Totalitaristički rock

Totalitaristički rock

Stilski, dojam je da je Laibach trenutno zarobljenik vlastitoga stila

Sedam godina od posljednjega zagrebačkog nastupa i gotovo dva desetljeća od prvoga, u klubu Tvornica imali smo prilike vidjeti nekad kontroverznu, a danas konceptualnu postmodernističku art-skupinu Laibach, koja po riječima vlastitih članova djeluje na rubu ili izvan glazbeno-umjetničke scene. U svakome slučaju, riječ je o vrijednoj slovenskoj pojavi čija su nastojanja bila prepoznata i izvan granica bivše države.

Od samoga početka bilo je jasno da će taj fenomen, nastao 1980. u industrijsko-rudarskom Trbovlju, podići dosta prašine. Od artistički najavljena i izvedena samoubojstva jednog od osnivača skupine, cenzura, iritiranja njemačkim nazivom, osnivanja estetskog pokreta Neue Slowenische Kunst te šokiranja javnosti militantnim imageom, Laibach je, administrativno-političkim zabranama, obilježio alternativnu scenu osamdesetih bivše države.

Potkraj toga razdoblja skupina je s uzbunjivanja medija i javnosti skrenula u rock-vode, nizom albuma prepunih obrada u žestoku totalitarističkom rock-stilu. Nove faze elektronskog minimalizma, trendovskog techno-izraza te, na kraju, totalitarističkog industry metala, u svojevrsnoj trilogiji albuma Kapital, NATO i Jesus Christ Superstars, odnosno tema materijalizma, politike i religije, okarakterizirale su njihov rad u devedesetima.

Na ovom zagrebačkom koncertu, inače posljednjem ekskluzivnom nastupu svjetske turneje Jesus Christ Superstars, koja traje od 1997, Laibach se predstavio retrospektivom cjelokupnoga rada s težištem na posljednja dva albuma. Uz dramatične svjetlosne efekte, sastav je uobičajeni program obrada otvorio skladbom The Final Countdown (sweet-metal skupine Europe), a nakon nepunih sat i pol zaključio sa dva bisa — Sympathy For The Devil (The Rolling Stones) te prvim i najvećim hitom Life is Life (austrijski šund sastav Opus) s njihova prijelomnog albuma Opus Dei iz 1986.

Središnji dio nastupa, koji su obilježili ostali najveći (internacionalni) hitovi — obrade Laibacha, Allen Gegen Alle (njemački elektroničari DAF), Geburt einer Nation (One Vision, skupine The Queen) i The Cross (Prince), većim dijelom podložen programiranim zvukom, iako vrlo intenzivan, kretao se u skučenu rasponu. Distorzirani dijabolični vokal, zaštitni znak Laibacha, vodio je ovaj pogled unatrag u maniri njihova posljednjeg, već osam godina stara, projekta Jesus Christ Superstars. Izvedbama poput obrade istoimena Webberova mjuzikl-hita i God Is God vladali su snažni gitarski rifovi, čvrsti ritmovi i pompozni vokali, tako da se glazba doživljavala gotovo fizički. Sadržajno, pitanje je koliko je danas kontroverzno prikazivanje Isusa kao kiborg mana, a vizualno nastup je sadržavao i, već viđene, video-projekcije apstraktno-industrijskog sadržaja. Stilski, dojam je da je Laibach trenutno zarobljenik vlastitoga stila.

Ni najpažljiviji slušatelji u punoj dvorani nisu mogli zapaziti neke naznake Laibachova novog albuma, najavljena za iduću godinu. Bit će zanimljivo vidjeti kakvo će biti rješenje za izvlačenje iz osmogodišnjega zatvorenog kruga.

Velimir Cindrić