Semafor

Jednom sam na semaforu imao neobičan doživljaj. Semafor je regulirao prijelaz preko uske, jednosmjerne ceste u pješačkoj zoni; svjetlo je bilo crveno, i ondje je čekalo desetak pješaka. Na vidiku nije bilo nikakava vozila barem sto metara daleko. Ja sam, dakle, zagazio na kolnik u namjeri da prijeđem cestu. Tek kad sam bio na pola puta, postao sam svjestan da sam jedini koji tako postupa: ostali su pješaci mirno i disciplinirano čekali da se svjetlo promijeni, premda su i oni dobro vidjeli da ih nikakvo vozilo ne ugrožava. Zastao sam na pola puta, zbunio se, a onda stao razmišljati tko je u pravu: ja, koji sam bio sâm, ili ostali pješaci, kojih je bilo mnogo.

U prvi mah bio sam siguran da sam u pravu ja, jer sam postupio razumno: kad sam vidio da prometa nema, naprosto sam zanemario semafor, računajući da on i jest tu zato da bi regulirao promet ako prometa ima; ako ga pak nema, onda kao da nema ni semafora. Ali, svejedno me je onespokojavalo to što sam jedini koji tako razmišlja: počeo sam sumnjati da oni pješaci znaju nešto što ja ne znam, i da se zato ponašaju onako disciplinirano. Nisam uviđao što bi to moglo biti, pa sam cijelu stvar otpisao na to što sam ja stranac, a oni su domaći.

Sve se to, naime, zbivalo u jednom skandinavskom gradu u kojem sam ja boravio kratko. Pomišljao sam da jednostavno nisam stigao pohvatati sve njihove prometne trikove, pa sam se zato i našao u onako neugodnoj situaciji, da svi u mene bulje. Ali, ta je situacija ostavila nekakva traga i ja sam je zapamtio. Zato sam, vratiši se kući, stao promatrati kako se naši ljudi odnose prema semaforima. I, ustanovio sam — uz nešto olakšanja i nešto zabrinutosti — da se ponašaju posve isto kao što sam se i ja ponašao u onoj prilici. Olakšanje je dolazilo otuda što sam shvatio kako nisam sâm; zabrinutost pak od pomisli da možda postoji nešto što cijela naša zajednica ne kuži, kao što nisam kužio ja u onom stranom gradu. Da možda cijelo naše društvo ne zna zašto treba poštovati semafore i onda kad oni ništa određeno ne reguliraju.

Mi, naime, ne shvaćamo semafore jednoznačno, u tom smislu da bi zeleno uvijek značilo idi, a crveno stoj, nego smisao njihova signala svaki put podvrgavamo procjeni. Ako nam se čini da ima svrhe poštovati semafor, mi ga poštujemo, ako nam se čini da nema svrhe, mi ga zanemarimo. Taj se postupak zbiva bezbroj puta na bezbroj mjesta u našim gradovima.

Ali, ako je semafor — njegov smisao — svaki put podložan procjeni, onda se nužno događaju i neke nevolje, jer, nisu sve procjene točne i nije posve jasno u kojim se okolnostima donose. Događa se zapravo dvoje.

Prvo, procjenu o važnosti semaforskoga signala donose i oni koji tome nisu vješti. Zato kod nas i stare bakice idu na crveno, jer im se čini da će stići pretrčati prije nego što auto stigne do njih. Zato i invalidi na štakama prelaze protupropisno, jer više vjeruju svojoj procjeni nego svjetlu na semaforu.

Ali, ima još i nešto gore: postoje situacije kad semafore nitko ne sluša. Takve su situacije vrlo česte i izazivaju kobne posljedice. Dovoljno je da padne kiša, ili da se dogodi nekakav zastoj, pa da semafori — skupa sa svim ostalim signalima i propisima — budu suspendirani. Nastupa zakon jačega i bezobraznijega. Premda vide da neće proći kroz križanje, vozači ulaze u njega, pa kad se promijeni svjetlo, smetaju onima iz drugog smjera. Semafor posve gubi svaki smisao, on namiguje nekako dvosmisleno, kao onaj tko u apoteci traži aspirin, a zapravo hoće kondom.

Još više: upravo onda kad nam je semafor najpotrebniji — u opasnim situacijama, od kojih nas on i štiti — mi ga zanemarujemo i obacujemo. Pouzdajemo se tada u neke sasvim druge metode i sasvim drugačije prioritete. Sâmo se po sebi razumije da se u takvim prilikama odmahuje rukom ne samo na semafore nego i na svaki drugi obzir i pristojnost: ljudi psuju jedni druge, mrze se, proklinju, a nerijetko se i potuku.

I, mora biti da su upravo to znali — te su opasnosti bili svjesni — oni Skandinavci koji su mirno stajali dok sam ja srljao preko ceste. Nije se tu radilo o nekakvu njihovu perverznom uživanju u podvrgavanju pravilima kad za tim nema nikakve potrebe; obratno, oni su shvatili da poštivanje pravila ima smisla i onda kad se taj smisao ne vidi. Znali su da su slobodne procjene varljive i hirovite, a da zanemarivanje pravila vodi u nasilje i kaos. Znali su, ukratko, da je uvažavanje crvenoga svjetla na semaforu simboličan čin, kojim čovjek izražava svoju vjeru u zakone zajednice u kojoj živi, i svoju spremnost da ne ugrožava druge ljude.

To sam s vremenom shvatio i ja, pa sam se retrospektivno zacrvenio sjetivši se kakva sam seljačina ispao ondje na sjeveru. Pa sam odlučio da se počnem ponašati drugačije: da poštujem semafore i kao vozač i kao pješak, pa šta košta da košta.

I, tako sam opet doživio nešto simbolično. Na križanju Tesline i Praške bilo je crveno za pješake, ali prometa na kolniku trenutačno nije bilo, pa je zato cijela bulumenta nahrupila preko ceste. Ja sam ostao stajati. I tada sam opazio kako se oni koji su već prešli osvrću, kako me čudno gledaju i čak se pomalo i smješkaju. Držali su me za šmokljana koji mazohistički uživa u poštivanju semafora i onda kad za to nema razloga. Tako sam opet ispao blesav.

I gdje sam sad? Da vam pravo kažem, ne znam. Shvatio sam važnost pravila, ali nemam dovoljno moralne snage da ih se uvijek i pridržavam. Znam da ne valja raditi kako ja radim, a ne mogu se toga osloboditi. Baš kao i zajednica kojoj bez ostatka pripadam.