Uz novo izdanje pravopisa trojice autora

Prošlo je već više od mjesec dana otkako je »Školska knjiga« objavila šesto izdanje Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša. Od pojave petoga izdanja prošle su tek dvije godine i s obzirom da od Ministarstva prosvjete to peto izdanje nije dobilo službenoga statusa (takav status ima još uvijek sFmo četvrto izdanje Babić-Finka-Moguševa pravopisa!), nesumnjiv je uspjeh da se u razmjerno kratkome roku pojavljuje novo izdanje.

Publicistkinja Mirjana Jurišić, koja u »Večernjem listu« savjesno prati jezikoslovna i jezična zbivanja i izdanja, osvrnula se 7. listopada na šesto izdanje Hrvatskoga pravopisa i ujedno u svoj prikaz uvrstila jednu moju kraću izjavu koju sam joj bio usputno dao u povodu toga izdanja. Mislim da sam u tih nekoliko rečenica najjasnije iznio osnovne činjenice o pravopisu trojice autora i o njegovu šestom izdanju. Zato ću tu svoju izjavu ovdje navesti:

»Osnovna činjenica što se tiče novoga izdanja jest da je prethodno izdanje rasprodano i da ga više na tržištu nema! Ujedno to bez sumnje znači da usprkos različitim otporima, i onima iz običnog komoditeta i onim svjesnima, pravopis trojice autora ipak pomalo napreduje u Hrvatskoj. Napreduje prije svega po svojoj kvaliteti, a s druge strane i zato što predstavlja kontinuitet hrvatskoga pravopisanja koje je tri puta bilo prekidano: za vrijeme šestojanuarske diktature, za vrijeme okupacije (iako je na oslobođenom teritoriju ZAVNOH bio donio odluku da vrijedi banovinski Broz-Boranićev pravopis, što je valjda jedinstven slučaj u povijesti ratova da jedan ratni parlament donosi odluku o pravopisu), treći je put prekinut tzv. novosadskim dogovorom, praktički diktatom (odbačenim u zahtjevima Deklaracije iz 1967). Anić-Silićev pravopis nije pravopis koji bi bio kontinuitet hrvatske fonološke pravopisne tradicije nego je neka vrsta kompromisa između novosadskoga pravopisa i te tradicije. To se na mnogo pojedinosti vidi, osobito na nevjerojatno nekvalitetno i nestručno napravljenome pravilniku o pisanju tuđih, stranih imena.«

U tih nekoliko rečenica iznesen je niz tvrdnji koje zaslužuju konkretne komentare. Prvo, pravopis trojice autora zaista napreduje u uporabi u Hrvatskoj. To je proces koji je prilično spor, i nije jednosmjeran. Prije bi se moglo reći da se radi o razvoju dva koraka naprijed, pa korak unatrag, pa opet dva koraka naprijed, korak unatrag. Tri puna desetljeća novosadskih propisa počev od 1960. ostavila su svoje tragove, iako se od Deklaracije do devedesetih novosadski propisi nisu više striktno provodili, no ustupci vlasti ticali su se više nekih riječi i termina (otpali su primjerice tačka i tačno) nego samih pravopisnih pravila.

Neosporna je činjenica da je od 1960. prošlo dovoljno vremena da se naši ljudi, osobito mlađi, priviknu na pisanje sastavljenoga neću umjesto ne ću, na odbacivanje j iza r u primjerima kao strjelica ili pogrješka i na novosadsko ponašanje t i osobito d ispred afrikatnih suglasnika c, č, ć. Mislim reći dovoljno vremena da dio hrvatske publike doživi u devedesetim godinama Babić-Finka-Mogušev pravopis kao uvođenje novina, a ne kao vraćanje specifičnih izvornih hrvatskih fonoloških načela koja su (uz dva kraća, u citatu spomenuta prekida) vrijedila u Brozovim, Broz-Boranićevim i Boranićevim pravopisima od 1892. do novosadskoga nametanja 1960.

Ta zabluda o uvođenju nekakvih novina i novotarija podržavana je u medijima u nizu napisa. Neke od tih napisa pisali su nestručnjaci koji nisu poznavali pravih činjenica, a pomislili su da je takvo pisanje »u trendu« i nisu željeli izostati, ali su takve napise objavljivali i neki ljudi koji su bez sumnje poznavali činjenično stanje. Bilo je čak i intelektualaca koji su svjesno iznosili očitu neistinu da pravopis trojice autora obnavlja endehaške »korijenske« propise — takve će podvale ostati crnim mrljama u povijesti hrvatske filologije.

Danas više uglavnom i nema otvorenih napisa koji bi iskrivljavali činjenice, ali u svijesti ljudi, u njihovu pamćenju, ostaju nejasna sjećanja o nekada čuvenome ili pročitanome. To više ako se treba inkomodirati napuštanjem nekih navika. Tu je potrebno postaviti jasan izbor: jesmo li za tradicionalni hrvatski fonološki pravopis Broz-Boranićev, obnovljen i dosljedno dotjeran u Babić-Finka-Moguševu pravopisu, ili smo za pravopisna načela koja je otvoreno nametala šestojanuarska diktatura i manje otvoreno Novi Sad. To je pravi izbor, a ne jesmo li za mijenjanje navika. Uostalom, pravopisnih je promjena od 1892. bilo u nas već mnogo, kao malogdje u svijetu, radilo se o uvođenju novosti ili o vraćanju na prethodno stanje: 1929, 1939, 1942, 1945, 1960. I nije se pitalo za navike. A s druge strane — realno je očekivati da će uklanjanje novosadštine biti posljednja hrvatska pravopisna promjena: vraćanjem na tradiciju od jedanaest desetljeća zatvara se krug.

Hrvatski pravopis u svojem petom i šestom izdanju nema službenog statusa. Već sam rekao da takav status ima četvrto izdanje u kojem ima niz dvostrukosti. Medijska se kritika oštro okomljavala na postojanje dvostrukosti u četvrtom izdanju, a kad su one u petome uklonjene (još dosljednije u šestom izdanju), kritika se bila oborila na to uklanjanje. Već sama ta činjenica pokazuje o čem je zapravo bila riječ. No zbog sadanjega stanja što se tiče statusa sada je u šestom izdanju dodana bilješka o razlikama prema četvrtomu izdanju, koje se upotrebljava u školama. No valja se nadati da u sljedećim izdanjima takva bilješka ne će više biti potrebna.

Pravila petoga i šestoga izdanja pravopisa trojice autora, kako je već rečeno, pomalo napreduju u tisku, uključujući djelomično čak i neke medije za koje to inače ne bismo očekivali. No potrebno je istaknuti jednu nerazumljivu iznimku: u »Glas koncila«, kao i u neka druga katolička vjerska izdanja, Babić-Finka-Mogušev pravopis nikako ne prodire. Koji je tomu uzrok, nije mi poznato. Sigurno je samo da to čitatelji nisu tražili, nego je netko drugi donio odluku.