Marija Bistrica kao umjetnički egzil

Marija Bistrica kao umjetnički egzil

Arhitektura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941-1945), III. dio

Početkom 1943. u Zagrebu započela je gradnja »novoga gradskog ljetnikovca na Gornjem Prekrižju«, poznata i kao Vila Weiss. Vila je građena u prepoznatljivu Heimatstilu, »u starohrvatskom slogu za goste grada Zagreba i njegove dužnosnike«. Nekako u isto vrijeme »gradsko je zastupstvo za napredak i poboljšanje grada Varaždina«, prema pisanju »Nove Hrvatske«, »kao jednog od najstarijih putničkih gradova u Hrvatskoj odlučilo sagraditi gradjanima, a osobito športskoj mladeži, te izletnicima jedno liepo i suvremeno kupalište na otvorenom prostoru«. Prigodno su izrađena dva prijedloga gradskoga kupališta inženjera Josipa Peraka i slikara Julija Merlića. Konačno, tijekom lipnja 1943, dovršena je i dugogodišnja izgradnja crkve sv. Antuna na Sv. Duhu u Zagrebu prema projektima arhitekta Jurja Denzlera, dok je unutrašnje uređenje izvršeno prema projektima arhitekta Vladimira Potočnjaka. Isti mjesec »Bjelovar je dobio krasan glasbeni paviljon... koji je sagradjen od bielog bračkog mramora u obliku grčkog hrama — i koji sada krasi gradski perivoj — Poglavnikov trg. Povodom otvorenja paviljona 7. listopada održana je narodna svečanost u gradskom perivoju... Sudjelovala su djeca gradskog zabavišta i obdaništa, Ustaška mladež s tabornicom, njemačka i oružnička glasba, te krugovalni pjevač Robić«.

Drugoga svibnja 1943. umire konzervator Gjuro Szabo. Nedugo za Szabom odlazi i Petar Knoll, jedan od prvih hrvatskih teoretičara i esejista moderne arhitekture i urbanizma. Iste godine arhitekt Edo Šen piše uvod u Freudenreichova Prosvjetna ognjišta, nakon čega je dobio nalog da zatraži mirovinu i da se makne s Tehničkoga fakulteta. Ubrzo je ista sudbina zadesila i arhitekta Alfreda Albinija. No jednu od najtragičnijih stranica hrvatske arhitekture tijekom NDH ispisat će arhitekt Milovan Kovačević, koji će 23. prosinca 1943. u skupini s Bogdanom Ogrizovićem biti odveden iz ustaškog zatvora na vješanje. Spletom okolnosti Kovačevićje izvukao živu glavu i pridružio se partizanima.

Obala Save

Tijekom 1943. u izdanju Glavnog ustaškog stana objavljen je u dva sveska zbornik Naša Domovina — Hrvatska kultura — politička poviest Hrvata. Jedno poglavlje zbornika posvećeno je arhitekturi i urbanizmu s pregledom važnijih arhitekata i njihova rada u Hrvatskoj u 20. stoljeću. Zbornik donosi i teoretski tekst Arhitektura u XX. stoljeću u Hrvatskoj Tihomila Stahuljaka, te studije o tehnici, arhitekturi i urbanizmu arhitekta Krunoslava Jurišića.

Te godine glavni je naglasak na urbanističkim temama. Tijekom kolovoza izrađen je »nacrt za sreditbu Požege«. »Ovih dana«, piše tadašnji tisak, »održan je u Gradskoj viećnici sastanak predstavnika Gradskog poglavarstva i gradjanstva, na kojem se raspravljalo o pitanju sreditbe grada Požege. Naime, ing. Arh. Vladimir Ugrenovićbavio se tim pitanjem, te je o tom napisao zanimljiv elaborat... Iz same osnove razabire se, da je predlagač nastojao svojim nacrtima sačuvati vanjsko obilježje našega grada, ali podjedno i riešiti pitanja radničkih naselja, veleobrtnih prostora i prometnih puteva...«

Petoga svibnja 1943. Nova Hrvatska piše o »radovima na uredjenju Kvaternikova trga, koji dobiva nov oblik i vrlo liep izgled«, a tijekom ljeta u Zagrebu se aktualiziralo i pitanje uređenja obala rijeke Save, odnosno gradnja novoga nasipa na desnoj obali. Gradnja nasipa omogućila bi, kako doznajemo iz tiska, »proširenje Zagreba na jug preko Save, na područje »Tauferice« i »Afrike«, a za što je na tom mjestu privedeno svrsi oko 25 jutara zemljišta«. Prema pisanju »Nove Hrvatske«: »...gradsko poglavarstvo na čelu sa svojim vriednim sinom g. Wernerom, našlo se je ponukanim jošdok rat traje pristupiti riešavanju svog gorućeg pitanja našega Zagreba, njegovim sreditbenim radovima, kao prvog i glavnog preduvjeta njegovog pravilnog razvitka... U to ime gradonačelnik g. Ivan Werner stupio je u vezu sa Vodstvom Državne radne službe, gdje je kod Državnog vodje rada g. Dušana Palčića naišao na puno i svestrano razumijevanje. U projektu su sliedeći komunalni radovi: 1) zatvaranje rukava Savice dovršenjem nasipa; 2) izgradnja zimske luke iztočno od Kruga; 3) izvedba popriečnog puta Kruge-Borongaj...; 4) izgradnja športske luke na Savi kod Trnja...; 5) presvodjenje potoka Kunišćaka; 6) izvedba spojnih cesta na sjeveroiztočnom dielu grada.«

Tijekom listopada inž. Milan Panjkovićpredstavio je Osnovu o proširenju Ilice od Jelačićevog trga do Frankopanske ulice i uredjenje prostora od Ilice do Griča. Autor predlaže »mogućnost proširenja sjeverne strane Ilice od Jelačićeva trga do Frankopanske ulice na širinu od 35 metara, s izgradnjom dva reda blokova kuća, s izgradnjom srednje ceste u širini 30 metara usporedno s Ilicom i s produženjem svih današnjih južnih okomitih cesta na Ilicu sve do izpod Strossmayerovog šetališta, na koje bi vodile dvije serpetinske ceste«. Panjkovićtom osnovom također predlaže i »izgradnju Griča i sve do Ministarstva oružanih snaga podignućem kuća na 3 kata, sve sa 400 soba za potrebe raznih ministarstava...« Istodobno arhitekt Franjo Zvonimir Tišina radi jedan od najlucidnijih projekata hrvatske arhitekture moderne uopće — projekt Dječjeg grada u Maksimiru s duhovitim paviljonima i globusom usred prostora za igru.

Svetište u Mariji Bistrici

Do zanimljiva obrata 1943. dolazi tijekom jeseni u Splitu. Naime, na temelju Rimskog sporazuma između Mussolinija i Pavelića, 15. travnja 1941. Split zauzimaju Talijani, gdje borave sve do kapitulacije tijekom rujna 1943. Devetoga rujna građani Splita i pripadnici NOV-a tjeraju Talijane iz grada i drže ga u svojoj vlasti sve do 26. rujna. Tijekom tih događaja spaljena je zgrada Svetog Roka, »neugledna i neukusna gradjevina, negda lazaret, a poslije svakome neprijatna tamnica, u najnovije vrieme pravo srednjevjekovno mučilište«, u kojem će tijekom talijanske okupacije život izgubiti mnogobrojni Splićani. Nakon talijanske okupacije javila se potreba rušenja tog objekta, a time i urbanističkog uređenja cijeloga dijela grada. Prema pisanju »Novog Doba«, pitanje Svetog Roka »pojavilo se većonda kada se osjetio nagli razvitak splitske luke... S druge strane velike mogućnosti i blagodati, koje bi dalo uklonjenje te mrzke gradjevine bile su više nego zadovoljavajuće. Otvorenje Hrvojeve ulice i to bašna najprometnijem dielu luke... I tek zapaljenjem tamnice Svetoga Roka po crvenima, stvorena je mogućnost, da se o tom pitanju dadu najstvarnija mišljenja...« Mnogo detaljnije o tom urbanističkom zahvatu piše »Novo doba« donoseći tijekom prosinca 1943. razgovor s »tehničkim izvjestiteljem«, inž. Petrom Jozevićem. »Kao prvu etapu«, iznosi Jozević, »počelo se odmah rušenjem bivših državnih tamnica, a zatim rušenjem zgrada oko tamnice... Sav taj obuhvaćeni razpored izvršen je bez dugih razpravljanja i sav taj po grad tako važni problem odmah je prihvatio glavar Gradjanske uprave g. Dr. Nardelli... Produženjem današnje ulice od takozvane Hrvojeve kule do mora u širini od 16 metara moći će se lahko bez ikakvih opasnosti za saobraćaj putnika i kola odvijati promet sa Strosmajerove obale, prema biskupskoj palači i prema Tvrdkovoj ulici, na Dioklecijanovu obalu... Pošto je time riešen saobraćajni promet uz i niz obalu, treba pristupiti i uredjenju ugla u ulici Dubrovačkoj uz gradski perivoj... Kako sam prije rekao, kani se odstraniti sve gradjevine na tom prostoru tj. od režije duhana do lučke kapetanije, i time se predvidja uredjenje jednog liepog parka... S obiju strana ovog parka predvidjene su gradnje dviju monumentalnih gradjevina, i to s iztočne strane obćinska palača... Prema obćinskoj zgradi sa zapadne strane parka zamišljena je gradnja palače Velike župe... Pred obe palače predvidjeno je postavljanje dvaju spomenika. Pred obćinom za zaslužnog gradjanina Dr. Trumbića, a pred vel. Župom Tomislavov spomenik... Namišljenjim rješenjem povezan je i problem starog pazara, stvaranjem modernog tržišta...«. Prema projektu položaj pazara bio bi na prostoru samostana Sv. Dominika, za koji je predviđeno djelomično rušenje, dok bi se ribarnica » s odgovarajućim skladištima za ohladjivanje imala urediti izpod sadašnje Hrvojeve ulice...«

Najgrandiozniji zahvat tijekom NDH uređenje je svetišta Majke Božje u Mariji Bistrici. Već1940. nadbiskup Alojzije Stepinac predložio je da se od Marije Bistrice »napravi hrvatsko narodno svetište«. Tim povodom izgrađen je i posvećen na obližnjem brijegu Kalvarija privremeni križni put. Kako piše tadašnji tisak, »metropolita dr. Alojzije Stepinac želi i spreman je na svaku žrtvu, da od Marije Bistrice učini hrvatski Lurd«. No, tek 1943. Stepinac šalje župnicima okružno pismo da u Mariji Bistrici namjerava izgraditi novu i mnogo veću crkvu. Radovi bez prestanka traju od travnja 1943. do svibnja 1945. Izrada projekata uređenja svetišta povjerena je tadašnjem pričuvnom satniku tehničkih četa arhitektu Aleksandru Freudenreichu. O tome svjedoči nekoliko dokumenata. Prvi je Freudenreichovo pismo od 12. travnja 1943, u kojem se obraća nadbiskupu Stepincu. »Preuzvišeni gospodine nadbiskupe!«, piše Freudenreich, veoma sam počašćen povjerenjem koje, ste mi izkazali prilikom očevida u Mariji Bistrici..., a osobito vašim listom kojim mi predajete nalog za radove oko uredjenja svetišta Marije Bistrice. Slobodan sam izviestiti, da sam u smislu Vaših ustmenih naloga i mojih predhodnih priedloga sabrao i proučio podatke i podloge, kao i organizirao predradnje, koje su potrebne za daljnji rad. Doskora ću predložiti Vama, kao i Ministarstvu oružanih snaga, Vrhovnom nadzorničtvu na odobrenje potanki izvještaj sa stvarnim priedlozima, koji će obuhvatiti organizaciju svega arhitektonskog, umjetničkog i tehničkog rada za privremeno kao i za konačno uredjenje svetišta Marije Bistrice«. Drugi dokument je naredba Vrhovnog nadzorničtva od 22. ožujka. Njome »sa zapoviedi MINORS upravni stožer Popuna Br. 10561 od 11. ožujka 1943, dodieljen je za posebnu službu kod vrhovnog nadzorničtva pričuvni satnik tehničkih četa arhitekt Freudenreich Aleksandar, sada na službi u gradjevnom uredu Minors-a — uz svoju redovnu dužnost kod gradjevnog ureda. Istoga odredjujem za vršenje tehničkih radova kod obnove Svetišta Hrvata u Mariji Bistrici... Vrhovni nadzornik oružanih snaga: General pješačtva vitez Stanzer«. Nedugo zatim, Freudenreich će biti unapređen u čin nadsatnika, a posebnim naređenjem »po zpoviedi gospodina ministra« dozvoljeno mu je, da »svoje službeno vrieme provodi u svome atelieru...«. Za suradnike u atelijeru Freudenreich će angažirati arhitekte Dragu Galića i Vladimira Potočnjaka. Ubrzo će se Marija Bistrica pretvoriti u pravi umjetnički egzil za mnoge mlade hrvatske umjetnike, koji će biti »kao vojnički obveznici susretljivošću i razumievanjem ministra oružanih snaga oslobođeni vojničke dužnosti dok traju radovi oko ukrašavanja svetišta Marije Bistrice...«. Riječ je o slikarima Krsti Hegedušiću, Željku Hegedušiću, Branki Hegedušić-Frangeš, Ivanu Generaliću, Ivanu Režeku, Josipu Šermetu, Josipu Crnoboriju, Gabrijelu Stupici, Marku Rašici, Anti Kaštelančiću i Draganu Berakoviću, koji pod protektoratom nadbiskupa Stepinca dobivaju zadatak da oslikaju baziliku i kapelu sv. Petra.

Građevne upute ZAVNOH-a

Iako se tijekom 1943. pomoću jake državne propagande na društvenom i kulturnom planu nastojao stvoriti privid konsolidacije NDH, događaji na terenu upućivali su na upravo suprotnu situaciju. Riječ je o vidnom jačanju Narodnooslobodilačke vojske (NOV), što će se tijekom 1943. godine, a osobito nakon četvrte i pete »neprijateljske ofenzive« manifestirati velikim teritorijem tadašnje Hrvatske koji će doći pod nadzor partizana. U razdoblju između veljače i travnja 1943. NOV će kontrolirati gotovo čitavu Liku, osim grada Gospića, Banovinu, Kordun, Gorski kotar i sjevernu Dalmaciju, a nakon kapitulacije Italije, kako smo vidjeli, neko vrijeme i grad Split. Sukladno tome valjalo je na oslobođenom teritoriju organizirati život. S tim u skladu, na temelju odluka Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću potkraj 1942, u ličkom selu Ponor 1. ožujka 1943. osnovan je Inicijativni odbor Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja hrvatske (ZAVNOH). Jedan je od zadataka Inicijativnog odbora rješavanje niza teških životnih problema na oslobođenom teritoriju. Tako će primjerice tijekom svibnja Inicijativni odbor odaslati narodnooslobodilačkim odborima (NOO) Uputu o pripremnim radovima za žetvu, u kojoj se napominje, »gdje god ne postoje u dovoljnoj mjeri izgrađene sušare i čardaci, treba ih podizati i prirediti njihovu izgradnju«. Konačno, 13. i 14. lipnja u Otočcu i na Plitvičkim jezerima, održano je prvo zasjedanje ZAVNOH-a kojim ono postaje najviše rukovodno tijelo narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatske, odnosno antifašistička inačica Hrvatskog sabora. Kao najviše rukovodno tijelo ZAVNOH će tijekom djelovanja u organizaciji civilnog života donijeti niz okružnica, odluka, proglasa i uputa. Trinaestoga srpnja ZAVNOH donosi okružnicu o organizaciji i radu tehničko-građevinske službe za potrebe planske izgradnje, na čelu kojih su tehnički referenti, koji »osim stručne spreme, t.j. da su graditelji, građevni majstori i slično moraju imati i organizatorske sposobnosti. Ovi će tehnički referenti rukovoditi svim tehničko-građevinskim radovima na svom području...« Većisti mjesec predsjedništvo ZAVNOH-a od svih NOO traži podatke o stanju i broju popaljenih sela »da bi smo mogli izraditi plan o izgradnji kuća, odnosno koliba u koje će se skloniti stanovništvo koje je ostalo bez krova...« U skladu s tim zahtjevom tijekom kolovoza objavljeni su Osnovni zadaci građevinsko-tehničkih odbora. »Hiljade popaljenih kuća«, iznosi se u zadacima, »nameću nam najhitniju potrebu izgradnje nastambi. Mi će mo to postići na dva načina: 1. iskorištavanjem preostalih zidina, na koje će se nadograđivati novi zidovi... 2. Izgradnjom novih nastambi.« Uz zadatke građevinsko-tehničkih odbora objavljene su i Građevne upute kojima se nalaže, primjerice, da se nastambe moraju graditi što jednostavnije uz što veću štednju materijala, da se pri njihovoj uzgradnji mora paziti da budu sagrađene u stanovitom redu, pravilno orijentirane i sl. Osobito je zanimljiv poziv ZAVNOH-a »tijekom prosinca 1943. svim gospodarskim i tehničkim stručnjacima, svim majstorima, praktičnim radnicima, koji se nalaze jošuvijek u službi okupatora i ustaša« da se priključe NOP-u: »Treba se žrtvovati, prekinuti s pasivnim stavom i prići borbi — sutra će možda biti kasno. Inženjeri i tehnički stručni radnici u službi Pavelića grade bunkere proti naše junačke Narodno-oslobodilačke Vojske... Nastave li oni s tim poslom dalje, smatrat ćemo ih neprijateljima vlastitog naroda...« Nekako u isto vrijeme u oslobođenom Hvaru održana je konferencija kulturnih radnika Dalmacije. Među prisutnima su i arhitekti: Neven Šegvić, Milivoj Vukasović, Boris Katunarić, Milivoj Petrik i Josip Kodel.

(Nastavlja se...)

Krešimir Galović