Konzervativna Tosca u Engleskoj nacionalnoj operi

Konzervativna Tosca u Engleskoj nacionalnoj operi

London Potkraj studenoga Engleska nacionalna opera premijerno je izvela operu Tosca G. Puccinija. Ta je verzija Toske, za razliku od mnogih prethodnih, bila čista, jednostavna, bez prevelika psihologiziranja i eksperimentiranja. Kritičari su zbog toga bili iznenađeni: takva je konzervativna Tosca mogla biti postavljena prije osamdesetak godina, a ne početkom 21. stoljeća. No pjevači u naslovnim ulogama su se iskazali: rijetko je Tosca (Cheryl Baker) bila toliko vidljivo ogorčena na svoga Scarpiju (Peter Coleman-Wright). Njihov je odnos bio pun kemije, koja je, nažalost, nedostajala odnosu Cavaradossija (John Hudson) i Toske. U oblikovanju karaktera Cheryl Barker ponajviše se oslanjala na punoću svoga glasa, ali joj pritom nije pomagala činjenica da je libreto preveden na engleski jezik. To je bio najveći problem: svi su se pjevači borili s jezikom koji nije odgovarao operi. Stoga, kada je Tosca vikala: »Die! Die!« umjesto: »Morte! Morte!« svima je bilo jasno da ni glas Marije Callas ne bi iz mekoće engleske jednosložne riječi mogao dobiti potrebnu oštrinu. Orkestar Engleske nacionalne opere zvučao je nešto teže nego inače pod dirigentskom palicom Maraka Shanahana, ali je svejedno pružio vrsnu potporu pjevačima na sceni. Premda opera predstavlja pokušaj da se s Toske skine veo psihologiziranja, kritičari se slažu da ju je vrijedno pogledati, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog velikog truda solista.

Redatelj pokvario operni doživljaj

Köln Premda je premijera Wagnerove opere Siegfried bila zamišljena kao predbožićno-prednovogodišnji dar publici, kritičari nisu bili oduševljeni. Negodovanje je izazvalo ime redatelja Roberta Carsena, inače poznata po sklonosti eksperimentalnom pretjerivanju. No svi su pjevači pohvaljeni: Christian Franz kao Siegfried, temperamentni Alan Titus kao Wotan, Gerhard Siegel kao nezaboravni Mime, Harry Peeters kao Alberich, Renate Behle kao Brünnhilde, Jadwiga Rapé kao sonorna Erda i drugi. Pohvale je dobio i dirigent Jeffrey Tates za sigurno vođenje Gürzenich-Orchestera, koji se pak ili živahno kretao ili prigušeno vrebao, ovisno o tome što je partitura Siegfrieda od njega zahtijevala. Međutim, redateljska zamisao da okvir scenografije čini zahrđala škrinja, da je Erda vidovnjakinja, a Fafner (Dieter Schweikart) vozač rovokopača, da Mime živi među starim željezom, a da Wotan mora, nimalo kravljeski, sjediti na sklopivom stolcu, nije se baš uklapala u ideju novogodišnjeg dara publici. Možda bi za neku drugu prigodu ideja prošla, ali, sudeći po negativnu ispisivanju redateljeva imena već na samim počecima kritika, jasno je da pokušaji suvremenog postavljanja opera Roberta Carsena u Kölnu ne nailaze na odobravanje.

Stari i mladi pjevači u Turandot

Pariz Dvadeset i trećeg studenog prvi je put prikazana obnovljena opera Turandot G. Puccinija u Nacionalnoj operi u Parizu (Bastille). Kritičari su zaključili da pjevači koji su se iskazali prije dvadesetak godina u istoj operi više ne pjevaju tako dobro. (Kritika se najviše okomila na Vladimira Galouzinea u ulozi Calafa, koji je bio daleko od svojega nekadašnjeg blistavila.) No, debitantica Andrea Gruber u ulozi Turandot bila je nezaboravna. Apsolutna čistoća i dubina njezina tona poput magneta je zarobila pozornost publike. Možda je uloga Liu, koju je pjevala Soile Isokoski, bila manje zahtjevna od uloge Turandot, ali je Isokoski također pokazala zavidno vladanje glazbenim tekstom. Kritičari su zapazili i Douga Jonesa, karakternog tenora u ulozi Ponga. Zbog beskrajne igre bojama i savršenim vladanjem orkestrom (Orkestar pariške Nacionalne opere) koji je uspio izvući iz njegova dobra, ali ipak uobičajena ponašanja, dirigent Mark Elder također je zaslužio pohvale. Ako je poželite pogledati, obnovljena Turandot bit će prikazivana u Parizu tijekom cijelog prosinca 2002.

Obnova Ivice i Marice

Bonn Obnova Humperdinckove opere Ivica i Marica potkraj studenog ove godine pokazala se i kao dobar i kao loš odraz Harry Potter-groznice. U režiji Franziske Severin, pod dirigentskim vodstvom publici dobro poznata Georg-Achima Földesa, ove je godine Ivica i Marica nastojala biti još raskošnija nego godine 1995. Ako se izuzme povremeno grub ton limenih puhača, sve je ostalo bilo odlično: iskazale su se stare, također publici dobro poznate pjevačice: šarmantna mezzosopranistica Ingrid Bartz u ulozi Ivice i lirska sopranistica Julija Kamenik u ulozi Marice, a bili su tu i Asta Zubaite kao Gertrud, Reuben Willcox kao Peter i Mark Rosenthals kao vještica. Nažalost, brojne pohvale upućivali su gledatelji iz poluprazne dvorane. Harry Potter je ipak pobijedio Ivicu i Maricu.

Irena Paulus