Loytrama do raja!

Loytrama do raja!

Ponirući u temu koja je, možemo slobodno reći, stručno i znanstveno zapuštena, nalazimo se Sanjinim pisanjem uvučeni na širokom interdisciplinarnom prostoru i znanja i pravilnog tumačenja znanja. Prisno i s razumijevanjem sljubljena s jezikom, s pamćenjem podrijetla i tradicije (dakako, uvijek i u dosluhu s Habdelićem) za sva propela, javna raspela ili poklonce pronalazi strukturalnu i lingvističku, ali i poetsku razlikovnu razinu

Metodički discipliniran, tragalački i literarno intrigantan tekst knjige Sanje Cvetnić Loytre za ray nebefzki progovara o turopoljskim križnim drvima, krajputašima i kapelicama. To istodobno samosvjesno i nenametljivo štivo temom i značenjima balansira i počiva na marginama znanstvenih i stručnih interesa skrivajući u sebi emocionalni, religiozni i oblikovni sediment koji se, doduše, gleda, ali se obično ne vidi. Senzibilizirana za zadaću koju je sebi zadala, potaknuta i zavičajnim sentimentom, Sanja se našla na turopoljskom putu pomno ispisujući svakovrsnu toponimiju biljega pučke pobožnosti, vraćajući tako i osobni dug onome što se, pred navalom novih znakova vremena, jedva jedvice otima zaboravu i ravnodušnosti. Na stranicama ove knjige rastvara se cijela duhovna stratigrafija svih onih mjesta koja svojim znamenjem podsjećaju i svjedoče »da ljudi diljem svijeta, kada u jednom trenutku života osjete kako je gore previsoko, a dolje pretvrdo, podignu neke svoje loytre za ray nebefzki«.

Kretanje zaboravljenim tragovima

Ispisujući tako svojevrstan putopis duhovnoga rekognosciranja, u potrazi za razlikovnim duhovnim emanacijama i izvorima nekog kraja, Sanja Cvetnić posegnula je i u samom naslovu — ali i u naslovima poglavlja svoje knjige — diskretnom fasetiranju svoga izričaja, bližeći se jeziku Turopoljca isusovca i leksikografa Jurja Habdelića (1609-1678), primaknuvši se tako i vremenima posttridentskih vjerskih razgraničenja, turskih posezanja, ali i kolektivnim i osobnim prošlim i danas oslabljenim egzistencijalnim vapajima i nadama. Poglavlja Hodim na pervo, Hodim za druge, Hodim pesicze, potom Raspetje i Rozsa, te Hodi szimo i na koncu Hodim na zad, ali porachamseze svojevrsne su postaje i poglavlja knjige hodočašća koja započinju u prostoru urbane ravnodušnosti na zagrebačkoj Knežiji (od raspela na križanju Selske i Horvaćanske koje se neuspješno natječe u visini s kulama babilonskima, okolnim neboderima). Kreće se potom prema prostorima gdje se još uvažava mjera ljudskoga koraka i gdje su između zemlje i neba osovljena križna drva i kapelice koje još opstaju kao emocionalni i devocionalni ulog između smrtnog i vječnog života. Kao svojevrstan ornament ravničarskoga krajolika, apostrof i cezura u hodu, kao obris svima prepoznatljivog simbola na obzorju, kao tajnovito skrovište i utočište na kraju neke guste šumske staze, ti se znameni objavljuju gotovo nagradom na vrhu uspona ili poput onoga križnog drva na cesti iz Vukovine za Gornje Podotočje i usred kukuruzišta ostaju dramatično osamljeni nad preoranim poljima.

Ponirući u temu koja je, možemo slobodno reći, stručno i znanstveno zapuštena, nalazimo se, Sanjinim pisanjem uvučeni na širokom interdisciplinarnom prostoru i znanja i pravilnog tumačenja znanja. Sanja Cvetnić slijedila je i trag nadahnutih i nimalo skromnih ispisa hrvatskih polihistora, kroničara, povjesničara umjetnosti, etnologa i arheologa (R. Lopašića, E. Laszovskog, J. Matasovića, A. Horvat, B. Fučića, Ž. Čorak, M. Ivetić, M. Lenkovića) od kojih svaki svojim okom osvjetljava djeliće ars non idonea pučke stvaralačke i doživljajne svijesti (Fučić), koja stoji izvan dosega inventora visoke umjetnosti.

Naizgled ne ispisujući ni retka više i ni retka manje od zacrtanog u orisu svoje ljudske i stručne motivacije ona svojim pristupom, asocijativnim pismom, referencijalnim digresijama, bilješkama i bibliografijom (Knjige ukehsze usze nahaja kay ischesz) nadilazi inače temeljito pretraživan prostor župe Odransko-goričkog dekanata, kontekstualizirajući temu u slojevitu semiologiju modela vizualne pobožnosti. Prisno i s razumijevanjem sljubljena s jezikom, s pamćenjem podrijetla i tradicije (dakako, uvijek i u dosluhu s Habdelićem) za sva propela, javna raspela ili poklonce pronalazi strukturalnu i lingvističku, ali i poetsku razlikovnu razinu. Naziva ih križno drvo (drevo iz razgovornog jezika) »jer upućuje na turopoljsku tradiciju oblikovanja i gradnje u drvu, pa ga zadržavam i za metalne, betonske i druge inačice«. Premda autorica nije prisegnula za estetskom valorizacijom ni za kritikom sretnih ili manje sretnih duhovitih obnova koje ih do dana današnjega drži »na životu«, ona ipak pokatkada diskretno provlači žal za njihovim izvornim izgledom (»najčešće ih već zamjenjuju fabricirani građevinski dijelovi i tvorničke serijske figure«).

Turopoljska znamenja nade

Nadahnuto govoreći o netaknutoj duhovnoj spremnici koja je u ovim znakovima vjere deponirana, krenula je i u identifikaciju svetih i posvećenih mjesta otkrivajući nam svoje poznavanje mjera i koraka, ispisujući i nadnevke svojih otkrivanja, opisivanja i snimanja. Tako je u zemljopisnom i povijesnom mikroprostoru plemenitaškog Turopolja otkrila dramaturšku inscenaciju položaja i vrijednost ovih znamenja nade, sugerirajući protege i važnost smjerova na koja oni upućuju. A kroz bogatu nisku referencijalne literature Sanja Cvetnić otkriva i sve one slojeve koji se upleću u razjašnjavanje značenja pobožnih znamenja, razloge njihova nastanka, njihovih uloga u zajednici i u povijesti, u lokalnim događajima, u migracijama, hodočasničkim putovima, zavjetima... Ta su znamenja utočišta u kojima stanuju svi iskreni zagovori i zavjeti. To su putokazi za život i za smrt. Oni su i Heraklovo raskrižje između vrline i poroka — toponim religiozne svijesti koja otkriva migracije ufanja i nade. Od simbola i metafore do alegorija, od alegorija do apokrifa, od apokrifa do čiste ikonografske naracije odvija se pulsirajuće duhovno tkivo u ovim nesretnim prostorima izloženim svim ideološkim, religioznim i civilizacijskim vjetrovima.

Predviđajući na početku svojega putopisa tek tridesetak znamenja, njihova je brojka (neopazice) narasla na više od stotinu križnih drva što pune bogati katalog župa Vukovine, Velike Gorice, Velike Mlake, Kravarskog, Odre, Lukavca, Svete Klare, Donje Lomnice, Dubraneca i Novoga Čiča — te mreže koja je šira čak i od mreže Glavnoga Ribara u Rimu. Kroz literaturu, arhive, župne arhive i dnevnike, kroz pisanu i nepisanu povijest, priče, kazivanja... raspleće se mreža uzoraka, univerzalnih i lokalnih razlikovnih elemenata ne zanemarujući ni titulare kojima su znamenja posvećena. I posljednje poglavlje (Hodi Szimo) svjedočenje je o poticanju svetoga dijaloga i istodobno poziv na promišljanje u prolaženju, u hodu, na povratku... A na kraju, pretresajući prikupljeni inventar, Sanja Cvetnić zapazila je da tradicionalna križna drva, makar bila i nedavno obnovljena, jesu anonimna, bez teksta... te »da poput iskonskog napora zajednice nemaju potrebe za njima...«

»Mjereno od križa do križa — piše na kraju Sanja Cvetnić — »Turopolje nam se na kraju hoda može činiti umnoženim krajolikom biblijske Kalvarije« ne odolijevajući da s pomalo humornim odmakom upita kako je teško reći »je li taj kalvarijski krajolik gušći zbog raspoložive tradicijske građe, drva ili se Turopoljci stoljećima zahvaljuju što uživaju prednosti debeloga žira i Božega mira?« Sanja Cvetnić u knjizi Loytre za ray nebefzki zadaje prividno laku ali odgovornu zadaću svaki put kada se zateknemo pred kakvim križnim drvom ili kapelicom da odčitamo duhovnu gustu mrežu (ars non idonae) i na onim stranama koja nisu bila iste sretne sudbine kao ova turopoljska i koja nisu imala ovako pomna i osjećajna tumača onoga što se svagdje pred navalom novih sadržaja i znakova vremena neprekidno i nepovratno osipa i nestaje.

Margarita Sveštarov Šimat