Poigravanje društvenim simbolima

Poigravanje društvenim simbolima

I povijest i rat samo se ponavljaju kao papiga koju Ladigo drži u ruci. Iza svega ostaju simboli, a upravo od njih ona dobiva koreografski materijal koji vrti oko svoje osi i ubrzava dok se ne pretvori u ples

Izbor iz recentne portugalske izvedbene umjetnosti, koji je Zagrebu predstavljen 9. i 10. studenog u Gavelli, svjedoči o velikom utjecaju koji su na nju ostavili autori poput Vere Mantero. Prikazane su solo izvedbe triju koreografa/izvođača, Francisca Camacha, Carlote Ladigo i Sonie Baptista, čiji bih rad više svrstala u područje tzv. think-theatre/dance vala, nego pod suvremeni ples, kako je to naznačeno u imenu čitave manifestacije (!). Također, mislim kako je vrijeme da se ta dva pravca izvedbene umjetnosti počnu jasnije razlikovati i kao takvi predstavljati javnosti.

Povod događanju bila je 25. obljetnica ugovora o međunarodnoj suradnji između Lisabona i Zagreba. Obilježena je u duhu pokreta, u izboru Hrvatskog instituta za ples i pokret. Sve troje predstavljenih autora stasali su na lisabonskom festivalu Danças na Cidade, koji već desetak godina na svjetsku scenu filtrira mlade portugalske izvedbene umjetnike te predstavlja dostignuća inozemne scene. (Nadamo se da će započeta portugalsko-hrvatska suradnja rezultirati i skorim odlaskom hrvatskih umjetnika u Lisabon.)

U svim solo radovima koje smo imali prilike vidjeti očito je počivanje na određenoj simbolici, bilo religioznoga tipa, ratnoj ili onoj proizvedenoj u Hollywoodu. Ponegdje su se mnogobrojni simboli pojavljivali upravo kako bi se tijekom izvedbe njihova konotacija mijenjala i dobivala novu dimenziju, dok se u drugima čitava kompozicija sastoji u koreografskom, odnosno dramaturškom poigravanju društvenim poimanjem određenog simbola.

Francisco Camacho predstavio se dvjema izvedbama, Superman i Our Lady of Flowers. Ono što je za obje specifično jest uporaba kostima kao sredstva integrirana s plesačem u njegovoj koreografiji. Aktivnost kostimografije u Supermanu izražena je na način da je izvođač skida i tako mijenja identitet, iz superbiznismena u supermena, iz supermena u superbiznis-ženu (superženu?). Camacho se tako poigrava s identitetom stereotipa i fiktivnog filmskog lika. U Our Lady of Flowers kostim je aktivan, u službi neke vrste posvećivanja, pri čemu se autor koristio simbolikom cvijeća i njegovom tradicionalnom povezanošću s Majkom Božjom. Upravo za ovu koreografiju i izvedbu, Camacho je dobio prestižnu nagradu ACARTE te je dva puta nagrađen Bordalo of the Casa da Imprensa nagradom.

Carlota Ladigo izvela je Not Forgive, Not Forget, rad koji je originalno namijenjen izvođenju na specifičnoj lokaciji, u muškom WC-u. Nažalost, mi smo je gledali u preadaptiranoj verzji za scenu, što joj je bitno i očito okrnjilo smisao.

Zamišljajući je kako to izvodi u javnom muškom zahodu Lux u Lisabonu, možemo razumjeti zašto je koreografija svedena na vrlo uzak prostor, dovoljan za okretanje izvođačice oko svoje osi. Ladigo pjeva Just see what the boys in the back room will have i zvuči kao stara i pokvarena ploča (uistinu, zvučna podloga ponegdje zastajkuje i ponavlja njezine riječi). Baš kao ofucana Merlinka koja zapravo postoji u svakome ratu. Svaka vojska ima svoju Marilyn Monroe. I povijest i rat samo se ponavljaju kao papiga koju Ladigo drži u ruci. Iza svega ostaju simboli, a upravo od njih ona dobiva koreografski materijal koji vrti oko svoje osi i ubrzava dok se ne pretvori u ples.

Na kraju programa zagrebačku je publiku svojim Haiku ciklusom zabavljala Sonia Baptista. On nastaje za vrijeme dok Sonia pohađa Contemporary Dance Performers Course u Forum Danca, između 1998. i 2000. Sastoji se od tri performansa i tri videorada. Baš kao i haiku poezija, oni su kratki, sažeti i naizgled jednostavni, a upravo zbog čistoće i jednostavnosti, moguće ih je čitati na mnogo načina. Napravljeni su duhovitim jezikom, i u verbalnom i neverbalnom smislu, punim paradoksa. Haiku poezija crpe iz neposrednih podražaja okoline, tako i Sonia u svojim haiku performansima propituje osobne preokupacije i svijet viđen na vrlo subjektivan način.

Jelena Mihelčić