rat i mir Prokofjeva. Spominjem netipične operne naslove koji su se samo bljeskovito pojavljivali jer te su predstave obično bile bolje od onih koje su bile često na repertoaru. Posebna je bila i Violićeva režija Hoffmannovih priča, a poslije i Figarova pira.

Što je s devedesetima i sadašnjom situacijom?

— Danas su najaktivniji operni redatelji Petar Selem i Krešimir Dolenčić, koji ostvaruju zanimljive i muzikalne operne režije.

Mislim da je Dolenčićeva režija Marka Pola jedna od najfunkcionalnijih, najvedrijih, najšarolikijih i najzanimljivijih u nas. Dolenčićeve prve režije, npr. Zajčeve Lizinke u Rijeci, bile su veliko osvježenje, s mnogo ukusa i specifičnim humornim rukopisom.

S Petrom Selemom nisam se uvijek slagala u svemu što je režirao, ali sam respektirala njegov rad. To su uglavnom bile režije povijesnih ili mitskih spektakla. Ističem Juditu, Nikolu Šubića Zrinjskog, neobičnu, tzv. crnu Aidu u Osijeku na njihovoj maloj sceni, izvanredan Boitov Nerone na Splitskom ljetu, Nabucco u Splitu i Zagrebu, današnju Carmen u Osijeku...

Ono što jest potonulo u devedesetima kriteriji su ravnatelja. U kriterijima se svašta pobrkalo i pomiješalo, repertoari su se smanjivali, vodila se loša kadrovska politika, jako mnogo mladih pjevača bilo je krivo vođeno. Dosta se toga provincijaliziralo. Nedostatak novca nije prava isprika.

Možete li komentirati promjene u repertoarnoj politici HNK Zagreb?

— U odnosu na ono što je bilo promjene su velike, ali treba reći da u proteklih osam godina repertoarna politika uopće nije postojala. Prijašnje stanje usporedila bih s loncem u koji se ubacivalo sve što je bivšem ravnatelju Opere palo na pamet ili ono što bi on želio dirigirati. Nova ekipa, koju profesionalno poznajem niz godina, ulijeva mi veliko povjerenje. Mislim da je Mladen Tarbuk osoba koja sa svojim umjetničkim profilom, glazbenim sasvim sigurno, stoji iza onoga što je predstavljeno kao repertoar u sve tri grane. Zoran Juranić poznat je i dobar dirigent, vrlo dobar kompozitor, osoba koja sa svojom mirnoćom i iskustvom zapravo utječe na ansambl, a i prvi potezi koje je povukao, češće angažiranje Vlatke Oršanić i povratak Nevena Belamarića, dobri su. Pozitivan su pomak i pozivi za gostovanje dirigenata, počevši s Mansurovom.

Ići s dva i pol naslova na pet ili šest golem je skok, ne samo financijski nego i kadrovski, no to je moguće, nekoć je tako bilo. Ja sam svjedok vremena kada je u HNK-u bilo normalno vidjeti tri predstave tijekom jednog dana. Tehnički je to bilo moguće izvesti, i ta scena onda nije bila neiskorištena, kao što je to često bilo posljednjih godina.

Koje mlade operne pjevače i pjevačice smatrate najperspektivnijima?

— Postoji vrlo darovita mlađa generacija spremna za velike pothvate, osobito su mi se svidjele dvije mlade dame u Capuleti i Montecchi, Martina Tomčić i Adela Golac Rilović, u dvije vrlo teško uloge, izvrsno napravljene. Sestre Martić, obje s prekrasnim glasovima i vrlo dobro školovane, već dugo nisam čula u Zagrebu. Antonija Boroša je velika nada koju također dugo nisam čula. Prilikom izvedbe Kamenika pojavila se ponovno Martina Gojčeta, koju sam zapazila prije nekoliko godina u Otmici Lukrecije, i nakon toga je nestala, možda će ponovo dobiti šansu, jer je vrlo inteligentna pjevačica s krasnim glasom. Od mezosoprana je zanimljiva Dubravka Šeparović-Mušović, zatim jedna pjevačica koja je idealna za određeni repertoar, za Mozarta i, rani belcanto i barok — Renata Pokupić. Kod žena imamo zbilja velik potencijal. Tu ne smijemo zaboraviti pjevačice koje već idu prema srednjoj generaciji. Jako poštujem Miljenku Grđan i mislim da su je vodili u potpuno krivi repertoar, ona je izvrsna pjevačica za Mozarta koja je po meni potpuno nepotrebno pjevala Traviatu i Butterfly. Žao mi je da je jedna generacija u tih osam godina gotovo uništena i to zato jer nije radila, a mogla je. Mislim da se na pravi način nisu oprostile od scene niti Branka Beretovac niti Veneta Janeva Iveljić. Ivanka Boljkovac na svu sreću još pjeva, ali je pitanje hoće li dobiti ulogu u repertoaru koji je za nju prikladan.

Što se muških pjevača, osobito tenora, tiče, imamo dosta problema. Tomislava Mužeka premalo sam slušala da bih ga mogla ocijeniti, ali ako je tako izvrstan kao što kažu, bojim se da će nam ga inozemstvo oduzeti. Postoji jedan mladi lirski tenor koji može napraviti nešto u svom fahu, a to je Tvrtko Stipić. Mislim da smo s tenorima vrlo tanki. S baritonima je situacija malo bolja. Vitomir Marof sve više preuzima belcanto repertoar i to dobro radi, a izvrstan Armando Puklavec je premalo prisutan. Postoji jedan vrlo lijepi glas koji sam samo jednom čula u ulozi Konzula u Butterfly — Saša Ivaci, koji poslije toga nije dobio neku veću šansu. Od basova sve je bolji Ivica Čikeš, tu je iskusni Neven Belamarić, vrlo je perspektivan Luciano Batinić, Ivica Šarić vrlo je ekspresivan, pogotovo glumački. Veliko je pitanje hoće li svi mladi pjevači biti na pravi način uposleni, hoće li dobiti svoj pravi repertoar i razvijati se onako kako bi se trebali razvijati, a ne u velikim skokovima, koji mogu biti pogubni po glas. Ljudi koji se bave tim poslom, osim što jako dobro moraju poznavati struku, moraju biti i vrlo dobri psiholozi i vrlo strpljivi. Samo tako može se doći do pravih rezultata.

Je li HTV na primjeren način obilježila godišnjicu Gotovčeve smrti i kako u tom kontekstu komentirate činjenicu da su Vladimiru Kranjčeviću posvećene dvije dokumentarne emisije u elitnom terminu na prvom programu?

— Koliko ja znam, HTV je snimila Kamenik i zacijelo će ga i prikazati. Dakako da bi emisija posvećena Gotovcu dobro došla, osobito dokumentirano novim podacima koji bi mnogo toga razjasnili, jer Gotovac to itekako zavređuje u najširem kontekstu hrvatske glazbene baštine novijega doba.

Za razliku od bivšega ravnatelja zagrebačke opere!

Kada bi se konzultirali i struka i publika, takvih nakaradnosti sigurno ne bi bilo. Uostalom, i to je pitanje kriterija, ne znam jesu li i hoće li emisije dobiti i oni dirigenti koji su to doista zaslužili: Horvat, Bašić, Dešpalj, Juranić...?

Razgovarao Goran Ivaniš