Neodoljivi umjetnički šarm

Neodoljivi umjetnički šarm

»Jako toplo čuvstvo, prirođeni charme, to je tajna Majine umjetnosti, a njezina time odgojena tehnika za nju samo sredstvo, kojim je sebi očuvala ono bogodano u profanom svijetu« (Srećko Albini)

Pod imenom Marija markiza Strozzi u školskoj godini 1894/95. u školi HGZ-a nalazimo upisanu frekventanticu glasovira kao glavnog predmeta, buduću opernu divu Maju. Rođena u Zagrebu 19. prosinca 1882, pjevanje je upisala u školskoj godini 1897/98. kod Mare Schneider. Usporedo je šest godina učila kod Karoline Norveg-Freudenreich. Sa sedamnaest priredila je prvi koncert u Glazbenom zavodu, s devetnaest otišla je u Beč, tada najslavnijem bečkom vokalnom pedagogu Josephu Gänsbacheru. Postala je njegova učenica ljubimica, kako je u autobiografiji opisuje bariton Marko Vušković i nastavlja: »Ona je u Zagreb došla iz Graza, nastupala je kao umjetnica kakvu je Gänsbacher u njoj otkrio i ubirala je uspjehe, koje joj je on prorekao. Bila je naša najbolja Traviata, odlična Butterfly i Lakmé. Iz novinskih izrezaka sačuvanih u njezinoj ostavštini razabiremo da je debitirala u Wiesbadenu 1903. kao Marie u operi Oružar Alberta Lortzinga. Točnoga datuma nema, ali drugi nastup, ili kako ga ona naziva drugi debi, bio joj je u ulozi Rosine u Seviljskom brijaču 2. travnja 1903. Osvrti kritike bili su uglavnom povoljni. Hvalila se njezina prirodna scenska igra i izražajna mimika te vladanje koloraturnom tehnikom, kao i ljepota mezzavocea i piana. Godine 1904. priređuje solističke koncerte, 1905. kao gošća u Schwerinu pjeva Gildu u Rigolettu, a u Wiesbadenu dva paža: Urbana u Hugenotima i Cherubina u Figarovu piru. Kritika ističe kako svojim pjevačkim umijećem i cjelokupnim nastupom zanosi publiku. Slijede Philina u Thomasovoj Mignon, i 1906. Zerlina u Auberovu Fra Diavolu. Za koncert u Pragu 1907. dobiva očaravajuću kritiku kakva će pratiti uglavnom sve njezine buduće zagrebačke nastupe. U Zagrebu je prvi put nastupila 10. rujna 1910. kao Rosina i do 1937. kao stalni član ili kao gost bila je jedan od stupova Zagrebačke opere, umjetnica savršene muzikalnosti, suvremenoga senzibiliteta, istančana osjećaja za stil i rijetkoga glumačkog dara. Violettom u Traviati 10. studenoga 1911. trajno se uvrstila u hrvatsku opernu povijest kao iznimno zanimljiva i rijetka pojava. Poslije je pjevala Desdemonu, Tatjanu u Evgeniju Onjeginu i Melisandu u iznimno važnoj prvoj hrvatskoj izvedbi Debussyjeva Pelleasa i Melisande.

Njezin prvi zagrebački operni ravnatelj Srećko Albini ovako ju je opisao:

»Ako ipak imademo jednu jedinu iznimku, pjevačicu, za ljubav koje je publika uvijek napunila kuću, što god ona pjevala, reći ćemo također hvala Bogu, jer njena osobna privlačivost zvijezde (star) nije potekla toliko od fenomenalnog glasa ili virtuozne kolorature, koliko od plemenitijih uzroka jedne suptilne umjetnosti neodoljivog čara, što samo Francuz znade označiti riječju charme, jedne osobnosti, koja je bila inkarnirani osjećaj, glazba, poezija. Jako toplo čuvstvo, prirođeni charme, to je tajna Majine umjetnosti, a njezina time odgojena tehnika za nju samo sredstvo, kojim je sebi očuvala ono bogodano u profanom svijetu. Kod Maje publika nije pitala, što ona pjeva i kako pjeva, — Maju je osjećala. Taj lični čar je tajna njezinog umjetničkog djelovanja, uspjeha i privlačnosti.«

Kritika ju je slično doživljavala. Evo jednog od mnogobrojnih tadašnjih hvalospjeva njezinoj umjetnosti. Male novine pisale su 1913:

»Njezin glas je kao svileno meko velo koje slušaoca zanosi u lirsko pjesničko raspoloženje, što je slično snu djeteta, kome se ukazuju krasne i nedohvatne slike.

Njezina je Lucija bila krasna i u ludilu, bila je nježna, slaba, — tiho smućena — bila je pjesma Majine umjetnosti. Tu se je našla krasota grla i pjesnička umjetnost u zanosnom zagrljaju sa velikim glumačkim umijećem, što ga je Maja baštinila od naše velike umjetnice a svoje majke. Tko hoće da vidi triumf glumačke i pjevačke umjetnosti, slivene u jednu pjesmu, taj mora doći, da vidi Maju Strozzi u ulozi Lucije.«

Istodobno je nastupala i na koncertima. Bila je prvi hrvatski interpret sopranske dionice u Beethovenovoj Devetoj simfoniji. Intimne muzičke večeri u HGZ-u, na kojima ju je pratio drugi suprug Bela Pečić, bile su uzor profinjena komornog muziciranja i umijeća interpretacije. Toliko profinjena i impresivna da joj je Igor Stravinski posvetio četiri skladbe i s njom priredio koncert u Zagrebu. Na inozemnim nastupima promicala je djela hrvatskih skladatelja.

Divili su joj se i književnici. Saul Fitelberg u 37. poglavlju romana Doktor Faustus Thomasa Manna kaže:

»Moja prijateljica Mme Maja de Strozzi-Pečić, Hrvatica, danas možda najljepši sopran obiju hemisfera, smatrat će svojom čašću, da pjeva vaše stvari. Stalni pratilac Mme de Strozzi-Pečić preuzet će accompagnement pjesama.«

Sva je prilika da je ona i zvonki, slatki mali sopran koji Mann spominje u romanu Der Zauberberg.

U zanosu oduševljenja vjerni i odani Ivo Vojnović ushićen i zahvalan uputio joj je pismo koje počinje Violettinim tekstom:

»Croce e delizia! — to ste uprav Vi! — Naj dublji duševni bol u najsvijetlijoj kreaciji života i pjesme! Takovi mi bjeste uvijek kad Vas na pozornici gledah, — a takova ste i sada kad Vas gledam u perspektivi prošlosti i u finome florentinskome posmijehu Vašijeh usta, kroz koja se smiješe Vaši veliki pregji, ovjekovječeni u tajanstvenijem božicama Botticellijevog raja. Ako igda usrećiste koga tim posmijehom, primite sada od mene, kog je Vaša slika u srce pogodila, svu harnost tih sretnih nesretnika!«

Znameniti Stanislawski nakon što ju je gledao i slušao u Puccinijevoj La Boh#me rekao je da je najbolja Mimě koju je ikada čuo i vidio, a Milka Trnina u nekom je društvu izjavila da je po svijetu slušala najveće umjetnice u Traviati, ali Maja Strozzi jača je od sviju, a opera kao da je pisana za nju.

Maja de Strozzi umrla je u Rijeci 26. veljače 1962. godine.

Marija Barbieri