Kelemenove crtice

Milko Kelemen, Poruka pateru Kolbu, Matica hrvatska Slatina, Matica hrvatska Koprivnica, 2002.

Milko Kelemen osebujna je ličnost novije hrvatske glazbene scene. Rođen u Slatini, Muzičku akademiju završio je u Zagrebu. Usavršavao se stipendijama u Parizu, Sjedinjenim Državama, Freiburgu, Münchenu, bio je docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, profesor kompozicije u Düsseldorfu, autor je mnogobrojnih glazbenih djela. Godine 1961. organizator je i predsjednik prvog Muzičkog bijenala u Zagrebu, autor nekoliko knjiga, dobitnik više vrijednih nagrada i priznanja. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (od 1989) i još mnogo toga.

Milko Kelemen međunarodno je priznat skladatelj, jedan od najvažnijih svjetskih skladatelja druge polovine prošlog stoljeća, izniman poznavatelj nove glazbe i možemo reći začetnik nove muzike u Hrvatskoj, jer je osnovao Muzički bijenale u Zagrebu.

Poruka pateru Kolbu u izdanju Matice hrvatske Slatina i Matice hrvatske Koprivnica drugo je dopunjeno i prošireno izdanje knjige Poruka pateru Kolbu (Durieux, Zagreb, 1995). U njoj su objavljeni tekstovi prvog izdanja i dijela Kelemenove knjige objavljene na njemačkom jeziku Schreiben an Strawinsky. Knjiga je u cijelosti dvojezična (hrvatski/engleski). Pater Kolb, kojem je poruka u naslovu knjige upućena, jedan je od prvih prijatelja i glazbenih učitelja Milka Kelemena.

Poruka pateru Kolbu nema težinu memoarskih zapisa, nego je zbirka kratkih crtica, autorovih zabilješki o poznatim i važnim ljudima koje je tijekom života sretao. Kelemen je očito lako komunicirao sa svojim sugovornicima, a budući da u knjizi predstavlja svoj doživljaj tih osoba, time više govori o sebi no o njima samima.

Lucidne opservacije otkrivaju osobu britka intelekta, često silno cinična, no čovjeka koji znade vješto literarno uobličiti misli. Samouvjerenost i egocentrizam bile su dvije najvažnije osobine koje su mu, kako to sam Kelemen kaže, omogućile da se bori i uspije u beskrajno brutalnim situacijama svjetske glazbe. Uspjeh ima cijenu i Kelemen će autoironično u crtici Patografija popisati sve svoje medicinske dijagnoze (ne upuštajući se pritom ni u kakve komentare ili pojašnjavanja) i ispod njih potpisati njihove autore — svoje liječnike. Prisutni su tu ponekad sentiment i sjeta, sjećanje na mnogobrojna putovanja diljem svih kontinenata i upoznavanje s tamošnjim ljudima, prirodnim i kulturnim ljepotama i znamenitostima — sve je to bilo neobično stimulativno u njegovu komponiranju. Crtice pisane jasnim jezikom razumljive su i onima koji malo znaju o glazbi, a moguće ih je prihvatiti i kao zabilješke uz imena tko je tko knjige druge polovive dvadesetog stoljeća, posebice u novoj muzici.

Sandra Cekol