Osmišljena Rundekova neutralnost

Osmišljena Rundekova neutralnost

Ravnoteža pasivne neprizorne i aktivne prizorne glazbe postignuta vrlo jednostavnim ljudskim sredstvom: odličnom suradnjom skladatelja Darka Rundeka i redateljice Snježane Tribuson

Nakon Tri muškarca Melite Žganjer misao na film Snježane Tribuson u meni najprije budi sliku mnoštva živih boja. Osjećaj šarenila ostao je i nakon gledanja najnovijega redateljičina filma Ne dao bog većeg zla, ali se to više odnosilo na zvukovno-glazbeni, a manje na vizualni dio film (premda vrijeme koje filme obrađuje, šezdesete i sedamdesete, samo po sebi nudi široku kostimografsko-scenografsku paletu boja). Filmsku glazbu službeno je potpisao Darko Rundek (koji je skladao i za Melitu Žganjer, pa je možda to jedan od razloga zbog kojeg se bude asocijacije na stariji redateljičin film), ali filmska zvučna vrpca, zbog niza drugih prizornih glazbi, pokazuje očito redateljičino upletanje u zvukovni izgled filma.

Zvuci groblja

Najvažnije je bilo ostvariti osjećaj da Frulina obitelj živi u blizini groblja. Osim scena koje se odigravaju na groblju (na koje je očito lako dotrčati nakon svađe s ocem), redateljica je inzistirala i na zvukovnom prikazu groblja: zvuk zvona i svirka limenoga sastava koji prati pogrebe toliko je sastavni dio svakodnevice da ga članovi obitelji i ne zapažaju. Možda će jedino gledatelj ostati iznenađen kada se na Božić začuje karakteristično rastegnuto puhanje posmrtnoga marša, ali se članovi obitelji koje Snježana Tribuson filmski opisuje na to neće ni obazreti. Sasvim je jasno da je grobljanska glazba sastavni dio njihova života, pa u mnogim scenama nije ni potrebno prikazivati odakle ta glazba dolazi.

Drugu važnu glazbenu ulogu imaju prizorne pjesme. Napose u drugome dijelu filma, kada Frula odraste. Tu su svakodnevica svađe s ocem oko slušanja emisije Top 20 radija Luxembourg, a Ivo Robić (kao predstavnik zagrebačke svakodnevice) i Jimmy Hendrix (kao predstavnik strane popularne elite) sastavni su dijelovi Frulina života — ovaj put kao glazbeni pokazatelji njegova mladenačkog puta u zrelost.

Simpatična je scena u kojoj Frula i dečki pokušavaju postati bend iz garaže, koja opet podsjeća na raniju scenu gdje mali Frula pokušava položiti ispit na muzičkoj školi (Frula, naravno, svira flautu — tako je i dobio nadimak). Međutim, upravo je scena u muzičkoj školi nerealna: ne može se desiti da na ispitu niže muzičke škole umjesto profesora-korepetitora đaka-solista na glasoviru prati drugi (neuvježbani) đak (i da instrumenti prethodno nisu ugođeni). To je prigovor koji mogu uputiti glazbeni profesionalci. S druge strane je opis zvukovne atmosfere muzičke škole izvrstan: različita glazba dolazi odasvud, miješaju se i pretvaraju u nepregledni kaos zvukova. U realnoj bi se situaciji taj kaos mogao čuti samo na hodniku, a ne i u ispitnoj dvorani, ali opet to je profesionalni prigovor...

Jezik sintesajzera

Ako navedenim tipovima prizorne glazbe dodamo (kao jednu od zanimljivosti) nastup zbora koji prekida gledanje televizije u prostorijama Češkog društva (njegov se zvuk proteže iz unutarnjeg prostora na ulicu, pa iz prizorne postaje neprizornom glazbom), tada ćemo shvatiti da Darku Rundeku nije ostalo mnogo prostora da pokaže svoje skladateljsko umijeće. Rundek je većinom govorio jezikom sintesajzera, kojim je najčešće pokrivao sadržajno više-manje nebitne vezivne scene. Shvativši svoju ulogu minimalnom, uvijek se držao po strani i stvarao većinom nenametljivu glazbu prilično neupadljivih melodijskih i iznimno jednostavnih harmonijskih karakteristika. No to ne treba razumjeti negativno: u mnoštvu razovrsne glazbe koje je predvidjela redateljica prevelika aktivnost službenog skladatelja vjerojatno bi dovela do zvukovne pretjeranosti.

Isprepletanjem Rundekove glazbe kao neutralnog vezivnog tkiva i iznimno aktivne prizorne glazbe nastao je uravnoteženi zvukovni sklop čiji se dijelovi međusobno živahno nadopunjuju. Priča je ispričana kao sasvim realna (i s glazbene strane), a da se neprizorna glazba nikada nije ni pokušala ponašati kao komentator ili kao nositelj snažnoga emotivnog naboja. Skladatelj Rundek odlučno ju je oblikovao kao sastavni dio fabule, ali tako da u filmu funkcionira, a da ipak ne smeta raznolikim zvukovima i glazbi koje je u svojoj viziji mladenačkog svijeta dječaka, a poslije mladića Frule predvidjela redateljica.

Stidljivi lajtmotivi

Osjećaj glazbenog šarenila bio je i ostao naglašen, ali samo na području dijela određenog filmskog segmenta — prizorne glazbe. Za to je vrijeme neprizorna glazba Darka Rundeka zadržala gotovo politički osmišljenu neutralnost. Čini se da je skladatelj namjerno izbjegavao uočljive skladateljske postupke poput raznovrsne instrumentacije, lajtmotivičkog rada ili harmonijske kreativnosti. Kao da ni na koji način nije htio privući pozornost na sebe ili na svoju glazbu. S druge je strane primijenio sve glazbeno što mu se našlo u blizini: puhački instrumenti poput trombona i klarineta (puhački orkestar ZET-a koji je iskorišten u scenama glazbe za groblje našao se i u Rundekovoj popratnoj glazbi) povremeno su upleteni u postojeću sintetsku podlogu učinivši je tako prirodnijom i manje sintetskom. Također, neke glazbene cjeline počinju se (napose pred kraj filma, u ljubavnim scenama) stidljivo ponašati lajtmotivički.

Prizorna i neprizorna glazba — recimo to još jednom — nisu ostale odvojene, nego su se isprepletale, bilo u smislu da je prizorna glazba zbog filmske situacije postala neprizornom, bilo u smislu da se u (od skladatelja) skladanu neprizornu glazbu uvlačila (od redateljice) birana prizorna glazba. Nakon svega je, čini se, najvažnije uočiti jedno: ravnoteža pasivne neprizorne i aktivne prizorne glazbe postignuta vrlo jednostavnim ljudskim sredstvom: odličnom suradnjom skladatelja Darka Rundeka i redateljice Snježane Tribuson. A činjenica da je publika burno pozdravila film može samo potkrijepiti našu nadu da će se kreativna suradnja Tribuson-Rundek nastaviti i u njihovim budućim zajedničkim projektima.

Irena Paulus