Ispovjednost više nikoga ne zanima

Slikar Zlatko Modrić

Dok o njemu govore, on stoji zamišljen, potonuo u bradu, kao da je riječ o objavi neke teške pritiskajuće vijesti ili teškoj odluci koju mora donijeti, naposljetku cijedi nekoliko riječi zahvale za sve nevolje koje je drugima priskrbila njegova izložba (Galerija Instituta R. Bošković, studeni 2002). I gledam, eto, toga slikarskoga romantičara svojeg posla koji je posadio sve svoje muke, strahove i nade u sebe i svoje djelo sažeto do grča i bolnoga gropa. Staromodni egzistencijalist koji se još muči slikom koju su manje-više svi napustili uvidjevši da ispovjednost više nikoga ne zanima. Jer ta je slikarska i egzistencijalna uzvisina opustjela i još samo poneki izgubljeni čovjek ili turist baulja padinom brda. Cirenaca ni za lijek; ili su izumrli ili su u drugoj, isplativijoj i korisnijoj službi. On se polaže u sebe sama, u njedra svoje unutrašnjosti iz koje niti želi niti zna izaći. Nema uskrsnuća, nema čuda. Ovdje se živi i umire temeljito i žrtva samu sebe prinosi. Nema ni novinara gradske rubrike jer ovo je ponešto dalje od grada, u provinciji nema dospiništva, sustav je vrlo centraliziran... Getoizirani ukus i kriteriji prisvojeni su od odabranoga svijeta koji zna misliti za svih. Ali iznutra gledajući žrtva ovoga slikara jedino i ima smisla upravo stoga što nitko ne gleda osamljena čovjeka koji je riješio sa sobom svoje najstrašnije i istodobno najbolje stvari. On je daleko od egzistencijalnog kiča i onih koji predobro znaju da samoća nije samoća i da nema nikakva smisla ukoliko nije vidljiva. Sve je u priželjkivanu voajerizmu i postavljanim promatračnicama na pravom mjestu; kao neka obalna baterija koja kontrolira sve prilaze i ulaze u hrvatsku kulturu i koja bdije nad njezinom kerubinskom čistoćom. Ona sada gleda propast još jednoga socijalnog bića.

Slika Unutrašnji prostor, razdiruća i svjetlom ošinuta crvenila pokrivena su dijelom crnim suknenim tkanjem. To je neki tjelesni, od ljudske kože satkan pončo, koji se može podignuti kao kora stoljetnoga stabla ispod koje plaču njezini sokovi i koji se, poput vodopada, strmoglavljuju niz litice. To je slika sure i tamne stijene brda koji iz unutrašnjosti cijedi mliječ razlijevajući se strminama poput vulkanske lave padinama poviše Catanije.

Bojim se, dok zajedno pijemo kavu, da nas ne vide. Bit ćemo konzervativni. Doduše, ovuda su još jučer prošli Seder, Ivančić... čak i Jean Clear u venecijanskoj gondoli nakrcanoj ljudskim tijelima (prije nekoliko godina upravo s temom ljudskog tijela). Sada su sve rjeđe procesije mučenika. Tamo je slikarstvo tijela od Francisa Bacona do Luciena Freuda još bogata i nerješiva tema, ali sve je to ipak ovdje maleni pokrivač za ovako galopirajući, duboki i široki hrvatski svijet, i to je sve tako nenadoknadivo daleko od ovoga središta svijeta, od ove jezgre ispravnosti i od ovdašnje djece vremena koja stoje u repovima pred nekom obećanom porta aurea (stranog veleposlanstva) i koja se hrpimice i danomice priključuju. Ovaj koji se muči i hrani svojom nutrinom za ručak pripravio je pelinovo piće i najgorče jelo i ne zaslužuje bolje nego da ga se ostavi bolno i sretno sama u toj pustoši u kojoj nije tražio razumijevanje. A onima koji nikada nisu došli isplatiti dug ovaj im čovjek, premda su ga oderali, daje ne samo napojnicu nego sve što ima.

Čovjek koji sve voli jer je sve on sam

U autonosiljci unosi sebe kroz vrata restorana. Vidjevši neke ljudske sjene nakloni se najbližoj, tj. svojoj. I dok se konobar primiče kimne glavom sebi samome, potom teško i sporo — kao da istresa svekoliki teret hrvatske kulture — sjeda zajedno sa cijelim svojim značenjem, sa svojom zgradurinom od velike važnosti kojoj je na čelu, novinama i televizijom koji su mu skloni. Otežao od povijesne uloge koju je u hrvatskoj kulturnoj pustopoljini ispunio, taj veliki čovjek koji sporo diže pogled i ruku — kretnje prostudirane do najmanje potankosti — ima izgrađeni stil... dok ja, sjedeći na tramvajskom sjedalu nemam hrabrosti dići pogled s nekih nogavica jer ne znam da li je onaj koji stoji pored mene koju godinu mlađi ili stariji od mene, i cijelim se putem mučim i ispričavam se i ispričavam u sebi, i dok silazim krajičkom oka vidim kako radosno sa slušalicama na ušima jedna djevojka sjeda u krilo svojem ljubljenome i meni je lakše ... i ne marim što sam, premda kasnim, izašao stanicu ranije... (pa, i zdravo je malo prošetati!).

Pouka

Na omotnici piše: »Zlatni prepečenec dolgo ohrani svojo krhkost..« (čitam doslovno vjerojatno žrtvujući razlike jezika i riječi)

Dugo othraniti svoju krhkost!

Zadaća života iz banalne folije!