Slab izvozni proizvod

Kada nema znanja i sposobnosti da se nešto ostvari kvalitetno, troši se energija i novac da se nekvalitetno proglasi kvalitetnim, i to u zavjetrini sigurnosnog pojasa jedne političko-protokolarne kulturne akcije

Protekla dva tjedna zagrebačke koncertne sezone bila su u znaku vrlo raznolikih glazbenih sadržaja. Neki od njih, medijski prekomjerno isticani (poput koncerta Zagrebačke filharmonije održana u Lisinskom 6. prosinca s programom s kojim pet dana poslije nastupa u bečkom Musikvereinu), po umjetničkom su se rezultatu pokazali obrnuto proporcionalnima u odnosu na patetičnost medijskih najava. Neki pak drugi koncerti, pretežito komornoga tipa, održani su na zadovoljstvo ljubitelja dobre glazbe u dobroj izvedbi, kojih u Zagrebu, na svu sreću, još ima popriličan broj. Nastup Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja, uz sudjelovanje Radovana Vlatkovića i s programom djela Blagoja Berse, Richarda Straussa i Dmitrija Šostakoviča, uopće ne bio trebalo spominjati, da nije riječ o izvoznom hrvatskom glazbenom proizvodu na političko-protokolarnoj osnovi. To je doduše samo okvir za sugerirani sadržaj — gostovanje Zagrebačke filharmonije u bečkom Musikvereinu — za koje nema baš nikakva umjetničkog razloga, ali ima zamjetnih ambicija da se dokaže kako je pod novouspostavljenim rukovodstvom Zagrebačka filharmonija konačno došla na svoje, tj. konačno našla pravi put da si napravi ime u Europi. Za ostvarenje toga pravog puta svoje afirmacije Filharmonija je, eto, morala čekati više od stoljeća, sve dok nije dočekala svoju sadašnju upravu i svoje sadašnje stanje orkestra bez šefa dirigenta. Da se jedan simfonijski orkestar i danas najlakše međunarodno afirmira ako poštuje umjetničke kriterije, ima šefa dirigenta od formata i upravu koja brine o pravnom i financijskom okviru, kako bi muzičari na najbolji mogući način mogli profesionalno obavljati svoj posao — na tu jednostavnu ideju, na temelju koje su, koliko je meni poznato, svi svjetski orkestri napravili ime, naši mudri politički kulturobrižnici, njihovi savjetnici i suradnici još nisu došli! Rezultat je ovo što imamo, to će reći, kada nema znanja i sposobnosti da se nešto ostvari kvalitetno, troši se energija i novac da se nekvalitetno proglasi kvalitetnim, i to u zavjetrini sigurnosnog pojasa jedne političko-protokolarne kulturne akcije. I da ne duljim, zagrebački bečki koncert bio je loš, a najgora od svega bila je izvedba Šostakovičeve Prve simfonije. Satisfakciju (premda tužnu) ove moje procjene nalazim u činjenici da moje mišljenje dijeli i jedan od doajena zagrebačkoga glazbenog života, koji je kao orkestralni muzičar sudjelovao u izvedbi te iste Šostakovičeve Prve, u Zagrebu 1935. godine pod ravnanjem Lovre Matačića.

Solidni mladi glazbenici

No u ovoj koncertnoj kronici željela sam prvenstveno upozoriti na dva zapažena nastupa mladih glazbenika. Prvi od njih održan je u Hrvatskome glazbenom zavodu 4. prosinca u novom cilusu koncerata Strune posvećenih gudačkim instrumentima, koji je inicirao Tonko Ninić. Violinistica Marija Ćepulić i pijanistica Ivana Novak predstavile su se zagrebačkoj publici atraktivnim koncertnim programom odabranih skladbi Ludwiga van Beethovena, Zdravka Lončarića, Ernesta Chaussona, Johannesa Brahmsa i Pabla Sarasatea. Osim praizvedbe Koncertnog stavka dosta efektno pisane i na prvo slušanje dopadljive minijature suvremenoga karlovačkog skladatelja Zdravka Lončarića (kompoziciju je diplomirao na ljubljanskoj Akademiji za glasbo u klasi Alojza Srebotnjaka) sva ostala djela s programa pripadaju krugu standardne violinističke literature. I upravo u tom prostoru poznatih i često izvođenih komornih skladbi, obje su umjetnice pokazale punu ozbiljnost u razumijevanju glazbe i odgovornost prema vlastitom, pošteno obavljenu poslu u funkciji njezina tumačenja. Težište koncerta bilo je na dvjema velikim violinskom sonatama, Beethovenovoj u D-duru, op. 12, br. 1 i Brahmsovoj u d-molu, op. 108 koje i opsegom i zahtjevnošću tehničko muzičke fakture traže kompletna interpreta. Temperamentna, muzikalna i tehnički vrlo sigurna Marija Ćepulić u svojoj je kolegici Ivani Novak našla pouzdanu suradnicu. Njihovo je zajedničko muziciranje posjedovalo pozitivan naboj istinskog unutarnjega angažmana bez kojeg nema kvalitetne izvedbe. Chaussonova Poema, op. 25 i Sarasateova Fantazija na teme iz Bizetove opere Carmen postignutim su stupnjem zrelosti i vještine muziciranja dopunile lijep dojam što ga je u cijelosti ostavio taj koncertni nastup. Valja ga zabilježiti i kao dokaz da u nas ima mnogo odličnih glazbenika u sjeni, vrlo odlučnih da se u nas, u postojećim nimalo povoljnim uvjetima, izbore za svoje mjesto pod suncem. Tandemu Ćepulić-Novak valja poželjeti daljnje uspjehe u tim nastojanjima, koja već pokazuju mnoge dobre rezultate. Jer, osim izvrsna programa, umjetnice su na koncertu predstavile i svoju prvu kompaktnu ploču.

Atraktivna kombinacija

U nedjelju, 8. prosinca, u povodu obilježavanja stote obljetnice Bazilike Srca Isusova u Zagrebu, u tom su prostoru muzicirali orguljaš Alen Kopunović Legetin i trompetist Dario Teskera. Danas česta kombinacija ta dva instrumenta u spomenutom je sastavu dvojice mladih perspektivnih umjetnika ponovno potvrdila svoju atraktivnost i za najširu publiku. Odabrani program pretežito barokne glazbe tomu je također dao svoj prinos, a izvođačka kvaliteta umjetnika upozorila nas je na staru istinu da prave vrijednosti ponekad treba tražiti na skrovitim mjestima. Bazilika Srca Isusova poznati je zagrebački prostor za koncerte, posebice orguljaške glazbe, premda ne toliko omiljen kao katedrala (s nepravom, jer je akustika u Palmotićevoj ipak nešto bolja), ili Dvorane Lisinski (na čijim se orguljama, prema posljednjem iskustvu, neće nažalost moći muzicirati bez temeljita popravka). Bazilika je već tradicionalno znana zagrebačka crkva s odličnim zborom i uhodanim glazbenim sadržajima. No orgulje postaju sve više i njezin problem. Trenutačno stanje instrumenta vrlo je loše i kako je ovaj koncert pokazao, orgulje zahtijevaju hitnu temeljitu reparaturu. Alen Kopunović Legetin majstor je svog instrumenta, na kojem je i ovau put muzicirao sa već poslovičnom tehničkom suverenošću i sigurnim osjećajem, zapravo duboko muzikalnom intuicijom za oblikovanje glazbenog protoka. Inače veoma maštovit u registriranju, Kopunović je na ovom koncertu, zbog neuređena instrumenta, mogao pokazati tek dio kreativnoga potencijala, ostajući u okviru poprilično ravne registracije (što se osobito čulo u izvođenju Contrapunctusa I. i XI. iz Bachove Umjetnosti fuge), ali ostvarivši ipak čudesan kontrast u boji i karakteru zvuka stavaka Priere a Notre-Dame i Toccata iz Gotičke suite L. Boellmanna. Teškoće s neprimjerenim instrumentom (na koje orguljaši više-manje stalno nailaze) nisu Kopunovićevu muziciranju mogle oduzeti elementarnu kvalitetu umjetničke uvjerljivosti, koja stavlja crtu razdvajanja između osrednjeg i prvorazrednog glazbenog interpreta. Kopunovićeva orguljaška izvrsnost na koncertu je dobro korespondirala s isto tako odličnim trubačem Dariom Teskerom, koji, na svu sreću, nije imao problema sa svojim instrumentom, pa se mogao predstaviti u najboljem svjetlu. To je i učinio, izvodeći s Kopunovićem Sonatu de Concert G. Ph. Telemanna, Koncert u g-molu G. F. Haendela, Sonatu in g P. J. Vejvanovskog, te Molitvu Sv. Grgura A. Hovhanessa. Čista, sigurna intonacija i lijepi, nosivi ton bile su glavne odlike njegova muziciranja. Toplo prihvaćeni od prisutne publike, umjetnici su kao dodatak izveli obradu poznatog napjeva Zdrava devica iz zbirke Cithara Octochorda.