Nasilna slika svijeta

Zujanje u glavi / Zvenjenje v glavi, red. Andrej Košak

Novi film tridesetsedmogodišnjeg Andreja Košaka (Outsider) utemeljen je na istoimenom romanu Drage Jančara, a adaptiran je uz scenarističko učešće novopečene makedonske dramsko-scenarističke zvijezde Dejana Dukovskog (Bure baruta). Društveno-kritički i alegorijsko-politički pristup Jančara srodan je onom Dukovskog i u neku ruku mu jamačno prethodi, stoga nije čudno da je upravo Dukovskog režiser Košak angažirao kao scenarističkog suradnika. Jednako kao Bure baruta, Zujanje u glavi nudi depresivno-kaotičnu, nasilnu sliku djela i svijeta u kojem se kojekakve ljudske kreature, često nošene niskim strastima, koprcaju kako najbolje znaju ako im je do bilo čega koliko-toliko stalo, ili se bezvoljno prepuštaju okolnostima ako nije, a neke od tih kreatura mjestimično imaju i plemenitije (ljubavne) pobude, što im međutim, kao senzibilnijim bićima, samo otežava ionako sumornu egzistencijalnu situaciju.

U Jančarovu romanu i Košakovu filmu takav senzibilniji pojedinac je Keber (Jernej Šugman), relativno nježni mačo koji se zaljubi u povučenu mladu ženu Leoncu (Ksenija Mišić), privlačnu i senzualnu, ali na tzv. drugi pogled. Keber je pomorac i bivši legionar koji zaglavi u zatvoru socijalističke Slovenije/Jugoslavije nakon pokušaja pljačke pošte, a pošto ga je izdala voljena Leonca (autorsko postavljanje mačo lika kao identifikacijskog uporišta za gledatelje i njegov nježno-grubi odnos prema ženskom liku kao ljubavnom objektu zasluživalo bi poseban osvrt). Kad omrznuti zatvorski čuvar opstruira televizijski prijenos odlučne utakmice između Jugoslavije i Sjedinjenih Država na svjetskom košarkaškom prvenstvu 1970. u Ljubljani, Keber povede pobunu čiji se zahtjevi kreću u rasponu od opće amnestije koju bi potpisao osobno Tito, do ponovnog odigravanja utakmice čije je gledanje zatvorenicima bilo uskraćeno. Unutar tih što nerealnih, što apsurdnih zahtjeva javljaju se i oni znatno trezveniji, čiji je nositelj intelektualac/filozof Mrak (Radko Polič). Mrak ubrzo preuzima vodstvo pobune od Kebera, s neistomišljenicima kreće u nemilosrdan obračun oslanjajući se na najpodmuklije i najprimitivnije zatvorenike, usput uživajući u nasilnom homoseksualnom orgijanju sa zatvorskim dječacima.

Gust ritam

Slijedeći narativnu organizaciju romana, Košak je u prvu razinu zbivanja interpolirao niz flashbackova naratora i fokalizatora Kebera, kojima se otkriva njegova ljubavna priča s Leoncom. Ritam izmjene dviju razina pripovijedanja često je pregust, remećenje izlagalačkog kontinuiteta povremeno postaje preintenzivno, s obzirom da dramaturška svrha takvog postupka nije vidljiva. Pritom pate obje narativne razine, posebno načelno vrlo zanimljiva ljubavna priča u flashbacku: nedovoljna posvećenost tom segmentu rezultira posve nepripremljenim uvođenjem motiva Leoncine religiozne bigotnosti koja ju naposljetku vodi u, također nepripremljenom, suicidalnom smjeru; uopće, s obzirom na načelnu intrigantnost ljubavnih protagonista, osobito Leonce, razrađenost njihova odnosa odveć je skiciozna. S druge strane, događaji u zatvoru u funkciji su stare poruke o revoluciji koja jede vlastitu djecu (mada se eksplicitno spominje židovska tradicija i glasovita Masada, očitije su aluzije na novovjeki revolucionarni teror u rasponu od jakobinaca do boljševika, s posebnom uputnicom na jugoslavensku komunističku praksu), stoga se Košak ne zamara time da plastičnije profilira niz zatvorskih likova, svodeći ih na, istina živopisne, dramaturške funkcije (u čemu je najgore prošao lik Šipca, karikatura temeljena na stereotipu o Albancu slastičaru koji samo čeka da nekog zakolje).

Nedostaje autorske osebujnosti

Zujanje u glavi osmišljeno je, čini se, kao film na razmeđi realističkog i stiliziranog, pri čemu u ovom slučaju stilizacija znači pomak ka karikaturi i groteski, na generalnom planu alegoriji. Stilizacijsko-alegorijski sloj je dominantan, ali u njegovu miješanju s realističkijim segmentima nedostaje one redateljske intenzivnosti i snažnije autorske osebujnosti kakvu može pružiti primjerice jedan Bigas Luna. Ipak, premda Košak nije Luna, a još manje Spike Lee, još jedno ugledno ime koje pada na pamet zbog sklonosti takozvanoj razbarušenosti stilsko-narativnog prosedea, smjesa koju je umijesio, pored svih neospornih manjkavosti, nije neinteresantna. Na okupu je drže dobri glumci (posebno Šugman i Ksenija Mišić koji mnogo izvlače iz oskudno postavljenih likova, a i Polič, tradicionalno sklon prenemaganju, ovdje je dobro ukroćen), solidan dizajn (koloristički fina fotografija Dušana Joksimovića) i oni potentniji fragmenti priče, a za zažaliti je što redateljski svježe otvaranje filma Košak nije bio u stanju održati kroz cijelo njegovo trajanje. Ono na čemu sam mu osobno zahvalan, kao fan sportske prošlosti, jesu izvorni tv kadrovi utakmice u kojoj se pojavljuju legende poput Ćosića, Tvrdića, Šolmana, Skansija, Simonovića, Plećaša, Žeravice, nostalgično podsjećanje na prividnu idilu jugoslavenske države u kojoj Slovenci svih srcem navijaju za de facto hrvatsko-srpsku reprezentaciju u kojoj je jedini Slovenac Ivo Daneu. Do ovog filma nikad nisam čuo kako Hej Slaveni zvuči na slovenskom, a posebni je plus efektna završnica sa Stanom Dolancom koji zlatnu medalju posvećuje drugu Titu za rođendan. U novom kontekstu taj autentičan tv prizor zadobiva iznimno ironično obilježje i nije daleko od antologije.

Damir Radić