Kako obrazovati animatore

Kako obrazovati animatore

Postoji samo jedna televizija u Europi koja ne proizvodi ni minute animiranoga filma. To je HRT!

S vremenom, kako čovjek stari, sve stvari i pojave počinje podvrgavati vlastitim sklonostima, besmislene dimenzije svega što ga okružuje optimiziraju se, počne uživati u doista autentičnim iznenađenjima u kojima više nema mjesta za blefove i djetinje šarene laži. Nauči ih prepoznavati i vrednovati.

Tako je Miljenko Smoje napisao da, kamo god putovao i o čemu god pisao, u svemu vidi Split. Moj bi otac znao usred moje kuće u Zagrebu zorno tumačiti neku udaljenost pokazujući rukom kroz otvoreni prozor: »...Evo, bilo je, to k’o odavde pa tamo do Pazara...« Mislio je jasno, na splitski Pazar. Pripisivao sam to nekada provincijalnoj ignoranciji, no danas mi se to čini znakom mudrosti.

Eto, prije nekoliko dana vratio sam se iz Londona. Bio sam gostujući nastavnik na Royal College of Art i ne bih vas gnjavio time da se nisam vratio pun znakovitih usporedbi s našim relacijama i odnosima. U svijetu obrazovanja umjetnika ta institucija smatra se bez razlike vodećom u svijetu. Njezina je specifičnost u tome što je potpuno specijalizirana za poslijediplomski studij u trajanju od dvije godine. Godina studija svakog studenta košta 16 800 funti, pa kad to pomnožite sa dvije godine i otprilike s dvanaest kuna, a onda sve pretvorite u nama još najzorniju valutu, dobijete da ta igračka od obrazovanja svakoga studenta zapadne blizu sto tisuća maraka. Bez troškova života u preskupoj metropoli Ujedinjenoga Kraljevstva.

Intelektualna elita

Do kraja teksta, kao što naznačih u uvodu, metodologija izlaganja bit će mi isključivo komparativna.

1. To što sam dospio kao nastavnik na tako cijenjen i skup studij znak je velike časti i karizme koju još nosi naša animacija. Održao sam dva predavanja i posebno koncipiranu radionicu za studente prve godine toga poslijediplomskog studija.

Kod nas (na našoj Akademiji) uopće još nema naznaka nekakva poslijediplomskog studiranja, koje je u razbarušenom medijsko-umjetničkom svijetu postalo nezaobilazno za sve one koji imaju ambiciju biti nositeljima autentičnih promjena, trendova i utjecaja na tržište.

2. I na tome koledžu postoji određena kriza identiteta nastave. I tamo, kao i u nas, postoje dvije struje: jedna koja misli da studente treba tehnološki obrazovati kao vrhunske zanatlije, a najdarovitiji će ionako to znati artistički primijeniti, i druga koja prezire tehnologiju i koja misli da se zanati izučavaju negdje drugdje, a ne tamo gdje se studira (dakle, promišlja i kreativno djeluje). Ta je struja za uzgajanje intelektualno-kreativne elite, a netko će već realizirati ono što oni smisle.

Za razliku od nas, gdje te dileme djeluju kancerogeno, tamo primjenjuju poznatu metodu: Kad nisi u stanju razlučiti što je pametnije i kad te to razjeda, jednostavan način da to prevladaš jest da misliš o tome koliko su te platili. Ta metodologija liječi sve frustracije.

3. Suradnja sa sličnim institucijama (glazbenim, filmskim i ostalim medijskim učilištima) maksimalna je. U nas je to u sferi fantastike. Moji studenti na ALU i ne znaju gdje je, na primjer, Muzička akademija. Doduše, ne znaju sasvim ni na toj akademiji, no to je već druga jedna priča.

4. Suradnja s medijskim tržištem alfa je i omega njihovih preokupacija. Nositelji sveukupne produkcije animiranih filmova tamo su, logično, televizije.

Postoji samo jedna televizija u Europi koja ne proizvodi ni minute animiranoga filma. To je Hrvatska televizija! Koja uz to ima odašiljače u gradu što je sinonim za animaciju.

5. Svaki student tamo ima laptop i računalna je opremljenost maksimalna.

Zaprepastit će vas: opća obrazovanost njihovih studenata na daleko je nižoj razini od one u naših studenata. I tamo se studenti izmotavaju i hormonalne poticaje teško usklađuju s poslovnim. Na festivalu (smotri) filmova svih institucija koje obrazuju buduće medijske umjetnike vidio sam hrpu diletantizma i neznanja. Ali i nekoliko uradaka koji kriju buduće oskarovce. Netko je tamo studentima ipak utuvio u glavu da je obrazovanje između devetnaeste i dvadeset sedme godine jedini uvjet da ne upropastiš zemlju vlastitih predaka.

6. Poštovanje autoriteta savršeno je. Nisam, ne daj bože, za nekakvo gospodsko odvajanje od studenata, ali nezamislivo je tamo da te student u kafiću moli da ga ispitaš, ili da ti marendavaju za vrijeme predavanja.

Prepuštanje pesimizmu

Naši studenti nemaju loše obrazovanje. Ali i njima i nama (njihovim nastavnicima) nedostaje građanskog i civilizacijskog dostojanstva i odlučnosti da pobijedimo u tom nesavršenom svijetu, a ne da se pod maskom boeme i umjetničke otkačenosti zapravo prepuštamo letargiji i pesimizmu.

Ne veličam ja ovdje britanski obrazovni sustav, bože sačuvaj. Ali, hoću biti jasan: siguran sam da je stotine naših akademskih vršnjaka bilo mudrije, inteligentnije i teoretski obrazovanije od, na primjer, Padyja Ashdowna. Ali, kako to da smo već tada, za vrijeme studija, znali da ni jedan od naših neće biti predsjednik Bosne i Hercegovine?

Fućka mi se za politiku. No, nažalost, tako je i s animacijom.

Joško Marušić