Najslađe su pričice

»Književna Rijeka«, br. 3, god. VII, Rijeka, 2002.

»Književna Rijeka«, baš kao i većina domaćih književnih časopisa, sadržaj dijeli na ustaljene temate: eseji, proza, pjesništvo, drama te kritički prikazi i prosudbe. U ovom broju prozni je blok osrednje kvalitete te nudi šest kraćih priloga od kojih su kvalitetniji tekstovi Axela Somersa i Diane Rosandić. Ostali ne nude mnogo više od konvencionalne srednjostrujaške short story poetike, s time da Povratak u Tihu, ulomak iz romana Srebrenke Iveković, više nalikuje prosvjetiteljsko-anegdotalnom putopisu negoli iole koherentnoj epizodi iz romana. Bijela priča o crno-crvenom (o dječaku koji očekuje Djeda Mraza) Diane Rosandić, iako konvencionalne teme, pripada među onaj soj časopisnih priloga koje se uvijek isplati pročitati. Naime, u većini časopisa za književnost uvijek su najslađe nepretenciozne pričice koje nas ne gnjave referencijalnošću ili metatekstualnošću, nego su prije svega namijenjene ponešto emotivnijem ili naivnijem/nevinijem načinu recepcije. Iako se to ovdje ne odnosi na autoricu te je samo asocijativna usporedba, u časopisima koji objavljuju prozu (bez obzira jesu li reprezentativni mainstream ili tek samizdatsko provincijsko glasilo) najdraži su mi prilozi onih koji se u biografijama navode sintagmama »okušao/la se u prozi i pjesništvu«. To okušavanje vrlo se često zbiva u gradovima koje prepotentno volimo zvati provincijama (tj. sve što nije Zagreb) ili u nepristupačnim gudurama i vrletima gdje postoje ljudi koji se ne bave profesionalno književnošću, ali je pišu i vole je pisati. Takvi autori/ce u znatnom postotku ispunjavaju lokalna glasina pa i mnoge literarne časopise svojim radovima različite kvalitete: od katastrofalnih (zavičajno-meditativnih) pa do onih koji se mogu svrstati uz bok našim najboljim piscima. Ova digresija smjera upravo na užitak čitanja takve proze, koja je najčešće neopterećena receptivnim faktorima i ima šarmantan štih nevine neupućenosti: najviše cilja na emocije i sentimentalnost te je zbog toga zanimljivija od radova u kojima autori/ce silom žele pokazati svoju spisateljsku kompetenciju i poznavanje recentnih trendova.

Intimistička drama

U dramskom tematu nalaze se dvije drame. Argonauti Darka Lukića preispitivanje je dobro poznate antičke teme u ključu suvremenosti. Teško je reći zbogom još je jedna nova drama Mire Gavrana (riječ je o drugoj verziji). Gavran i dalje preferira intimističke drame s odlascima u kojima zbogom nikad nije konačno zbogom. Riječ je o piscu kojeg se u nas obično percipira kao dosadna i neinventivna skribomana, pri čemu se redovito zaboravlja da je autor iznimno velikog opusa te profesionalni pisac koji ima svoju vjernu čitateljsku i kazališnu publiku. Slijedeći marksističke varijacije teze o prijelazu kvantiteta u kvalitetu, moglo bi se reći da unatoč golemu opusu autoru nedostaje originalnosti, no to nije izlika za gotovo potpuno prešućivanje ili diskreditiranje.

U tematu s esejima zanimljivim se čini tekst Đ ure Vidmarovića, nastao u povodu nedavne zagrebačke izložbe djela ruske avangarde. Autor gorljivo zastupa činjenice da su njezini glavni predstavnici — Kazimir Malevič i David Burljuk — zapravo Ukrajinci te da je cijeli projekt tzv. ruske avangarde golema nepravda nastala zbog ruskoga hegemonističkog stava: riječ je isključivo o ukrajinskoj avangardi. Od prijepora i kritika koje su se mogle čuti i pročitati u povodu izložbe ta činjenica ipak nije spominjana, a Vidmarović je brani s toliko žara da je nemoguće ne složiti se s njim. Naravno, ukoliko je zaista važno da li je neki umjetnik ove ili one nacionalnosti ili narodnosti: autor smatra da jest važno, s obzirom da mu je kontekst eseja smješten u društveno-politička zbivanja zbog kojih cijela problematika nadilazi klasična faktografska cjepidlačenja.

Ostali tekstovi neujednačene su kvalitete. U kratkom poetskom bloku kuriozitet su prijevodi s japanskog, a među esejima tu je prilog Romana Karlovića o novoj religioznosti i postmodernom individualizmu u kojem autor sažeto i pregledno govori o etičkim vrijednostima sukobljenih postmodernista i konzervativnih kršćana, pronalazeći u detaljnijoj analizi povijesnih fenomena vjere uzroke trenutne krize. Na pitanje kako izgraditi postmodernu religioznu etiku u duhu već etablirana individualizma autor ne daje konačan odgovor, nego nudi povijesno-filozofski pregled modela religioznosti koji bi na to pitanje mogli odgovoriti. Jesenski broj »Književne Rijeke« ne nudi mnoštvo priloga, ali među njima ipak ima nekoliko vrijednih pozornosti.

Tonči Valentić