Most između generacija

Most između generacija

Paul Weller, Illumination, Independente/DOTC

U okviru razvoja britanske popularne glazbe u posljednjih tridesetak godina neprijeporno je značenje Paula Wellera. Jer bez njegove glazbe zasigurno ne bi ni bilo velikoga britanskog diskografskog procvata iz sredine devedesetih godina, kada su se odličnim albumima proslavile grupe poput Blura i Oasisa. Naime, Weller kao glazbenik vrlo je zaslužan za oživljavanje i kreativnu transformaciju mod’s i R&B-strujanja, čiji su najizrazitiji predstavnici bile grupe The Who, Kinks i Small Faces iz šezdesetih godina te su ti vrlo British stilovi postali glavni uzori ne samo Bluru i Oasisu nego i bendovima koji su nastali tijekom osamdesetih godina u post-punk razdoblju.

Weller je karijeru započeo kao frontman u jednom od ponajboljih britanskih bendova svih vremena — The Jamu, i već je prvim singlom iz 1977. In the City, u kojem su dominantna križanja moda i tada svježeg punka zacrtane glazbene točke koje će generacijama služiti kao nadahnuće. Rasformiravši The Jam na vrhuncu karijere, što se u početku činilo kreativnim i komercijalnim samoubojstvom, Weller je učinio mudar potez, jer je postavši plodan i izražajan kantautor koji se uglavnom vrlo uspješno kretao terenima britanskog popa i rocka šezdesetih križanog s raspojasnošću američkog rhythm’n’bluesa i soula, stekao status gurua nadolazećih generacija. Njegova glazba nikada nije zvučala zastarjelo, nego klasično, a upravo klasika mora biti temelj svih novih izričaja, te je tako njegov dugogodišnji status oca novog brit-popa potpuno jasan.

Najnoviji samostalni album Paula Wellera, Illumination, uistinu je sjajan diskografski uradak, a hit singlu It’s Written in the Stars, najbolje pristaje atribut — čaroban. Izvrstan je to primjer koji potvrđuje Wellerovu težnju za fuzijom klasičnog i suvremenog, a u ovom je slučaju riječ o fascinantnom spoju soula iz šezdesetih godina i recentnih dance-strujanja. Našlo se na albumu mjesta i za skladbe koje predstavljaju esenciju kvalitete brit-popa, a to su Now the Night Is Here i Standing Out the Universe. Atraktivnosti albuma pridonosi i vješta produkcija koju je Weller obavio uz pomoć Simeonea Dinea. Posebnu pohvalu zaslužuju pametno odabrani gostujući glazbenici iz mladih, ali vrlo popularnih britanskih bendova. Tako se Kelly Jones iz Stereophonicsa odlično snašao na terenu čvršćega rocka u pjesmi Call Me No. 5, a Noel Gallagher i Gem Archer dojmljiv su posao obavili na lirski odsviranoj One X One.

Sve u svemu Illumination je prava riznica stilova u popularnoj glazbi, čija se draž ne može istrošiti ni nakon višekratna preslušavanja, a tomu je tako jer su objedinjeni Wellerovim iznimnim talentom.

CD pop rock

Kulisa za razmišljanje

Djeca, Djeca, Aquarius

Zlonamjernika je uvijek bilo i bit će ih bez obzira o kojem polju ljudske djelatnosti bila riječ. Kada je riječ o glazbenoj kritici, oni će uvijek iz rukava izvući poštapalicu o tome da su svi recenzenti popularne glazbe zapravo isfrustrirani glazbenici koji nisu uspjeli, pa sada pljuju po radovima kolega. Takvo stanje stvari zasigurno ne ide na ruku rock-kritičaru i kolumnistu »Jutarnjeg lista« Anti Perkoviću, koji je sa svojom grupom Djeca upravo objavio debitantski album istog naslova. Međutim, ono što zlonamjernici nikako ne žele uzeti u obzir jest da svi ljudi koji pišu o popularnoj glazbi, nju i vole, te je, mislim, nemoguće pronaći rock-kritičara koji kod kuće za svoju dušu ne svira. Velika je hrabrost okušati se i kritičarski i praktično u glazbi, te bi i da je sve ostalo samo na pokušaju vrijedilo stisnuti ruku kolegi Perkoviću i njegovim suborcima iz grupe (Ivan Zelić — bubnjar, Dinko Tomaš — gitarist i Marko Kalčić — basist). Ipak, pokušaj ili igra u kojoj su se Djeca zasigurno dobro zabavljala izrastao je u kvalitetan, jasno zaokružen, uravnotežen i odlično produciran prvenac.

To su neosporive kvalitete albuma, pa je nemoguće ne čuditi se posvemašnjem kritičarskom ignoriranju (do sada je objavljena samo mlaka i vrlo kratka recenzijica u jednom našem tjedniku) tog zanimljivog i originalnog benda. Je li riječ o cehovskom jalu ili jednostavno guranju glave u pijesak, nije ni važno. Ali ostaje činjenica da je jedinstven slučaj poznatog i priznatog rock-kritičara koji se transformira u uspješnog glazbenika ostao nepravedno prešućen. Povijest rocka bilježi slične pojave. Pa je tako poznato da su primjerice Patti Smith, Bob Geldof i Morrissey prije slave koju su stekli kao izvođači, pisali o glazbi. No, Perkovićev je slučaj zanimljiviji, jer on je sasvim sigurno poznatiji kao kritičar, novinar i kolumnist nego glazbenik, a takva situacija uistinu je jedinstvena.

Na svih deset pjesama s albuma proteže se melankoličan ugođaj koji svoju naglašenost većim dijelom crpe iz lirskih sola na gitari, ali i iz smirena i pripovjedački konstruirana Perkovićeva vokala. U tekstovima se lako pronalazi doza začudnoga i nesvakidašnjeg. Pa sve pjesme redom na kraju rezultiraju slikama koje bi se u nekakvoj imaginarnoj kunsthistoričarskoj analizi mogle smjestiti između nadrealizma i metafizičkog slikarstva. Teško da bi se bilo koja pjesma mogla prometnuti u hit, nezapaženo je prošao i prvi singl Acapulco, jer sasvim sigurno prvenac Djece nije glazba za diskoteke. Riječ je o glazbi koja se sluša kada si sam, pjesmama koje mogu biti samo podloga za razmišljanje, ukratko, prvenac grupe Djeca donosi vrstan pop uz veliku dozu arta, u kojem će uživati svi oni kojima se konzumiranje glazbe ne svodi isključivo na tjedna preslušavanja američkih i britanskih top-ljestvica singlova.

Goran Jovetić