Ženska signatura

Ženska signatura

Budući da je svojim prvim djelima trajno atribuirana kao književnica izrazite katoličke orijentacije, čemu je konačan pečat dao i njezin građanski potpis protiv smrtne osude kardinala Alojzija Stepinca, jasno je zašto je Sida Košutić nakon Drugog svjetskog rata posve isključena iz javnoga književnog života, a takva je praksa nastavljena i nakon njezine smrti. Velika je šutnja samo naizgled prekinuta 1984, kada je Nakladni zavod Matice hrvatske u svojoj uglednoj ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (knjiga 132) predstavio izbor iz djela Side Košutić

Iako je od smrti Side Košutić upravo prošlo trideset i sedam godina (rođena je 20. ožujka 1902. u Radoboju, a umrla 13. svibnja 1965. u Zagrebu), u njezinu književnom opusu postoje još neobjavljena djela. Među njima je i roman Velika šutnja, čija se naslovna sintagma često citira i parafrazira u prigodnim tekstovima posvećenim književnici — nažalost, ne stoga što bi njihovi autori imali neka saznanja o tom djelu, nego zato što spomenuta sintagma sasvim znakovito i danas pristaje sudbini Side Košutić i literaturi koju je stvarala. Verificirana povijest hrvatske književnosti spominje, naime, Sidu Košutić uglavnom usput, na zajedničkom popisu književnika koji su djelovali u tzv. međuratnom razdoblju, odnosno na nešto kraćem popisu članica Društva hrvatskih književnica koje je djelovalo u istom razdoblju.

Termin tzv. međuratna književnost periodizacijski je još uporabiv jer vremenski jasno omeđuje razdoblje između Prvog i Drugog svjetskog rata, ali estetski je sve neadekvatniji jer ne pokriva stilski izrazito heterogenu književnu praksu razdoblja samosvojnih poetika i izrazito jakih osobnosti, poput Krleže, Šimića, Ujevića, Kolara, Majera, Sudete, Šopa, Cesarića ili još djelatnoga Tadijanovića — koji dominiraju književnom scenom svoga vremena, potiskujući u njezinu pozadinu i dubinu brojne suvremenike, među njima i Sidu Košutić. S druge, pak, strane njezino ćemo ime naći među članicama Društva hrvatskih književnica (1936 — 1941) koje se organizirano bavilo promicanjem djela žena književnica i u tom je razdoblju objavilo nekoliko knjiga i dva almanaha, u čemu su bile angažirane Božena Begović, Zdenka Jušić Seunik, Ivanka Vujčić Laszowski, Dora Pfanova, Zlata Kolarić Kišur, Zdenka Marković, Mila Miholjević, Mara Švel Gamiršek i — Sida Košutić.

Recepcijske crne rupe

Bibliografija objavljenih djela Side Košutić pokazuje da vrijeme nije smanjilo, nego je čini se samo povećalo recepcijske crne rupe vezane uz opus te književnice, koji čini zanimljiv bibliografski luk: od prvoga naslova objavljena u vlastitoj nakladi, drame neuobičajeno optimistična naziva K svitanju (1927), do posljednje zbirke pjesama u prozi, objavljene u nakladi Društva književnika Hrvatske, nimalo optimističnog naslova Jezero mrtvo (1956). Za tih tridesetak godina koliko je trajala javna književna djelatnost Side Košutić pojavu njezinih desetak žanrovski različitih ukoričenih izdanja pratila je tekuća, uglavnom prigodničarska, kritika. Iz nje se danas može zaključiti da je svojedobno Sida Košutić bila popularna i rado čitana književnica; ali, nažalost, dobronamjerna i često neargumentirana kritika nanijela je više štete nego koristi literaturi koju je stvarala. Iznimka je pritom jedino Ljubomir Maraković, koji se sustavno, gotovo cijelo desetljeće, bavio djelom Side Košutić.

Budući da je svojim prvim djelima trajno atribuirana kao književnica izrazite katoličke orijentacije, čemu je konačan pečat dao i njezin građanski potpis protiv smrtne osude kardinala Alojzija Stepinca, jasno je zašto je Sida Košutić nakon Drugog svjetskog rata posve isključena iz javnoga književnog života, a takva je praksa nastavljena i nakon njezine smrti. Velika je šutnja samo naizgled prekinuta 1984, kada je Nakladni zavod Matice hrvatske u svojoj uglednoj ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (knjiga 132) predstavio izbor iz djela Side Košutić. Izreknemo li pohvalu interesu za vlastitu književnu prošlost — koji bi, u najboljem slučaju, mogao rezultirati novim čitanjima i povijesnim valorizacijama — preostaje nam napomenuti barem dvoje: prvo, kako je definiran književni opus, s nekoliko različitih razvojnih faza, sasvim nereprezentativno predstavljen samo prvim objavljenim romanom Side Košutić Portreti iz 1928. godine; i drugo, ne ulazeći u uređivačku politiku edicije, kako je ta književnica predstavljena u istoj knjizi s Dušankom Popović Dorofejevom i Brankom Belanom, piscima s kojima — osim generacijske (jer su svi rođeni početkom 20. stoljeća) — nema baš nikakve književne sličnosti, štoviše Dušanka Popović Dorofejeva predstavljena je društveno angažiranom prozom, dok je Branko Belan naprosto sineast.

Čudno snatrenje

U povodu ovog izdanja Božidar Petrač objavio je članak Između mistike i realizma, u kojem — parafrazirajući samu književnicu — sugerira neke estetske natuknice: Tagore — kad je riječ o pjesmama u prozi, tj. Dostojevski i Zola — kad je riječ o prozama koje balansiraju između realizma i naturalizma. Ipak, ni sam ne uspijeva odoljeti zamci da literaturu Side Košutić ne usporedi s njezinim životom, a on je nalikovao sjeni, čudnom snatrenju, bez glasnih poteza, tiha i radina prisutnost, kao šapat, drhtaj. Opraštajući se od nje, 15. svibnja 1965. godine, Miroslav Vaupotić, u ime Društva književnika, ispratio je Sidu Košutić riječima: lirski talenat, tu je ona najjača... To je ono što od Side Košutić ostaje u hrvatskoj literaturi.

Pisalo se, dakle, i govorilo i poticajno i s razumijevanjem o Sidi Košutić, ali je praktičnim književnim životom vladala velika šutnja; ili se pisalo i drukčije. Gotovo je antologijski primjer takva pisanja knjiga Hrvatski roman između dva rata (1914-1941) Stanka Koraća, u kojoj su desetljeća predanoga kritičarskog rada spojena s neshvatljivom nekritičnošću rezultirala tekstovima koji i nemaju drugu svrhu nego pokazati netrpeljivost autora prema nekim književnim orijentacijama: općenito prema ženama književnicama i još više prema svim književnicima katoličke orijentacije. Jasno da obje kritičarske strijele pogađaju srž književnog opusa Side Košutić. Stanko Korać diskvalificira ga terminima moderni narodnjaci, doslovni realizam, trivijalni realizam u kojem je lice svake žene okrenuto bogu, a lice svakog muškarca sebičnosti te zaključuje da u svemu tomu ima nečeg patološkog, a čitatelj ne može izdržati sitničavo tapkanje po nevažnim detaljima, stoga takva literatura nije samo književna periferija, nego je sasvim izvan književnosti.

Iako su takve ocjene neargumentirane, one su nažalost i dalje signatura pod kojom se u verificiranoj povijesti hrvatske književnosti nalazi opus Side Košutić. U njemu se, s dovoljne povijesne distance, mogu razlikovati barem tri faze: prva — obilježena već spomenutom mističnošću i religioznošću, koja obuhvaća djela K svitanju (1927), Portreti (1928), Sluga vječne mudrosti (1930) i Jaslice (1933); druga — objektivnijeg i realističnijeg pisanja, sintetizirana u trilogiji S naših njiva (1936-1937-1940); treća — u kojoj dolazi do prožimanja i svojevrsnog kompromisa prethodnih orijentacija, što se može iščitati iz djela Osmijesi (1941), Vjerenička žetva (1942), Mimoza sa smetljišta (1942).

Žene i muškarci

Nije teško pretpostaviti da je u središtu književnog interesa Side Košutić — žena, podjednako žrtva genetike i miljea. Iako njezine žene nisu idealizirane, nerijetko ćemo upravo među glavnim junakinjama pronaći pomalo statične i plošne Dore Krupićeve rutinizirana, sterilna života. Svojim su djelovanjem ženski likovi obično usmjereni jedni na druge jer jedino tako uspješno nastupaju u odnosu na muške likove, koji su najčešće pokretači konflikta. Postizanje ravnoteže za posljedicu ima sudbinu djeteta, o čemu, barem implicitno, govore sva djela Side Košutić — pa i njezino ključno, najopsežnije djelo, trilogija iz seljačkog života. Roman je to S naših njiva, čiji su dijelovi Plodovi zemlje, Magle i Bijele tišine, koji bi se izvanjskim književnim konvencijama najlakše uklopio u tradiciju realističkog romana jer donosi široku društvenu panoramu iz rakursa prilično zatvorene sredine, prikazujući čitavu galeriju seoskih likova s nekoliko tipičnih gradskih i propitujući već eksploatiranu temu raslojavanja sela, generacijskih sukoba, strasti koje ravnaju ljudima umjesto razuma. Ipak, nije posrijedi selo kovačićevske interpretacije. Seljak, naime, ne mora u grad da bi zlo postalo djelatno na selu, kažnjen je tamo gdje je zatečen, bez ikakvih neprirodnih dislokacija. Samo je izvor zla isti — bogatstvo, u najširem rasponu vrijednosti. Izvan te naglašeno etičke dimenzije, djelo je zapravo izrazito moderno strukturirano: pored romanesknoga tkiva pisana književnim jezikom, uključuje i molitve glavne junakinje Betike Borekove pisane kajkavskim dijalektom, zatim tekstove narodnih pjesama — sakralnih i profanih, kao i notni zapis jedne ljubavne pjesme.

Nekad popularna i čitana, Sida Košutić ni danas ne može pripadati samo prošlosti. Da bi se utvrdila njezina prava književna vrijednost u današnjem vremenu i unutar vremena u kojem je stvarala, valjalo bi se u prosuđivanju tih vrijednosti osloboditi kriterija svjetonazorne, ili čak ideološke pripadnosti autoričine. Sidu Košutić valja i vrijedi čitati. Pored stranica koje odišu patinom preživjelog i zaboravljenog, u njezinom su književnom opusu i djela koja rezoniraju s našim vremenom, i koja bi sasvim sigurno imala čitatelja kad bi on uopće znao da je Sida Košutić — postojala.

Lidija Dujić