Večer kod gospođe Dudek

Večer kod gospođe Dudek

Ja sam zdušno prihvatio ulogu prevoditelja apela za Kosovo, gdje su Srbi tada spalili četiristo sela, protjerali četiristo tisuća Albanaca, ubijali majke i djecu. Toliko me obuzeo taj propagandni posao da su me sudionici tog političkog kongresa prozvali Albancem, pristupali mi i govorili da se strašne stvari tamo događaju. Zavoljeli su me i vukli sa sobom, a ja se nisam odveć odupirao jer u Li#geu nisam imao baš nikoga

Bilo je to u vrijeme američkih zračnih napada na Kosovo. U Simenonovu gradu Li#geu neki je Albanac tvrdio da ima jedanaestoro neishranjene djece, a imao ih je stvarno samo troje. Što mu to treba? Drugi Albanac, koji mi je rekao istinu, upoznao me s poljskom pijanisticom, gospođom Elzbietom Dudek, koja se čini se njemu neobično dopadala zbog duboka dekoltea, a sviđala se i poljskoj lezbijki koja je posredovala. Ja sam zdušno prihvatio ulogu prevoditelja apela za Kosovo gdje su Srbi tada spalili četiristo sela, protjerali četiristo tisuća Albanaca, ubijali majke i djecu. Toliko me obuzeo taj propagandni posao da su me sudionici tog političkog kongresa prozvali Albancem, pristupali mi i govorili da se strašne stvari tamo događaju. Zavoljeli su me i vukli sa sobom, a ja se nisam odveć odupirao jer u tom gradu nisam imao baš nikoga. Zato me i poljska pijanistica pozvala s nekolicinom drugih sudionika kongresa u svoj stan. Nisam znao zašto idem tamo, ali išao sam, možda da bolje upoznam te ljude za koje radim. U tome kozmopolitskom društvu poznavao sam površno, osim već spomenutih Albanaca, samo debelu dekoraterku vrlo jakih crta lica, masne šminke, crnih očiju i neprirodno velikih zubi. Zatim je tu bio jedan Finac, vrlo zakopčan, u sebe i nepromočivi ogrtač — pravi, ledeni sjevernjak. I jedna Kolumbijka s više temperamenta, ali i blagom asimetrijom u licu, čudno rastavljenih očiju. Ona se držala za ruku s drugim Albancem koji živi u Belgiji jer su njegovi roditelji pobjegli još od režima Envera Hodže. Bio je tu i niski Španjolac s velikim brkovima širine tri centimetra, gustim, nadasve gustim. S nama se još zatekao i neki nezamjetni, šutljivi njemački političar. Ušli smo s ceste u stan poljske pijanistice koji je bio u prizemlju, ali fantastično dekoriran starim stvarima. Gospođa Dudek nabrojala nam je autore povješanih uljenih slika koje su imale muzejsku veličinu. Postojale su i staklene vitrine sa skupocjenim posuđem, figurama. Stupovi s diskretnim osvjetljenjem, skrivene lampe iza pregradnih zidića u stropu, lusteri s mnoštvom ukrasa. U sredini sobe veliki crni instrument, Petrof. Posjedala nas je u naslonjače i sjela za glasovir. Svirala je dobro poznate Chopinove poloneze i valcere koje sam čuo u dalekom boljim izvedbama. Ne razumijem se u glazbu, ali usuđujem se reći da je na trenutke išla prebrzo, na trenutke presporo pa mi je došlo da je požurujem. Kao da velikom srčanošću nadoknađuje odsutnost zanatskog umijeća. Stiskala je pedalu gornjim dijelom ušiljene potplate, tako snažno i nervozno da se čula popratna škripa otpona opruge. Nakon svake završene kompozicije gospođa Dudek bi se digla i dostojanstveno naklonila. Ubrala je i dosta slabašna pljeska. Njezina bi kći tada prodornim flešom poslikala nju i publiku a zatim oduševljeno izustila: »Pjekno, pjekno...«

Chopin, Albanci i ja

Užitak je bio kakav-takav, slušati neuvježbane Chopinove valcere, ali smo se pitali, barem ja, a vjerujem i drugi, koji je razlog tome internacionalnom druženju. Zašto nas je pozvala k sebi, a da nas jedva i poznaje?

Gospođa Elzbieta Dudek nas je najuljudnije, u maniri fine dame s dekolteom, zapitala što bismo još željeli da nam odsvira. Kako nitko nije spontano izrazio određenu želju, tražila je da svatko od nas iskoristi lijepu prigodu i nešto kaže. Spremno je ustao Albanac i recitirao pjesmu na albanskome. Nitko je nije mogao pratiti, zbog jezika. Zatim se digao Finac, što nikad ne bih pretpostavio, i izgovorio nešto o odvikavanju od pušenja. Pričao je o opušku cigarete kao o nekakvoj nakazi, patuljku kojega je on gurnuo u ponor, zatim sišao dolje i zgazio ga cipelom te onda uzdahnuo za sebe — »osjećam se bolje«. Španjolac je s nestrpljenjem čekao da Finac završi, a onda je ustao i on, izvadio papir iz unutrašnjeg džepa sakoa i dugo čitao na španjolskome. Ton njegova glasa djelovao je tiho i strastveno. Kroz topao i hrapav, mediteranski jezik prostrujala je melodija uzburkane krvi. Gospođa Dudek je, zahvalivši na »španjolskom suncu koje je zasjalo u njezinu stanu«, još jednom zasvirala i naklanjala se. Pićem nas nije nudila, vjerojatno da se odveć ne opustimo. Možda bismo onda ostali cijelu noć, a ona je očito držala do digniteta samoga susreta. Nakon posljednje poloneze shvatili smo da je došlo vrijeme za odlazak. Čim smo se digli, podijelila je svakom od nas posjetnicu i fotokopirane izreske iz novina za koje prije nisam čuo, a iz njih se moglo zaključiti da je držala koncerte diljem svijeta. Naglasila je da su je zvali kraljicom brazilskoga klavira. Na kraju nije mogla izdržati a da ne donese, na ogled, kožno ukoričene albume s fotografijama. Stojeći u krugu s ostalima, na njima sam prepoznao ovaj isti stan s drugom publikom pred kojom je muzicirala ili se duboko naklanjala. Bilo je zaista cijelo mnoštvo takvih snimki. Dok je zanosno govorila o njima, zauzimala se i za oživljavanje građanskih salona iz 19. stoljeća s atmosferom uljuđenosti i spiritualnosti. »Tužno je da takvih okupljanja sa stilom danas više nema« — uzdahnula je gospođa Dudek. Mi smo joj uzvratili simpatije iskazavši zahvalnost na slatkim trenucima druženja. Ona je imala veliko slavensko srce, i uspjela nas je na izlasku posve rastopiti.

»Možete me pozvati da sviram u vašoj zemlji« — rekla je na vratima, suznih očiju i ciknutim glasom. Svakomu je stavila čokoladicu u džep i nadodala: »To su najbolje na svijetu, belgijske...«.

Dražen Katunarić