Tamo gdje car ide pješke

Jonathan Swift 1731. u svom djelu Upute posluzi govori sobarici kako da postupi s gospođom koja upotrebljava komodu, umjesto da ode na skriveno mjesto u vrtu. Naravno da se gospođa nije istrpala u neku od ladica komode (onizak ormar za rublje), nego se u tom ormaru držala (i) vrčina, kao što se držala i u noćnom ormariću (nahtkastnu)

Kad je već najviši zemaljski vladar u naslovu, držimo se fraze pa počnimo od jednoga takvoga! Biblija je za mnoge sveta knjiga. S pravom. No onima koji po njoj često špartaju (danas bi se reklo surfaju) ona je i drag priručnik. »Pokriva« ama baš sve životne situacije, pa tako i čovjekove fiziološke potrebe. Kralj Šaul »idući dođe k ovčjim torovima pokraj puta; ondje bijaše pećina, i Šaul uđe da čučne (1 Sam 24, 4). Isto mjesto u starijem (Daničićevu) prijevodu mutnije je, ali odražava svu intimnost trenutka (»otišao je radi sebe«). Kralj, kao i svaki čovjek, zahodio je (zašao) u pećinu, na stranu da čučne. Nema dvojbe što ga je onamo nagnalo.

Slov. stranišče sačuvalo je upravo ovaj aspekt — ići na stranu — u svojoj riječi za zahod. To je nekoć bio prostor pokraj kuće, sa strane, odijeljen od prostora za stanovanje, u vrtu, dvorištu, uz gospodarske zgrade i gnojnice, s rupom u drvenoj dasci, ili na kraju trijema (ganjka) — vuvodnjak. Na Baniji (Banovini) potomci starih austrijskih grencera znali su za nužnik reći abort (njem. Abort), dakle mjesto po strani. Nekoć su česti bili i čučavci, zahodi bez sjedala, u kojima se nužda obavljala čučeći.

Ponosni ćaća i mater

Od najranijeg djetinjstva do duboke starosti velika i mala nužda svakodnevne su čovjekove potrebe, briga ljudi koji su se o nama starali, a i onih koji će se jednoga dana opet o nama starati. Novakova Madona Markantunova (Mirisi, zlato i tamjan) upravo svojim punjenjem žare diktira životni ritam mlađim junacima romana. Svi su roditelji ponosni što njihovo dijete »već samo traži da ide na kahlicu, lonu, tutu.« Kahlica (njem. Kachel, pocakljena glinena pločica) može se od duga sjedenja i čekanja (uz razgledanje slikovnica i pričanje priča za nagradu) ugrijati, ali nikad kao njezina »sestrična« — kaljeva peć. No ta kahla vuče čemer magle svoje sudbine iz stvnjem. kahhala, glinene posude, lonca, a ova pak iz latinskih oblika cacculus, posuda za kuhanje, i caccabus, lonac, posuda, kotlić; grč. kákkabas, kotlić na tri noge, što je možda posuđenica iz akadskog jezika kukabu, vrč. Lona je tepanje loncu, kantorica talijanski uvoz (cantero), a vrčina izraz sigurnosti da će odgovarajući vrč biti dovoljno velik za sav onaj sadržaj koji smo mu namijenili.

I dok djeca, videći kako mogu udovoljiti odraslima i izmamiti njihovu pohvalu i pljesak, sjedaju u svako doba dana na posudu koja inače radi u noćnoj smjeni (noćna posuda), zatvorenici su — osim lišavanjem slobode — bili kažnjeni i oduzimanjem osnovne intime: odlaska na skrovito mjesto »radi sebe«. U istoj prostoriji u kojoj su jeli, spavali i boravili nalazila se kibla (njem. Kübel), čabar, kabao, amper, ili kofa (tur. kova) u istom značenju — za obavljanje nužde. Turska riječ znači i posudu za zahvaćanje vode iz bunara, kao i amper (njem.) ili sić(lat. situla). Oni s više sreće (i građanskih sloboda) služili su se i u privatnim kućama i u hotelima noćnom posudom — nokširom (njem. Nachtgeschir). Koliko god bila od fina porculana i oslikana cvijećem, oduvijek je izazivala gađenje posluge koja ju je trebala iznositi i prazniti (kako i ne bi!). Tako 1731. Jonathan Swift u svom djelu Upute posluzi govori sobarici kako da postupi s gospođom koja upotrebljava komodu, umjesto da ode na skriveno mjesto u vrtu. Naravno da se gospođa nije istrpala u neku od ladica komode (onizak ormar za rublje), nego se u tom ormaru držala (i) vrčina, kao što se držala i u noćnom ormariću (nahtkastnu). U eng. i danas commode znači (pomični) zahod, npr. u bolnicama (»princeze«, »guske«), a riječ sadržava i komponentu komotnosti, opuštenosti (franc. nazivi za zahod, u množini, commodités i lieux d’aisance; lieu — mjesto; aisance — lakoća, neusiljenost; lat. commodus, udoban, commodare, biti uslužen). Zaštićenost od pogleda »kad ti je sila« dala je još naziva za to skrovito mjesto. Engl. closet, sobica za intimne stvari, zadržao se (i preko njemačkoga) kao klozet, klo, a sama je riječ deminutiv franc. clos, zatvoreno mjesto. Šekret u sebi također krije tajnu (lat. secretus, tajni, skriven), kao i ćenifa (tur. kenef, kenif od ar. känif, u osnovnom značenju zastrt, zaštićen od pogleda). Sva je sreća što je u hrvatskom kabinet nešto ozbiljno (profesorova radna soba ili vladino tijelo), a ne kao npr. u talijanskom gabinetto (i) zahod, nužnik. Pa nema zabune da se sekretari pomiješaju sa šekretarima, premda su i jedni i drugi prepuni velikih tajni. Moje su simpatije trajno na strani jedne tihe, stare, šepave, već odavno pokojne klozetfrau (šekretfrau, šekretarke) u HNK, koja se svake večeri nakon predstave, kad su se ekološki nesvjesne dame već otkokošile u svojim pelcmantlima, vraćala sa skromnom napojnicom (u rupčiću) u svoj sobičak u Tkalčićevoj ulici.

Importi za zahod

Latrina (lat. lavatrina), kondot / kondut (tal. condotto, vodovod, kanal, cijev) ili pak đestro (tal. cesso) samo su još neki zvučni importi za zahod. I dok su do isplahnjivanja zahoda vodom prošla stoljeća, a po europskim su se gradovima vrčine često praznile kroz prozor ravno na ulicu, Statut grada Dubrovnika iz 1272. daje precizne upute o zahodskim odvodima i zahodskim jamama (uz globe za nepridržavanje propisa). A prvo ispiranje zahodske školjke vodom i sav komoditet koji takvo intimno mjesto danas pruža (čitanje novina i sl.) omogućila je ideja Johna Haringtona, kumčeta kraljice Elizabete, iz 1597. Dva tipa zahoda na ispiranje vodom (WC) patentirana su 1775. (Gummings) i 1778. (Bramah), no tek je 1860-ih (milenijski udaljena od glavne kanalizacije Cloaca maxima u starom Rimu) proradila kanalizacija u Londonu.

Zahod s ispiranjem mogao je biti i nadahnuće. Josepha Bramaha, stolara, nadahnuo je na novi tehnološki izum — hidrauličku dizalicu (upotreba tekućina u dizanju teških predmeta), što je i patentirao 1812. Oba njegova izuma primjenjuju se i danas. Zahodi su se (a i cijele kupaonice, bathroom) preuredili, vodokotlići, a i kahlice, sve više postaju posude za cvijeće, no valja se sjetiti ljudi koji su nam omogućili udobno sjedenje u intimnim trenucima (»radi sebe«), da se ne moramo mučiti kao negdašnji mornari (»držeći se za konopce bumpresa, u pogibli da se prehlade ili strovale u more«), da ne moramo usred noći juriti po blatu, mraku, kiši, snijegu do neudobna poljskog zahoda, do tih dviju nula (00), kojima se nekoć u hotelima označavala ta prostorija (jer su za sobe bili rezervirani »pravi« brojevi). Nemojte u dane Došašća frknuti nosom na zahod kao na »prizemnu« temu. Imajte na umu da ni Bibliji ništa što je ljudsko nije strano.