Sitni vez

Sitni vez

Renata Salecl, Protiv ravnodušnosti, prev. Nebojša Jovanović i Dejan Kršić, Arkzin, WHW i Društvo za teorijsku psihoanalizu, Zagreb-Sarajevo, 2002.

»Nema politike bez fantazme. Stvarni demokratski napredak u postsocijalističkim zemljama može se očekivati tek kada pokretačkom snagom postane ’svakome njegova fantazma’. To ne znači odbijanje da se prizna nacionalni identitet: to znači uklanjanje subjekta kojeg se predstavlja kao isključivog zaštitnika nacionalnog identiteta, kao jedinog koji nastupa u ime ’naše vrste’«, kaže Renata Salecl. Protiv ravnodušnosti naziv je knjige, ali i programska odrednica: lucidna analiza različitih društvenih, kulturnih i političkih fenomena na prijelazu stoljeća ovdje nije tek akademska razbibriga nego uistinu argumentativan i angažiran pristup umjetničkim i medijskim trendovima u čije je značenjsko polje upisan ideološki kôd. Knjiga je svojevrsna kompilacija već objavljenih i u nas prevedenih tekstova prikupljenih iz nekoliko knjiga i časopisa, pa su stoga oni uglavnom poznati hrvatskom čitateljstvu. Uostalom, ni autorica nije nepoznata ovdašnjoj publici; lakanovska teorija i dalje je u modi, bez obzira što je u nas zaživjela u (per)verznom obličju, prihvativši ulogu autističnog disidentstva. Protiv ravnodušnosti svojevrstan je reader koji donosi desetak sjajnih tekstova čija je glavna odlika, kako se to voli reći, »kritičan odnos spram društvene zbilje«. Kritičnost je rezultat dubinske analize recentnih fenomena prema modelima psihoanalitičke teorije. Primjerice, analiza napada na SAD u kontekstu simboličke identifikacije, analize demokracije, rasizma i nacionalizma u ključu oblikovanja fantazme i mržnje prema Drugom, položaj subjekta u suvremenoj umjetnosti u kontekstu njegove pozicije u simboličkom poretku... samo su neke od tema koje se ovdje analiziraju.

Simboličko tkanje

Začudno jednostavna, kritički poticajna, intuitivno prodorna i analitički besprijekorna, ova je knjiga pravi priručnik za metodsku analizu ideoloških mehanizama i pravi primjer filozofskog sitnog veza. Kao što npr. u narodnjacima samo najsposobniji mogu izvoditi bravure na dugmetari, tako i u filozofskom svijetu samo lucidnima polazi za rukom na jednostavan i zavodljiv način promisliti fenomene suvremenosti te, polazeći od naoko sitnih detalja, izvesti/isplesti simboličko tkanje u kojeg će se subjekti ideologije uhvatiti kao u paukovu mrežu. No, daleko od toga da je riječ o distanciranom pogledu: užitak čitanja leži upravo u tome što spomenute analize zapravo ne govore o velikim temama — bilo u maniri grandioznih modernističkih pripovijesti bilo u obliku teorijskog daveža koji umjesto drveća vidi samo šumu — već o psihičkim mehanizmima koji su sastavni dio naših života i neizmjerno su nam važniji od ideologije, politike ili društvenih konvencija. No takvi mehanizmi — poput npr. ljubavi, mržnje, strepnje i straha — koji naizgled postoje kao odraz velikih društvenih zbivanja, zapravo se »s njima nalaze u daleko složenijem odnosu«, što su dakako uočili i priređivači ove knjige. Naravno, svatko tko je upoznat s temeljnih postavkama teorijske psihoanalize zna da je riječ o vrlo kompliciranom odnosu, pri čemu ideologiji, baš kao i nesvjesnom, nikad ne možemo izmaći. Govoreći o jednom drugom psihoanalitičaru, dijagnoza je precizna: primjeri iz pop-kulture i svakidašnjeg života ne služe nam da bismo pojasnili tobože tešku filozofiju, već da bismo uvidjeli da i jedni i drugi djeluju prema istim mehanizmima koji ih uvjetuju. Slična je stvar i kod Renate Salecl. Zasluga autorice jest u tome što vješto izbjegava diskurs herojskog pesimizma ali i diskurs ledene distance: njezino je pisanje angažirano u onoj mjeri u kojoj to teorija uopće može biti, a s obzirom da odgovarajući na pitanje »koliko su se naša društva promijenila nakon pada komunizma?« ne zapada u kultur-defetistički trans, u mnogome se razlikuje od većine tuzemnih analitičara.

Ljubav i mržnja

»Suprotnost ljubavi nije mržnja, suprotnost ljubavi je ravnodušnost.« Trauma ravnodušnosti lajtmotiv je ove knjige, a sukladno dobrim lakanovskim običajima pojam je aplikabilan kako na naše svakodnevne probleme i frustracije, tako i na situaciju u kojoj smo se našli nakon raspada komunizma i rata. Paradoksalno rješenje protiv ravnodušnosti glasi: što više političke (demokratske) mržnje i što više nagona za znanjem umjesto strasti za neznanjem. U osnovi, ljubavi ovdje nema mjesta, ali se zato javlja tamo gdje bismo je i očekivali: u tezi o bezvrijednosti subjekta koji postoji samo kroz ljubav i želju drugih, samo onda kada subjekt želi biti objekt nečije želje (Drugog). Ako se u političkom smislu korijen mržnje nalazi u mržnji rasista koji mrzeći D/drugog mrzi svoj vlastiti užitak, onda se korijen ljubavi nalazi u kršćansko-paulinskom kompleksu do kojeg Salecl u svojim analizama ipak ne dolazi. No, u poglavljima Muk ženskog užitka i Ljubav i spolna razlika nalazi se više mudrih misli o muško-ženskim odnosima negoli u petogodišnjoj produkciji Oprah Winfrey. Analize Odisejeva susreta sa sirenama ili romana Anite Brookner primjer su komunikacije s Lacanovom teorijom na najvišoj razini. Napokon, kao što je već rečeno, đavolska privlačnost lakanovske teorije jest upravo u njezinoj beskrajnoj primjenjivosti i uznemirujućoj spoznaji da je sve suprotno od onog što izgleda. Ova spoznaja, iako više nalikuje paranoidnoj opsesivnosti iz Balkanskog špijuna negoli teorijskom stavu, funkcionalna je na više nivoa. Najvažniji, upravo onaj koji nas ovdje zanima i privlači, jest paralelizam naših vlastitih idiosinkrazija i ideoloških mehanizama: očajnička potreba za točkom identifikacije istodobno je politički i intimni problem. Između novog parfema Calvin Klein i nacionalističkog ludila po tom pitanju nema bitne razlike.

Renata Salecl u mnogome dijeli stajalište svog teorijskog srodnika Slavoja Žižeka o kojem, nota bene, dosad u Hrvatskoj nitko nije napisao ni jednu ozbiljniju studiju niti pokušao ući u filozofijski dijalog s njegovim opusom. Čini se da će Salecl ovdje naići na plodnije tlo, jer sasvim sigurno neće predstavljati poligon za histeriziranje, kao što se to u nekoliko navrata desilo označitelju Žižek. Demon koji vreba iz ove knjige nije genius malignus ravnodušnosti niti strasti za neznanjem; nije to ni bijedna perspektiva koju imamo kao post-tranzicijski subjekti (ako smo u tome uopće subjekti). Nije riječ ni o tome da, frojdovski rečeno, više nismo gospodari u vlastitoj kući. Demon se nalazi upravo u onom najbližem, intimističkom prostoru jastva, koje nikad nije sâmo poput monade, već svagda u nekoj mreži, strukturi koje nismo ni svjesni. Spomenuta poglavlja o ljubavi u tom su smislu paradigmatska. Poput Kafkine obrade mita o Odiseju i sirenama, u kojem je taj modernistički obrat uvijek-već-funkcionirao kao njegova poreknuta pozadina, tako su i modeli naše (simboličke) identifikacije uvijek-već-zadani i jedino što preostaje jest iznijeti ih na svjetlo dana i ukazati na njih. Za ovu knjigu bilo bi šteta kad bi u nju već-bila upisana ravnodušnost glede njezine recepcije.

Tonči Valentić