Jedan junak nije dovoljan

Jedan junak nije dovoljan

Aleš Čar, Pseći tango, prev. Jagna Pogačnik, Fraktura, Zagreb, 2002.

Aleš Čar je 1997. godine, s romanom Igra anđela i netopira, dobio nagradu za najbolji slovenski prvenac, a njegov prvi hrvatski prijevod, Pseći tango, Slovenci su imali prilike pročitati još 1999. Činjenicu da nam književna suradnja sa susjedima pomalo vremenski zaostaje pokušao je nadoknaditi ovogodišnji zagrebački FAK. Hrvatska je publika, tako, nedavno imala priliku dokazati da nije nimalo ksenofobična te da, ako to već ne mogu kod kuće, slovenski, ali i ostali strani pisci vrlo lako mogu biti zvijezde s ove strane grane. Osim što je u vrlo iskrenom kratkom intervjuu, u kojem nije bježao ni od politike, dokazao da Slovenci izvrsno vladaju hrvatskim te da nisu odveć traumatično doživjeli dramatične devedesete, Aleš Čar publici je dao i priliku da ga osobno zamisli u ulozi glavnoga junaka njegova posljednjeg romana. Naime, Pseći tango opisuje jedan mjesec u životu mladog ljubljanskog pisca, doduše pjesnika, Viktora Viskasa.

Pjesnik bez para

Ljeto je 1999, Viktor je upravo ostao bez djevojke, stana i novaca. Kako ni inače ne pokazuje pretjeranu inicijativu u životu — ponuda njegove bivše djevojke da mjesec dana besplatno živi u stanu u obiteljskoj kući čini mu se kao rješenje svih njegovih problema. Nakon što ga na jednoj večeri odbije Tina — jedna od njegovih bivših, završi u krevetu s njezinom najboljom prijateljicom Anitom Stremšek. Umjesto neobavezne ljetne pustolovine Viktor se uskoro nađe umiješan u oštre obiteljske svađe Stremšekovih oko povijesno-umjetničkih nepravdi (sudbine velikoga brončanog Kardeljeva kipa iz parka ispred palače Vlade), ali i oko novca. Pokušavši pobjeći iz novonastale zamršene situacije kojoj je i sam prilično pridonio, Viktor se okreće svojoj novoj susjedi Eliji — novinarki i izbjeglici iz Bosne. No, ni tu ne nalazi traženoga mira — iako s njom uspijeva izgraditi najdublju emotivnu vezu uskoro se pokaže da Elija ima nezgodan odnos sa svojim bratom, a uz to još i dodatnih psiholoških problema. Dakle, bez previše sreće u ljubavnom životu Viktor istovremeno ne uspijeva riješiti ni svoju materijalnu oskudicu. Nakon uspješna žicanja od predstavnica ljepšeg spola te jedinstvena poslovnog pothvata hvatanja izgubljenih pasa po Ljubljani, u kojem je do punog izražaja došao Viktorov jedinstven talent komuniciranja sa psima — iznenada je dobio nemoralnu ponudu o kojoj, iako uključuje ubojstvo, nije previše razmišljao.

Od slijepih ulica do psećih penisa

Spomenuti događaji koji kulminiraju masovnom scenom na lokalnom groblju podijeljeni su u devetnaest zanimljivo naslovljenih poglavlja. Ti originalni naslovi, koji se kreću u rasponu od raznih jestvina do seksualnih asocijacija, definitivno su jedan od boljih elemenata romana. Jednako dobro plasirani su i rezovi kojima Čar odjeljuje pojedine etape iz Viktorova života gradeći nabijena i dobro zaokružena poglavlja koja krasi i poprilična odsutnost dijaloga. No, čak i unatoč većem naglasku na pripovijedanju Čarov stil u čitavom romanu ostaje dinamičan i suvremen, bez nezgrapnih pretjerivanja u jeziku ili forsirana humora. Zanimljivo je i da Čar gotovo egoistično stavlja svog junaka u središte svih zbivanja — njegova detaljno razrađena razmišljanja, razgovori i njegovo viđenje događaja sačinjavaju najveći dio Psećeg tanga. No, upravo je taj njegov junak ili, konkretnije, njegov odnos s Elijom, jedan od razloga zbog kojega, prema kraju, Čarov roman malo pada. Zbivanja se tu sve više zgušnjavaju, pomalo se forsiraju razni puknuti događaji, a Viktor se od simpatična, smušena, ali i malo previše letargična luzera koji vrlo realno i s dozom zdrave ironije gleda na društvena i politička zbivanja u svojoj okolini pretvara u antipatična ljigavca. S takvim je likom, dakako, mnogo teže suosjećati, osobito kada ni Čar ne pruža nikakva dodatna objašnjenja njegovih postupaka niti nudi neku pozitivnu perspektivu njegova ili tuđih života. Viktorovu svojevrsnu transformaciju prati i blaga promjena u tekstu — od naglašeno poetična stila sa samog početka sve se više nižu cinične primjedbe, agresivne i odsječene slike te crne buduće perspektive.

Tu se hoće značajeva

Čaru, baš kao i mnogim suvremenim piscima, nikako se ne može osporiti filmičnost u pripovijedanju i opisivanju događaja, a, jednako tako, treba mu priznati i priličan talent u izboru naslova i kreiranju uvjerljivih dijaloga. Međutim, ono što Psećem tangu prvenstveno nedostaje da bi ga se moglo okvalificirati kao izvrstan roman malo je kemije među likovima. Čar je vrlo precizno izložio neke od važnijih trenutaka iz prošlosti svakog od njih, no, osim samom Viktoru, nije im pružio previše mogućnosti da malo razmašu svoje karaktere ili uđu u neke složenije emocionalne konflikte te tako pridonesu snažnijoj dramatičnosti romana. Ovako je Pseći tango vrlo nalik svom jedinom junaku — suvremen, realan, ironičan (ponekad s mjerom, ali ponekad i ne) te, najviše od svega, ispod površine pomalo i hladan.

Jelena Gluhak