Povratak Rusima

Povratak Rusima

Galeb i nije bio veliko iznenađenje, no Otpad je važna predstava, osobito u kontekstu u kojem je nastala i u kojem je u Zagrebu odigrana

Dva dana za redom jaka je crnogorska kazališna reprezentacija pohodila Zagreb — Crnogorsko narodno pozorište iz Podgorice vratilo je zagrebačkom HNK gostovanje kao veliko kazalište velikom kazalištu, dok je Dramskom kazalištu Gavella došlo pokazati kako su glumci tog ansambla igrali u Podgorici. Zbog organizacijskih problema najavljene su predstave otpale pa je CNP u Zagreb umjesto s Malograđanima (Gorkog u režiji Paola Magellija) i Norom (Ibsenovom u režiji Branislava Mićunovića, inače i intendanta CNP-a) došlo s Otpadom Ljubomira Đ urkovića u režiji Nicka Uppera i Čehovljevim Galebom Paola Magellija, predstavom koja bi trebala biti tek prvi čin zahtjevnog i ambicioznog koprodukcijskog plana CNP-a i Gavelle. Galeb i nije bio veliko iznenađenje, pogotovo zagrebačkoj publici, koja je na Magellija navikla, no Otpad je važna predstava, osobito u kontekstu u kojem je nastala i u kojem je u Zagrebu odigrana.

Ljubomir Đ urković crnogorska je varijanta Dejana Dukovskog i Biljane Srbljanović, kojima donekle u Hrvatskoj može parirati tek Filip Šovagović Ciglom, jer se komad uglavnom opisuje kao kronika balkanske zbilje, neuljepšane, traumatične i dramatične kakva je već bila u devedesetima. Upravo zato iskaz jednog od antijunaka ove drame, podnaslovljene kao otadžbinsko-porodične trice i kučine, a posvećene crnogorskim dezerterima iz ratova od 91-e do 98-e ima poseban učinak, čija je terapeutska komponenta u mjestu nastanka vjerojatno jača, ali nije da ne funkcionira izgovorena i na sceni HNK.

Režijski potrošen tekst

Naime, Otpad je obiteljska drama o ratnom invalidu koji je stradao u Konavlima u prosincu 91, kada je crnogorska vojska »krenula da bije ustaše na njihov Božić«. U Crnoj Gori doduše nešto je jača rečenica »Jebem ti državu koja sebi ne može obezbijediti državu«, na koju je smijehom prepoznavanja reagirala i zagrebačka publika, ali ona prva bila je pravi ispit kako izvan kazališnog okruženja tako i u njemu s obzirom na sve što se posljednjih tjedana (mjeseci) s tom kućom događalo. Problem predstave dakle nije tekst, a ni glumačke interpretacije, nego tek uglavnom neinventivna i doslovna režija Nicka Uppera, zapravo Nika Goršiča, glumca u Slovenskom mladinskom gledališču i veze preko koje je Otpad nastao kao koprodukcija ljubljanskog festivala Ex Ponto i CNP-a. Kod njega je doslovnost situacije prevedena u izvrsnu klaustrofobičnu scenografiju Nine Goršič, nalik onoj u Porodičnim pričama Drame SNG-a prije nekoliko godina, i sličnu glazbenu podlogu, u kojoj nimalo slučajno važan dio pripada hrvatskom Atomskom skloništu.

No, vjerojatno i zbog slabe čujnosti predstave, koja zahtijeva komorniji prostor, ali i zbog zaista izvornog govora, neki dijelovi Đ urkovićeva teksta nisu doprli do publike, kao što ni efekti (npr. znak uzbune za opasnost iz zraka) nisu artikulirani onako jednostavno i razumljivo kako bi mogli biti. No, čak i takvu Otpadu treba pružiti šansu, kao predstavi koja rješava ne samo crnogorske probleme nego preko univerzalne poruke poručuje nešto svima, pa i domaćim huškačima. Također, ni hrvatska se javnost ne može praviti imuna na još jednu od tematskih postavki ove predstave — onu o ratnim invalidima koji umiru u anonimnosti i onima iz mafijaškog miljea kojima se obilno služe mediji.

Prepoznatljiv rukopis

Spomenute nedostatke nadoknadio je konvencionalan izbor teksta i već toliko puta viđena, ali i dalje funkcionalna, na prvi pogled zavodljiva, ali i uspješna režija Paola Magellija odigrana u Gavelli. Izbor Čehovljeva Galeba početak je Magellijeva povratka Rusima, u kojem je sve opet isto, ali ipak malo različito od davnih zagrebačkih uspješnica po ZKM-u, Gavelli pa i Kerempuhu. Profiliran suradnički tim, dakle skladatelj Ljupče Konstantinov, dramaturginja Željka Udovičić i scenograf Hans Georg Schaffer, čija je intervencija na pozornici Gavelle (jedina!) popraćena aplauzom, Galebu nije dodao ništa novo osim kao i uvijek atmosferične inscenacije prepoznatljiva rukopisa. Oni koji Magellijeve vrste, polijevanja, koreografije i pripjeve ne podnose na predstavi su zijevali, dok su oni drugi, a takvi su uglavnom u većini, odgledali još jednoga kvalitetnog Čehova. Ne iz zlobe nego zbog istine treba reći da je Magelli toliko velik u Gavelli samo zato što ga nema tko i kako zamijeniti, pa je i Galeb najbolja predstava tog kazališta u posljednjih sezonu i pol, pristanemo li na zajednički potpis pod koprodukciju. Ipak, šteta je što i Zagreb, nakon Splita i Rijeke, nije vidio i Malograđane, ipak bolju predstavu od Galeba.

Ansambli u suradnji

Glumački ansambl CNP-a nosi nekoliko iznimnih glumaca, među kojima su Mirko Vlahović te mlađi i intenzivniji, pa stoga i očiti favorit uprave, Srđan Grahovac, glumac koji se pojavljuje u gotovo svakoj produkciji tog kazališta, i to pri vrhu podjele. Nešto je lošiji ženski dio ansambla, pogotovo indisponirana Marija Vicković, kojoj u Galebu pomažu prepoznatljivo zaigrana Barbara Nola i za ulogu Arkadije ne bez razloga nagrađena Jelena Miholjević. Također, u Galebu se prvi put u novoj funkciji mogla vidjeti i prinova ansambla Gavelle Milan Pleština, izniman glumac koji se proslavio ulogama u splitskom HNK i koji bi kazalištu u Frankopanskoj mogao dati potrebnu dozu svježe glumačke krvi. Takvu je svojedobno donio Predrag Vušović, četvrti član zagrebačkoga dijela ansambla te koprodukcije, čija se karizma u međuvremenu podosta potrošila.

Igor Ružić