Posljednje digitalno iskušenje

Posljednje digitalno iskušenje

Zvuku i pokretu kompanije Boruta Šeparovića ne može se ni ovoga puta zanijekati hrabrost, određeno izvođačko poštenje u igranju bez ostatka i na kraju pravo na častan pokušaj i časnu pogrešku

Sabivši arhetipsku »prvu modernu dramu« u niz slika-scena koje govore same za sebe samo površnom spektakularnošću, a u kojem technom nezaraženi traže oslonac u dramskoj literaturi u sjećanju, Who is? Woyzeck, novi projekt Performingunita koji je zagrebačku premijeru imao na pozornici KNAP-a u zagrebačkom Kulturnom centru Peščenica, pretvaranje je mita u reciklirani kolaž. Nakon što su komadom Fragile pokazane sklonosti slobodnom dramaturškom raspisivanju biblijskih mitova ili njihove dramske obrade, što je na tragu davne obrade Filokteta u Rap Operi, i nakon što je u Terrible Fish prezentirana zavidna moć punokrvnog dramskog i izvođačkog dopisivanja poetskog teksta, u ponovnom susretu s dramskim naziru se u radu Performingunita pukotine koje prijete urušavanjem fame o jedinoj domaćoj kompaniji koja je uspjela u inozemstvu.

Techno-virus

Tekst Georga Büchnera nedavno je na svoj način u Dramskom kazalištu Gavella postavio Eduard Miler, pa i ne treba mnogo mašte da se zamisli sraz dvojice autora koji su jednoj generaciji ostavili može se slobodno reći, dvije najvažnije predstave — Rap Operu i Magic and Loss. Miler i Šeparović na Büchnerovu su komadu pali ispit, i to obojica iz istih ili gotovo istih razloga — ustrajavanjem na površini vlastite poetike, koja je u obradama Woyzecka tek zbroj introvertne reciklaže i igre na prvu loptu prepoznavanja. Miler je tako igrao na nasljeđe osamdesetih i pripadajući dark, dok je Šeparović, kao što je i red jer je nešto mlađi, gotovo isto napravio s techno virusom devedesetih.

Nije za zamjeriti toliko izraziti ritam koji publiku napada iz svih kutova, koliko je praznina onoga što Performingunit sa svojom verzijom Woyzecka pokušava — kao novo čitanje ponuditi tek medijski i glazbeno prilagođenu istu stvar. Ukratko, kao što ni filmski Shakespeare u njujorškom neboderu ne mora nužno značiti bitan autorski prinos kanonskom opusu, tako ni udarnička glazba Dj Drillcocka i DJ Coffinnaila, kostimi Ivane Popović, malo nasilno oslobođene seksualnosti i ostaci nekadašnjeg high risk dancea ne moraju značiti i novog, suvremenog Woyzecka.

Tri izvođača i laptop

S druge strane, zvuku i pokretu kompanije Boruta Šeparovića ne može se ni ovoga puta zanijekati hrabrost, određeno izvođačko poštenje u igranju bez ostatka i na kraju krajeva pravo na častan pokušaj i časnu pogrešku. I Damir Klemenić, Šeparovićev suradnik i zapravo jedini preživjeli iz vremena zagrebačke postave Montažstroja i Sanja Mitrović, beogradska performerica koja se očito stopila s kompanijom, pa i novi član njemački plesač Jochen Stechmann, zajedno su sa Šeparovićem ušli u razaranje dramskoga teksta, koji se pokazao jačim no što su se nadali. Büchnerove replike, starije od stoljeća i pol, otporne su i na proscenijsku igru pod nepromijenjenim bijelim svjetlom i na svako izazivanje publike akustičnim ili vizualnim senzacijama kao što su istraživanje dramske ekspresivnosti biblijskih dijelova tijela, silovanje mikrofona ili klanje istim. Osim toga, igre su s mikrofonom, kao jedinim prijenosnikom istine u tehnološki oslobođenoj, ali i strukturiranoj suvremenoj kulturi, već dovoljno puta viđene pa je stoga kao četvrti, ili peti broji li se Šeparovića za pultom, ravnopravni član ansambla ovdje zanimljiv tek laptop, kao podsjetnik i izvor objektivnog podatka — originalnih replika i sudskog epiloga sage o Woyzecku.

Sve ostalo je prolazno, kako Klemenićeva i Stechmannova tjelesna spremnost i scenska uvjerljivost, tako i Mitrovićkino zapomaganje mitske kurve kakva je, ili na tome barem Šeparović inzistira, Woyzeckova Marie. Kontrapunkt i tragičnost Woyzecka, u kojem na kraju stradaju oni najmanje krivi, techno-performance Who is? Woyzeck ne dotiče nego ih u konačnici konstatira toliko hladno da ih cinično potvrđuje. No, na pitanje postavljeno u naslovu ne odgovara.

Igor Ružić