Ništa nije slučajno

Ništa nije slučajno

Ljubavnici polarnog kruga (Los amantes del circulo polar), Španjolska, 1998, red. Julio Medem, srijeda, 27. studenoga, 22.50, HTV 2

Da se na ovom svijetu sve događa slučajno filozofska je teza koja datira još od antičke Grčke i Leukipovih atomista, prema kojima je cijeli svijet nastao slučajnim spajanjem lutajućih atoma. Slučajnost kao jedina zadanost česta je tema i umjetničkoga interesa, a moglo bi se reći kako se na tom načelu zasniva i cijeli jedan pravac klasičnoga holivudskoga filma, romantična melodrama i komedija. Pogledajte malo koliko u tim najopjevanijim, ali i najomraženijim filmskim (pod)žanrovima ima slučajnih situacija, susreta i obrata pa će vam se uistinu činiti kako se baš sve na ovom svijetu i vama dogodilo slučajno.

Ljubavnici polarnog kruga Julia Medema romantična je melodrama i u njoj se uistinu sve događa slučajno ili, kako to kaže glavni junak filma Otto (Fele Martinez), cijeli se život (pa tako i radnja Medemova filma), sastoji od dobrih i loših slučajnosti. Još kao dječak Otto sasvim slučajno upoznaje Anu (Najwa Nimri), spletom okolnosti ona mu ubrzo postaje polusestra, Anina majka poslije se udaje za sina bivšega njemačkog pilota po kojem je Otto dobio ime...

No, osim sveprisutnih slučajnosti, Ljubavnike se u malo čemu može dovesti u vezu s holivudskom matricom romantičnoga. Medemov su film neki kritičari uspoređivali s nezavisnim američkim filmom Prije svitanja (Before Sunrise, 1994) Richarda Linklatera. U odnosu na Linklaterovo djelo, a pogotovo u odnosu na klasični Hollywood, tezu slučajne zadanosti ili zadane slučajnosti Medem u osnovi izokreće. Tijekom cijeloga filma dobre i loše slučajnosti se smjenjuju (u prve dvije trećine filma sve ono što zadesi Anu i Otta, ma kako to za njih bolno bilo (rastava Ottovih roditelja, smrt Anina oca), zapravo navodi vodu na mlin njihove ljubavi. U posljednjoj trećini filma stvari se mijenjaju, pa umjesto sretna kraja koji se naslućuje, jedna loša slučajnost određuje sudbinu ljubavnoga para. Takav rasplet gledatelja teško može ostaviti ravnodušnim, a njime je izbjegnuta i jeftina simbolika koja nad filmom nerijetko visi i koja bi Medemovo ostvarenje gurnula u provaliju pretencioznosti. Pa kad smo kod, ovaj put gledateljske, pretencioznosti, mogli bismo se i upitati nije li se to Medem grubo poigrao s nama pa nam je nakon nizanja brojnih slučajnosti na kraju podmetnuo tezu kako, eto, ništa nije slučajno.

No, pustimo to, Ljubavnici nam i bez dodatnog usložnjavanja redateljskih namjera nude dosta. Osim što je vješt pripovjedač i tankoćutan provokator, Medem je i izniman redatelj. Stalnom izmjenom pripovjedačkoga rakursa njegov film dobiva na dinamici te se istodobno pojačava dojam slučajnosti koji upravlja svijetom. Zamjerke mogu ići tek na nejasne dijelove Ottova pripovijedanja u offu o nedovršenom krugu ili na isto tako nejasnu uporabu palindroma u imenima glavnih junaka (uistinu je teško pronaći, a to je nekim kritičarima uspjelo) na koji to način priča Ljubavnika ima palindromsku strukturu, odnosno isto se gleda kronološkim redom i unatrag, poput imena Ane i Otta.

Iako, dakle, vrstan redatelj, Menem je imao nesreću da je u devedesetima španjolski filmski kruh dijelio s Almodovarom, Lunom i drugim perjanicama mondiane. Kako je proteklih godina najvažnije ime španjolske kinematografije postao Alejandro Amenabar, Menem je ostao poprilično nezapažen izvan granica matične mu zemlje. Njegova Zemlja (Tierra, 1995), a pogotovo Crvena vjeverica (La Ardilla Roja, 1993), uz sada prikazane Ljubavnike polarnoga kruga, možemo ipak mirne duše svrstati u vrh jake španjolske filmske konkurencije. A za to što smo Almodovara, Lunu i Amenabara, za razliku od Menema uredno mogli gledati u kinima, kao i za to što ćemo i za iduće Menemove filmove morati uz televizor bdjeti noćima ili, jednostavnije, uključiti videorekorder — nećemo kriviti ni Menemov talent ni naše distributere. Stvar možemo pripisati slučajnosti.

Ivan Žaknić