Smjela i inventivna režija

Smjela i inventivna režija

Ono što smeta jest slab intenzitet glumačke energije, koja bi trebala izbijati — energije koja miriše na bolest i smrt, na eros, energije koja je do mučnine gorka i zaglušujuće bučna, a sveprisutna!

Jednočinka Kraljevo, nastala vjerojatno 1915, jedna je od rjeđe izvođenih Krležinih drama. Ta je činjenica u potpunosti razumljiva ako se uzmu u obzir poteškoće koje nastaju prilikom pokušaja uprizorenja te ekspresionističke scenske vizije, koja primjerice traži poništavanje granice između realnog i irealnog, zahtijeva simultanizam kolektivnoga zbivanja, a na scenu doslovno nije moguće prenijeti ni ostale elemente kompleksnog sloj didaskalija. Naime, nerijetka su mišljenja da Kraljevo u osnovi jest velika didaskalija kojoj je dramska radnja podređena jer didaskalije, osim što sadržavaju opise prostora (koji su ovakvi: Na sceni kovitla kaos neodređenih oblika. Mlazovi šarenila teku, silne se kaskade zvukova ruše s halabukom, elementarno životno čudo pleše na sceni...), služe i za svojevrsne komentare koje autor daje uz zbivanja, a kojima upućuje na poetičke odrednice djela. Drama je to u kojoj je Krleža napravio rez u odnosu na klasičnu dramaturgiju te univerzalnu priču o ljubavnom trokutu, prolaznosti, sveprisutnoj smrti, ljudima koji vode niske strasti... ispleo iz niti sajamskoga šarenila, buke, kaotičnoga gibanja puka, kaosa... Kraljevo, dakle, najpotpunije živi u pisanom obliku, u svijesti čitatelja, a njezino insceniranje jest izazov koji zahtijeva nešto više smjelosti.

Upitan kraj

Smjelosti očito nije nedostajalo Vladimiru Geriću, iskusnom redatelju koji je na raznim pozornicama već sudjelovao u postavljanju brojnih Krležinih drama (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Maskerata, Kraljevo...) te se premijerno 4. prosinca, na prvi dan književno-znanstvene manifestacije Krležini dani, Kraljevo dogodilo i u Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek. Osijek je grad koji je ponosan na svoje veze s Krležom i koji je na repertoaru svog kazališta, počevši od 1926. godine s premijerom Vučjaka, imalo niz Krležinih drama, pod raznim redateljskim palicama, ali ne i Kraljevo. No, Vladimiru Geriću ne samo da nije nedostajalo smjelosti nego mu nije nedostajalo ni inventivnosti! A taj me njegov čin sili da počnem od kraja. Naime, posljednja je minuta Kraljeva, sajamska se halabuka stišava, pozornica raščišćuje i čeka se još pad zastora, kadli — iznenađenje: na scenu silovito izlijeće dvoje mladih odjevenih u srebrnosivo futurističko ruho, jedno na rolama, drugo na skejtu naprave nekoliko krugova po sredini pozornice i — odlaze. Nakon predstave uporno sam ispitivala i sebe i ostale što li je značila završna scena: jesu li mladi simbol novoga vremena koji bez znanja o nekom predratnom sajmu na Kraljevo — ili bez povijesnoga znanja uopće — bezbrižno gazi po istom prostoru; ili suprotno, jesu li oni poveznica različitih vremena, upućuju kako je kraljeva uvijek bilo i uvijek će biti, a sada je tek odjeveno u novo, drukčije ruho; ili su oni pismo redatelja Krleži kojim mu poručuje: »Bez obzira na tvoja vjerovanja u nepopravljiv poraz ljudskog postojanja, još preživljavamo.«; ili...? Kako vam drago. Ipak, je li potrebno?

Izvrsno tempirano

Što se trajanja tiče, Kraljevo je izvrsno tempirano: devedeset minuta prikaza smrti, orgija, pijančevanja, svađe, tuče i divljanja sasvim je dovoljno da dočara kaotično i bolesno stanje svijeta, a, iz drugog kuta, da ne oduzme suviše energije glumcima, nego da oni uspiju izdržati i održati tempo predstave od početka do kraja jednako silovitim. Naime, Kraljevo je zahtjevna drama s imperativom totaliteta, istovremenog zbivanja u kojem sudjeluje više od pedeset lica (stoga su u izvedbu uključeni i članovi opernog ansambla, plesači, djeca...). Jasno je da je doslovnu simultanost gotovo nemoguće postići, jasno je slavonski štokavci, ma koliko vježbali, teško mogu u kontinuitetu i bez pogreške govoriti kajkavicom, jasno je da plesači u silnoj gužvi teško mogu uskladiti korake... i navedeno ne smeta ukupnom doživljaju. Međutim, ono što smeta jest slab intenzitet glumačke energije, koja bi trebala izbijati — energije koja miriše na bolest i smrt, na eros, energije koja je do mučnine gorka i zaglušujuće bučna, a sveprisutna! Takva se energija nažalost javlja tek u tragovima. A da je ima više, sve bi kvalitete predstave bile izraženije: motiv kruga i neprestane vrtnje koja se javlja i u scenografiji (Vladimir Androić) na rotirajućoj pozornici, i u koreografiji (Mirko Šparlemblek), a koja u mnogobrojnim plesnim točkama tek blago varira svojevrsno kolo — koje postaje i ples smrti, bolje bi se istaknula i atmosfera sajamske vreve s nizom kontrasnih situacija i pojava... Nadalje, dinamična glazba Nevena Frangeša, koja uspijeva dozvati i tjeskobu i razuzdanost, zanimljiva, tek pomalo blijeda kostimografija Ivane Bakal, već spomenuta funkcionalna scenografija Vladimira Androića, koja osim rotacijom i mostom i povišenjima lomi scenu na nekoliko segmenata otvarajući mogućnost za simultanost zbivanja, dobro su se uklopili u nastojanja prikaza opreka između uređenog i neuređenog (ples — kaotično gibanje gomile), kontrast boja (crno — šareno, odnosno, zagasito — jarko), pulsiranja zvukova (pjesma — buka) i drugo. Predstavu su, što se glumačkoga postava tiče, nosili Vjekoslav Janković kao Janez, Anita Schmidt kao Anka, Augustin Halas kao Herkules, Đ orđe Bosanac kao Štijef te Tatjana Berton, Nela Kočiš, Ana Stanojević, Mario Rade, Davor Panić...

Kristina Peternai