Konverzija naslikanoga

Konverzija naslikanoga

Zajedno sa sedam internacionalnih umjetnika Zdenka Badovinac je ovom neobičnom izložbom, nazvanom (Un)gemalt / (Ne)naslikano, pokušala istražiti mogućnosti, ograničenja i projekciju razvoja slikarstva i općenito umjetnosti u 21. stoljeću. Zbirka Essl umjetnicima je otvorila svoje depoe i oni su iz velikog broja radova odabrali one koje su obradili. Četrdesetak djela iz Esslove zbirke tako je postalo temeljem za novu umjetnost koja je stvarana posebno za ovu izložbu

Kako napraviti izložbu koja po konceptu odudara od klasičnih izložbenih šablona te izložbu koja u sebi nosi golemu dozu inventivnosti i kreativnosti pokazali su nam u posljednjih nekoliko mjeseci u jednoj od najboljih privatnih zbirki postmoderne i suvremene umjetnosti u Austriji — Zbirci Essl u austrijskom Klosterneuburgu, nedaleko Beča, te u ljubljanskoj Modernoj galeriji, kamo je izložba nedavno preseljena. Slovenska kustosica Zdenka Badovinac, inače direktorica ljubljanske Moderne galerije i bivša slovenska izbornica za Venecijanski bijenale, uspjela je spojiti dijelove Zbirke Essl i upregnuti određeni broj umjetnika kako bi se prema tome, na vlastiti način, odredili, interpretirali ga i stavili u drukčiji kontekst.

Nova umjetnička dijagnoza

Zajedno sa sedam internacionalnih umjetnika Zdenka Badovinac je ovom neobičnom izložbom, nazvanom (Un)gemalt / (Ne)naslikano, pokušala istražiti mogućnosti, ograničenja i projekciju razvoja slikarstva i općenito umjetnosti u 21. stoljeću. Zbirka Essl umjetnicima je otvorila svoje depoe i oni su iz velikog broja radova odabrali one koje su obradili. Četrdesetak djela iz Esslove zbirke tako je postalo temeljem za novu umjetnost koja je stvarana posebno za ovu izložbu. Tako su se djela Lucia Fontane, Andyja Warhola, Arnulfa Rainera, Gerharda Richtera ili Jima Dinea našla u središtu nove koncepcije, koncepcije zdrave umjetničke reinterpretacije, konverzije, kopije, fotografije ili preslika u potpuno novu umjetničku konstrukciju. Umjetnička je autonomija oskvrnuta u pozitivnom smislu, ona je izbačena iz konteksta umjetničkog djela koje je postavljeno na zid ili postolje i postala ranjiva, podložna novoj kulturološkoj dijagnozi.

Iskoristiti prigodu i uz original napraviti vjernu kopiju te sliku koja je vjerna otisku iz stranice kataloga Zbirke Essl, a riječ je od djelima Hansa Hartunga, Lucia Fontane i Pierrea Soulagesa, pa iz svega toga izvesti tri triptiha, odlučila je napraviti skupina Anonymous. Iza imena Anonymous skriva se Goran Đ orđević koji je prije dvadesetak godina na sličan način kopirao i izlagao Mondrianova i Maljevičeva djela po Europi i Americi. Još jedno pitanje povezanosti između orginala i kopije u slikarstvu dotiču slovenski umjetnici Dušan Mandič, Miran Mohar, Andrej Savski, Roman Uranjek i Borut Vogelnik okupljeni u skupini Irwin, koja je predstavljena serijom intervencija pod imenom Was ist Kunst? na tri slike Franka Stele iz sedamdesetih godina. Intervencije koegzistiraju s originalom u smislu postavljanja posebno oblikovanih, masivnih, crnih Irwinovih okvira koje skupina rabi za sve svoje radove. Namjerom uokvirivanja slika kojima okviri nisu potrebni cijeli koncept zapravo postaje ready-made unutar kojega zasebno i u kombinaciji postoje original i njegov kadar.

Bečka umjetnica Johanna Kandl otišla je u novoj interpretaciji slikarstva korak dalje. Budući da voli kontakt s ljudima koji posjeduju njezina djela, pri svakom susretu, Johanna Kandl ih fotografski dokumentira. Neke je fotografije na izložbi prikazala kao prava slikarska djela. U slikarskoj je maniri tako ovjekovječila posjet supružnika Essl svojem atelijeru te posjet Mega-bauMaxu, trgovini kojoj je vlasnik sam gospodin Essl. Vjerna slikarska kopija fotografije iz nedaleke prošlosti postaje umjetnička preokupacija postavljena na izložbi uz videorad koji se sastoji od nizanja fotografija iz privatne zbirke gospođe Essl na kojima se prepoznaju mnoga poznata imena suvremene umjetničke produkcije kao što su Hermann Nitsch, Georg Baselitz, Maria Lassnig ili Heinz Tesar te slika uvećana logotipa Fritzelacka, promidžbenoga znaka jednog od najpopularnijih poslijeratnih austrijskih proizvoda.

Karton, selotejp i bojanka

Vrlo zanimljiv umjetnički izričaj pokazao nam je Valery Koshlyakov. Ovaj je četrdesetogodišnji ruski umjetnik reinterpretirao radove Jima Dinea, Markusa Prachenskog, Gerwalda Rockenschauba i Andy Warhola tako da ih je postavio za integralne dijelove svojih instalacija. Tako je npr. skulptura The Sea (1994) Jima Dinea, plava Afrodita, postala sastavni dio rada koji se sastoji od običnog kartona te debele, smeđe, bijele i prozirne lijepljive trake. Košljakov je od kartonskih površina koje je lijepio samoljepljivom trakom na zid galerijskoga prostora konstruirao pročelje antičkog hrama. Isto je s ostalim djelima iz Esslove zbirke. Autor se tim intervencijama htio približiti gledatelju i njegovu stavljanju pojedinih umjetničkih djela u kontekst kojem one u neku ruku pripadaju. Warholov crtež Alex Guiness iz 1958. tako postaje dio njujorške vedute, njujorškog sky-linea. Interaktivni rad, vjerojatno i najintrigantniji rad na cijeloj izložbi, ponudio nam je Olaf Nicolai. On je pak iz zbirke izabrao Proportionsordnungen, studiju Arnulfa Rainera iz 1954. godine, koja se sastoji od šesnaest listova koje je Rainer derivirao iz konkretnog i apstraktnog slikarstva i pretvorio u svojevrstan metrički sustav. Olaf Nicolai je pak, uz Rainerove proporcije na zidu, napravio vrlo maštovitu radionicu. Rainerove su mu studije poslužile za izradu Ein Zeichenbuch für Kinder nach Motiven von Arnulf Rainer. Djeca su, ali i oni stariji, poslužila kao dio umjetničkoga djela crtajući po šablonama novonastalih bojanki, koje su posve istih dimenzija kao i Rainerove studije.

Michelangelo Pistoletto postavio je svoje Spiegel-Gemälde, zrcalne slike kojima je suprotstavio slike Gerharda Richtera, Arnulfa Rainera, Hansa Hartunga, Georgesa Mathieua, Sama Francisa i Pierrea Soulagesa. Postavljene u središtu dvorane, u oslikanim se zrcalima pojavljivao odraz kao ideja refleksije slika nabrojanih autora koje su visjele na zidu. Pistolettove su slike na zrcalu nastajale u razdoblju između 1962. i 2001. te su stigle u Klosterneuburg i Ljubljanu iz Fondazione Pistoletto iz Bielle, njegova rodnoga mjesta. Svaka od četiri zrcalne slike mijenja kompoziciju i kadar kako se posjetitelj kreće kroz prostor. Dojam umjetničke manipulacije proteže se kako Pistolettovim instalacijama tako i kroz (Un)gemalt / (Ne)naslikano izložbu uopće. Eliezer Sonnenschein iz Izraela postavio je golemu prostornu instalaciju Heaven Carwash (1290 x 5600 x 5300 cm), sobu obojanu u boju krvi unutar koje je poslagao devet postera povezujući ih crtežima i natpisima bijelom kredom i kolažima. Vrlo složene ikonografije, miješajući židovsku mitologiju, potrošačko društvo, stanje u vlastitoj državi i globalizaciju, Sonnenschein je kredom na zidu ispisao i jednu sjajnu rečenicu: Killing is allowed only between two people who want to die.

Slika jest vizualna činjenica

Cijela izložba započeta je idejom o poziciji današnjeg slikarstva i društva koje to slikarstvo percipira. Ono je, prema viđenom, preraslo iz pukog umjetničkog djela u vizualnu činjenicu koja je uvijek i iznova podložna interpretaciji, razgovoru, dijalogu i komunikaciji. Tome u prilog govori i činjenica da umjetnici i umjetničke skupine predstavljene na izložbi potječu iz oprečno različitih kulturoloških te socijalnih podneblja, ali u sklopu ove grupne izložbe savršeno se nadopunjuju.

Marko Kružić