Magazin za muškarce

Umri drugi dan / Die Another Day, red. Lee Tamahori

Koliko James Bond ima godina? Koliko je dugo udovac? Ima li beneficirani radni staž? Uh. Čini se da nimalo nije uputno postavljati ikakvo realno pitanje protagonistu najdugovječnijega serijala u povijesti kinematografije. Baš kao i magazin »Playboy«, iznjedrio ga je visoki hedonizam s kraja pedesetih, koji je pero Iana Fleminga zamiješalo s tehnološkim smicalicama i špijunskim intrigama u čudnu hladnoratovsku kašu. Ali tko još čita Fleminga? Bond je vrlo brzo po nastanku postao primarno, da ne kažem isključivo, filmski fenomen. Ipak, za razliku od drugih serijala kojima se rado vraćamo, niz filmova o Bondu nikad nije imao potrebu stvarati nutarnji privid realnosti. Publika prihvaća da je Bond tek projekcija njezine potrebe za ispunjavanjem nedostataka sive svakodnevice: nikad ne stari (samo mijenja glumca koji ga tumači), ima savršen ukus (prvi je primijenio product placement), neuništiv je i vodi beskrajno uzbudljiv život, a može i imati baš svaku koju poželi (i ubiti koga je god potrebno), a da ga ni jednom ne zapeče savjest. Baš kao i mentalitet magazina Playboy, svijet u kojem Bond postoji čini se poput zbilje lišene svih depresivnih sastojaka.

Uspjeh Bonda u proteklome desetljeću leži u tome što je uspješno preživio kraj hladnoga rata. Premda je producentima bila potrebna podulja stanka ne bi li smislili kako će dalje sa serijalom koji za kompaniju MGM znači jedino zbiljsko osiguranje od bankrota, formula je uspješno revitalizirana za 21. stoljeće. Štoviše, iako ih je čekanje stajalo suradnje s Timothyjem Daltonom, koji je liku pokušao podariti humanost, u Pierceu Brosnanu pronašli su savršeno utjelovljenje Bondova ideala za naše vrijeme. Brosnan ima podosta kapaciteta, no čini se da više od ijednoga prethodnog nositelja tog lika on želi glumiti Bonda kao tabula rasa u koju će svatko upisati projekciju svojih želja. Nije hladni rat bio ključan razlog privlačnosti Bonda, shvatio je Brosnan: trik leži u hedonizmu. A danas, kad se marketinški dizajnirani hedonizam magazinima poput »Playboya« i »Cosmopolitana« nameće civilizaciji, Bond prerasta u njegovu najpoželjniju inkarnaciju. Dapače: radnja tih filmova i dalje je, barem nominalno, zasnovana na zbivanjima u stvarnome svijetu, no ciljana je publika voli upravo zato što složenu globalnu zbilju svodi na niz visoko dizajniranih uzbuđenja.

Nastavak trenda

Umri drugi dan u svim je svojim sastojcima samo nastavak trenda. Početak obećava: nakon uvodne akcijske scene Bonda zarobi vojska Sjeverne Koreje i muči ga četrnaest mjeseci, pa tako tradicionalna najavna špica dobiva posve drukčije opravdanje — postaje prikaz Bondove môre. No komunistički kazamati Bondu očito ne mogu ništa, pa će se on nakon prvoga gutljaja sponzorskog vina posve zadovoljiti zapletom recikliranim iz filmova Dijamanti su vječni i Zlatno oko, uz birane krađe prizora iz Operacije Grom. Barem su lokacije donekle originalne, premda je cjelokupna sekvenca na Islandu toliko pretjerana da bi u bilo kojem drugom filmu bila ismijavanjem protjerana iz kinodvorana. Što je još gore, novozelandski redatelj Lee Tamahori, autor izvrsne drame Bili jednom ratnici, ovdje toliko loše vodi glumce da nekomu tko nije gledao Monster’s Ball ne može biti jasno kako je Halle Berry ikad primirisala Oscaru. (S druge strane, možda joj je Oscar poremetio ego do proporcija bondovskih megalomanijaka.) Dobar dojam ostavlja jedino druga Bondova djevojka, Rosamund Pike, glumica s toliko prirodne profinjenosti da se barem zbog nje ne osjećam posve zaglupljeno zato što sam gledao film.

Mršava utjeha? Ne, prokušana formula sasvim mi je lijepo držala pozornost dok je trajala, za razliku od veleužasnih filmova poput Octopussy ili Sutra nikad ne umire. Bond u svom dvadesetom službenom nastavku — dakle, ako ne računamo filmove koje nije producirala tvrtka Eon — djeluje jednako blistavo, jednako dotjerano, jednako privlačno i jednako isprazno kao i uvijek. Riječju, poput vrhunskoga magazina za muškarce, na koji se čovječanstvo pretplatilo još prije četiri desetljeća i koji nikakva konkurencija ne može uništiti. A jesam li ja manje muškarac ako me više zanima sociološki profil njegove publike od atraktivnih sadržaja između korica?

Vladimir C. Sever