Priča o priči

Priča o priči

Saša Meršinjak, Gordijski čvor, bibl. Koloplet hrvatske proze, ur. Jelena Hekman, Matica hrvatska, Zagreb, 2002.

Zbirka pripovjedaka Gordijski čvor Saše Meršinjaka dijelom je već objavljivana tijekom ratnih godina, i to upravo u Matičinu »Vijencu«. Nedvojbeno otuda teme, motivi, priče, slike — rata, gelera, Vukovara, zalutalih mina i bombi, ranjenih djetinjstava, sijede dječje kose. Ove su slike u zbirci (namjerno nekomponiranoj, ni stilski, ni tematski, ni kronološki) nastajale trenutačnom inspiracijom — pod dojmom, pod stresom, pod utjecajem tuđih priča i sudbina. Zato ćemo u njima lako prepoznati klasičnu fabulu (makar baš i fabulicu — koju autor tako ne voli), pročitat ćemo priču s prepoznatljivom, nezamršenom naracijom, riječju — razumljivu, toplu, blisku priču o nama samima ili nam najbližima. Djed partizan s Trešnjevke, s Golog otoka, sa sinom iz sedamdeset i prve može isto tako lako biti i moj i tvoj djed. Povez na prstu jedna je od najdojmljivijih od priča ratne tematike. Također i Vukovarski album — u objema (kao i u ostalima) osjećaj sveopće krivnje zbog Vukovara nastoji se uobličiti nužnom dozom suosjećanja, vraćanja makar koliko nade u mogućnost nastavka života na izgubljenim prostorima djedovine. Možda negdje pod ruševinama djedovskih zidova, negdje u neobuzdanoj travuljagi što se neređena širi dvorištima, ipak i za sve Vukovarce i za sve nas počivaju albumi s fotografijama koje nas nepobitno identificiraju, bolje od bilo koje domovnice.. Možda u tim ruševinama naše fotografije pate za nama; one su poput dobrih kućnih duhova — čekaju svoje ljude da im se vrate.

Kada na dvorištu

Zatim je tu jedna druga skupina priča — zbirka o nama koji danas hodamo Zagrebom i koji se s autorom susrećemo. Mi koji se već dugo znamo, prepoznat ćemo likove — možda ne baš konkretno samu osobu, ali tip, kratko poznanstvo, prolaznu ljudsku vezanost, neka druženja... U tim pričama ima faktografije, onomastike, toponimije — prepoznajemo ljude i mjesta — bili smo tamo, upoznali ih tko zna gdje i kada i do sada već i zaboravili. Pa ipak ni trenutka to nisu priče o drugima. To su priče o meni iznutra — možda bi priznao autor. Bizarne scene s kadom u dvorištu, ispod bagrema, u kojoj se pod snježnim pahuljicama u ledenoj vodi kupa piščev prijatelj pisac/smetlar — možda su najobičnija zbilja, ali se već sluti i neka piščeva samovolja, ili još bolje — njegova volja za nebanalno, fantastično, neki otklon od baš gole istine (Priče o Drinji, Osamnaesti rođendan, Valunzi).

Zatim ima umjereno fantastičnih priča — poput one vrlo tople, temom općeprepoznatljive priče o ljubavi i čekanju — poput priče Kruh sa sedam kora. Slične su joj u diskursu i pripovijesti Juda, Zavist, Autostoper, Kravata. Fantastičnost u njima odraz je patnje, možda i lice patnje sâmo. Priče su to o kruhu sa sedam kora od kojih je samotno čekanje — ona najtvrđa.

Strgnuti fabulu sa sebe

Pripovijetke o priči — bila bi posvema zasebna cjelina ove zbirke. Fantastičnost, metamorfozičnost, nepredvidljivost (teme, fabule, obrata, postojanosti lika, stila) bile bi njihove odlike. Borges? Zasigurno ga tu ima u izobilju, u nadahnuću i u literaturi, dakako! Autorova se priča od objekta (budući je autorova tvorevina) lako i bez opomene pretvara čas u lik, čas u subjekt, čas u postobjekt, pa ponovno u samosebisubjekt. O sebi kao o priči-liku ponajbolje svjedoči Gola priča:

...: »moja short story najprije je strgnula sa sebe fabulu (s pripadajućim obratom), svaku narativnost (uključivši i vlastiti narativni subjekt kojeg je nimalo nježno bacila u kut, među moje prljave čarape i jednu cipelu iz druge priče, koja je neodoljivo smrduckala), strgla je sa sebe stilsku raskoš poput gumbi na košulji od krep-papira, razbacala oko sebe točke i zareze, riječju, uništila sav moj noćašnji napor.« To je priča o priči koja živi samovoljno, svojim životom, mimo autora, s njim se svađa i prepire, prkosi, hoće svoj život, ne želi izaći ni pred kakva urednika, kamoli čitatelja, prkosna je, svojeglava. U njoj je moguće sve — da likovi zaviruju u zbilju neke druge priče, da se subjekt u tren pretvori u objekt, da više ne smijete »vjerovati snovima, već pričama«. Ova se priča predstavlja kao samostojeći i samostalan subjekt kojemu je čak i autor suvišan. A nije bajka. Nije tek fantazija. Virtualna priča, Gola priča, Priča o šestom osjetilu, Priča o slaganju, Priča o vremenu, Kad priča prestane pričati i još podosta drugih pripadaju ovom nizu.

I još ima i drugih naracijskih i/ili tematskih skupina — fantastičnih priča — Ružin trn, Pogled u nebo, Plimni val; trivijalnih i nekih poput uličnog vica Priča o satovima, Priča o smrdljivim nogama, Priča o tajni, tajnici.

U mnogima od njih — fantastičnost, ironičnost, autodestruktivnost glavnoga tzv. ja-lika, pa i same priče autor postiže ludičkim govorom, ponekad, iako rijetko, žargonizmima ili vulgarizmima. Također i maštovitim obratima i alogizmima tipa preobrazbi u odnosima u koje ulaze likovi ili naprosto stvari — odnosima koji funkcioniraju poput slika i događaja u našim snovima ili našim hipnagogičkim stanjima.

Ipak, činjenica je da ovdje najčešće nije riječ o klasičnoj short-story, primjerice američkog tipa, jer neke od priča mogu i stoje samostalno; druge pak — osobito priče o priči nužno se pojavljuju kao cjelina, gotovo da ne bi mogle živjeti samostalno, iako — kako kaže Priča kad prestane pričati — ona bi mogla i bez autora. Pa kako onda da se razmrsi taj Gordijski čvor iz naslova ove zbirke?

Irma Kovačić