Toplina bajke

Toplina bajke

Ova predstava savršeno je ostvarenje cjelokupnog ansambla, u kojem svaka kreacija plijeni dražima i vlastitim šarmom

U tršćanskom Slovenskom stalnom gledališću Damir Zlatar Frey odlučio se upustiti u pravo malo blagdansko bajkovito čudo, postavljanjem rock-opere Princeza na zrnu graška.

Možete li zamisliti kakav je osjećaj kad vas netko zadivi bajkom, kad svi odrasli i djeca oko vas raskolačenih očiju i otvorenih usta sat vremena prate čudesnu sliku cjelovite bajke, u koju ne možete vjerovati da se doista događa pred vašim očima. Potpuni čar apsolutnog kiča i ljepote zavlada cijelom dvoranom te osjećate onu toplinu i sigurnost koju ste osjećali nekada kad su vam pričali bajku prije spavanja, tu utješnu priču koja vas je pripremala za sve ono što vas čeka kad odrastete, u što ćete zapravo prestati vjerovati kad odrastete, a to je da se lijepe stvari uistinu mogu dogoditi. Nakon te sam predstave i ja ponovno počela vjerovati da Djed Božićnjak još postoji, da dobre vile zapravo dolaze, a da se čuda ipak nekako mogu dogoditi. Zato svoj zadatak smatram strašno teškim, jer ono što sam vidjela te večeri bit će mi teško pretočiti u riječi.

Tražimo princezu

Damir Zlatar Frey nije se okrenuo onoj čuvenoj estetici američkog kiča, od kojeg nam svima već postaje slabo, on je u ovoj rock operi kreirao carstvo pretilih ljudi, koji su neopterećeni svojom težinom, lebde i plešu prostorom, tražeći za svoga princa pravu princezu. Hermafroditnost je princip dvora, jer kad pogledate, njima zapravo ništa nije važno osim da se sjano zabave. Naime, kad shvatite da je kraljica majka i kraljica muškarac, a princeze koje nailaze i prolaze kroz dvor vrlo su često u muškim interpretacijama, princ ima majku, ali ne i oca, vrlo ćete brzo shvatiti da u toj državi ni podjela prema spolovima nije uopće bitna. Glavna je zabava dvora oženiti princa, a čini se da to zabavlja sve više nego njega, on je za taj podvig stavio samo jedan uvjet, da princeza mora biti prava.

Ono što taj dvor čini jedinstvenim jest lik Vere Fidei (Zdenka Kovačićek), anđela nade, koji u svim prigodama predvodi sjanom pjesmom dvor, i uvijek ekstravagantnim nastupom zabavlja i animira dvorjane da joj se pridruže na putu vjere u ono više dobro, koje realisti nazivaju optimizmom, a oni koji znaju bolje ne pokušavaju ga ni protumačiti. Gledamo paradu svih mogućih princeza, koju nadgleda kraljica majka (Janko Petrovec), kojoj je savršeno jasno što traži za svoga unuka, koja isto tako ekstravagantno i furiozno, zasigurno zna na jedinstven način preispitati onu pravu.

Do tada ćemo vidjeti prekrasnu paradu različitih natjecateljica: od arapske princeze na devi koja pleše, tri gracije iz Croatije i niz drugih duhovitih likova, koje će zbunjeni princ (Aleš Kolar) začuđeno promatrati, a kraljica majka furiozno smiješnim će ih pogrdama izbaciti. I kad već prinčeva majka padne u očaj, jedne olujne noći, u kojoj se sve mijenja, dolazi neugledna djevojka s dugim smeđim pletenicama i bijelom haljinom, tvrdeći da je prava princeza. Kraljica majka već je spremila muzejsko zrno graha koje svijetli, a princeza će spavati na golemu krevetu od pjene, dok će oko nje padati srebrne zvjezdice, a uspavanku joj pjeva Vera Fidei koja leti iznad nje.

Dakako da prava princeza (Gregor Geč) sutra, kad je pitaju kako je spavala, doživljava neizmjerno divan napadaj bijesa... jer uopće nije mogla spavati, jer je krevet tvrd, a princ se istoga trena zaljubljuje u nju i nije više zbunjen. U trenutku svadbe, međutim, na princezinu licu očitavamo neku nesigurnost. Kad svi dvorjani na svadbi sjednu i napokon se smiruju, princeza izlazi iz zamrznute slike, grohotom se smijući, polako se skida i pokazuje tko je zapravo.

Ljepota kiča

Ova predstava savršeno je ostvarenje cjelokupnog ansambla, u kojem svaka kreacija plijeni dražima i vlastitim šarmom. Kostimografija Marije Vid upotpunjuje sliku glam-rock-kostimom. Scenografija Damira Zlatara Freya i light design Rafaela Cavarra... brzim, gotovo nemogućim načinima prikazuju nam divni i šašavi dvor, a osobito treba napomenuti maske Helene Hajdini, koje savršeno prate estetiku predstave, ali zapravo upotpunjavaju svu ljepotu te kič-parade. I na kraju neizostavni su element fenomenalna glazba i tekstovi Aljoše Starca i Janija Kovačića, koji su ono što pokreće cijelu stvar, a na kraju i samu publiku dižu na noge.

Stoga, ako želite nekome od svojih bližnjih za blagdane darovati nešto doista lijepo, ekstravagantno i posebno, mislim da ove sezone definitivno dar možete naći u Trstu u Slovenskom stalnom gledališču.

Morana Foretić