Uhvatiti život

Uhvatiti život

Josip Vranić rođen je 1934. u Bileći. Grafičku školu, fotoodjel, u Zagrebu u klasi prof. Velimira Zgage, uz praksu u fotografskom atelijeru Foto Zaza, završava 1953. Fotografijom se počinje baviti vrlo mlad, godine 1950.

Član je Fotokluba Zagreb od 1962.

Član je ULUPUH-a od 1966.

Svoje prvo zaposlenje u svojstvu fotografa dobiva u Konzervatorskom zavodu Rijeka, od 1955. do 1961. Nakon toga zapošljava se u Muzeju grada Zagreba kao umjetnički fotograf, gdje provodi mnoge godine svoga radnog vijeka, sve do umirovljenja 2000, gdje dolazi u priliku upoznati se s brojnim spomenicima kulture a posebno s arhivom starih fotografija, od kojih radi nove negative, arhivira ih i radi na njihovoj zaštiti, stječući dragocjeno iskustvo.

Radove izlaže na mnogim izložbama fotografije u zemlji i inozemstvu, pri čemu osvaja mnoge nagrade i priznanja. Za kreativni izložbeni rad Fotosavez Jugoslavije dodjeljuje mu godine 1973. počasno zvanje kandidata majstora fotografije. Dvije godine poslije, 1975, FIAP — međunarodna federacija fotografske umjetnosti, dodjeljuje mu počasno zvanje AFIAP (artist fotografije).

Dobitnik je Republičke nagrade Narodne tehnike, kao i nagrade Tehničke kulture grada Zagreba Zlatna krila za godinu 1978. Dobitnik je nagrade Tošo Dabac Fotokluba Zagreb za 1985. Od 1989. do 1997. bio je predsjednik Fotokluba Zagreb kao i Zagrebačkog foto-kinosaveza.

Održao je jedanaest samostalnih izložbi fotografije, u zemlji i inozemstvu.

Živi i radi u Zagrebu.

Vladko Lozić

Mnogo je godina prošlo kako sam se susreo s imenom Josipa Vranića. Od našeg suradništva u Muzeju grada Zagreba, od već davne 1973. do danas redovito pratim njegovo fotografsko stvaranje, bilo kao suradnik u Muzeju, ili pak kao kolega u Fotoklubu Zagreb. Veseli me da i danas mogu prenijeti svoje dojmove i vlastito viđenje njegova djela.

Josip Vranić iznikao je iz vremena zaljubljenika u fotografiju sedamdesetih godina, doba u kojem je naša fotografija tražila nove putove, vremena u kojem umjetnost života prerasta u umjetnost izraza, ostvario je svoj osobni izraz vezan uz Zagreb, ali i mnoge druge krajeve i ambijente.

Bit je njegove artističke uvjerljivosti u dokinuću suvišnih i nepotrebnih likovnih prepričavanja, ipak s dovoljnom količinom simboličkih vrijednosti, koje promatrače njegovih djela aktiviraju i pretvaraju u istraživače likovnih vrijednosti za koje se i umjetnik zalaže.

Mnogi misle kako je njegova veza sa službom u zaštiti spomenika kulture i skupljanjem radnog staža u Muzeju grada Zagreba odredila i tematiku njegova interesa. Posve krivo, sve mu je to samo pomoglo da sama sebe odredi u vlastitom pristupu svijetu i vremenu, profilira svoju stvaralačku ličnost i pretoči svoje znanje i struku u čin koji i našim promatranjem i sudjelovanjem dobiva smisao umjetničkog.

I danas, kao i prije od četiri desetljeća, kada je kročio u prostor Fotokluba Zagreb, neumorno stvara i gotovo nastavnički sustavno prenosi svoja znanja, putem seminara i tečaja, na one koje tek ponešto zanima, ali koji će zahvaljujući upravo njemu i njegovu načinu otkriti i prihvatiti fotografiju kao dio svog načina života.

Sjećajući se njegovih fotografija, njegovih Kovanih cvjetova, Ruha gornjogradske ulice, Kupe, Neretve, kao jedine delte u nas, pa sve do posebno obrađenih fotografika, njegova muzejskog praćenja rasta Zagreba i svih segmenata njegova razvoja unutar četiri desetljeća, osjećamo i danas zadovoljstvo i uzbuđenje prihvaćanja prijateljskoga dara. A on je svoje darove obogatio bezbrojem slika, slika njegove i naše zbilje — samo, on ih je znao prepoznati i stvoriti, ponuditi kao nešto pored čega i prečesto prolazimo kao potpuni stranci. Bio je i ostao dobri duh Zagreba, koji je marom i djelom zadužio mnoge pojedince i ustanove, a mnoge mlade ljubavlju i znanjem obradovao i otputio prema fotografskom umijeću, otkrivanju čudesnog u svijetu koji nije uvijek lijep, ali zahvaljujući fotografiji postaje moguć, zanimljiv i nadasve dohvatljiv.

Tako je Vranić u svom i ovom vremenu i sredini ostvario i potaknuo širenje pojma fotografske slike, dokazujući sebe i taj medij kao relevantna činioca koji nam kaže da svaki masovni medij može s vremenom postati medij umjetničkog istraživanja, pa čak i više — sprega masovne i elitne umjetnosti koja otvara posve nove prostore bez bojazni međusobnog isključenja.

Zdenko Kuzmić