Ima li života nakon komunizma?

Ima li života nakon komunizma?

Wladimir Kaminer, Vojni rock, Fraktura, Zagreb, 2002.

Iskustvo života u socijalističkim režimima posljednjih godina česta je tema u djelima različitih žanrova, kojima su tekovine komunizma ponajprije izvor komike kao benignog načina obračuna sa starim vremenima. No, brojnost takvih djela stvorila je i zasićenje, pa je teško pronaći neki film ili roman koji može ponuditi nešto novo i nadići načelo vidiš jedno — vidio si sve. Ipak, roman Wladimira Kaminera drukčiji je od ostalih djela iste tematike, i može se proglasiti pravim osvježenjem. Više je razloga takvoj tezi — od toga da ova priča dolazi iz sama središta, srca komunizma, i prikazuje režim prema kojem sve poznate nam manifestacije toga svjetonazora postaju tek blijeda kopija onoga o čemu priča Kaminer, kao i činjenice da se o takvim stvarima nije moglo nigdje čitati i one tek danas postaju poznate izvan granica Rusije. Jednako tako, iako svjestan težine vremena u kojem je odrastao, Kaminer uspijeva napisati doista zabavan roman, zapravo neopterećen bilo kakvim pitanjima ili strahovima za političku, pa i moralnu, korektnost bilo koje vrste.

Subverzivne pojave ruskoga društva

Zarana odlučivši da ne želi raditi ništa teško ili se prihvatiti stalnoga posla, sa željom da kroz život prođe sa što manje truda i rada, glavni lik nastoji iskoristiti vlastiti smisao za pripovijedanje kako bi što lagodnije proživio svoj život i izbjegao odgovornost, kao i poslušnost režimu. Nalik tradiciji pikarskih romana, pisac nas vodi različitim događajima i pustolovinama u kojima se zatječe tijekom odrastanja — od školovanja i ferijalnih kampova, studija dramaturgije, tumaranja ruskim stepama i bijega na selo, ilegalnih rock koncerata do služenja vojnog roka, te stvara galeriju raznoraznih začudnih likova koji izviru kako iz urbane sredine tako i iz ruskih stepa i ruralnih područja (koristeći se, za rusku pripovjedačku tradiciju nezaobilaznim, motivom željeznice) ocrtavajući putem njih šaroliku komično-tragičnu panoramu cijele Rusije u kojoj se isprepleću tradicija, komunistička ikonografija kao i zapadni uzori. Ispod pokrova strogoga režima događa se niz subverzivnih pojava u kojima se Kaminer javlja kao sudionik, pružajući nam insajderski prikaz dosad nepoznatih strana ruskoga društva. U romanu se nižu različite zabavne epizode o moskovskoj kazališnoj djelatnosti, životu mlade generacije koja pod utjecajem rijetkih informacija sa zapada kreira specifičnu rusku rock-scenu sa slikovitim likovima — ruskim kopijama Bowieja, Rottena ili Morrisona koja se odvijala u tajnosti i bijegu od KGB-a, u potpunosti opravdavajući naziv underground te svjedočeći o ruskome duhu snalažljivosti i dovitljivosti.

Iako Kaminer ne opisuje nikakve velike događaje, nego pripovijeda samo o malim stvarima i pojavama i privatnim zgodama, one se odvijaju u režimu u kojem će pojam privatnosti imati posve drukčije konotacije. Javno i političko uvlači se u najskrivenije zakutke privatnosti određujući je, svaki se potez pojedinca nalazi pod neprestanim nadzorom, stoga kroz priču o njegovu životu neizostavno prosijavaju usporedna politička zbivanja tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, pa roman na taj način govori i o posljednja dva desetljeća SSSR-a, u kojima usporedno s odrastanjem lika pratimo promjene na vlasti i popuštanje stege, koje kulminira mogućnošću napuštanja države.

Realnost zabavnija od fantazije

Već na početku ove dijelom autobiografske priče, u kojoj pratimo njegove doživljaje od rođenja do odlaska iz Rusije, Kaminer se lišava odgovornosti u iznošenju podataka nazivajući sebe lašcem. No, tvrdnja da izmišlja zapravo će samo potencirati njegovu strast za pripovijedanjem i smisao za komiku, u kojima će granica između fikcije i zbilje ponekad doista biti vrlo tanka. Ipak, izmišljanje nije cilj njegova pripovijedanja — živeći u državi u kojoj su mitovi i ideologije stvarniji od istine, on zarana otkriva da je realni život bolja zabava od bilo kakve fantazije — okrutna zbilja strogog režima o kojoj piše danas nam se čini toliko nevjerojatnom da poneki događaji djeluju izmišljeno, no zapravo i nije tako, pa iako ovaj roman donekle nasljeđuje fantastiku ruskih bajki i gogoljevskih priča ili apsurdnost avangarde, sva groteska, bizarnost i apsurd tek su posljedica samoga sadržaja — zbilje, prije nego što bi sadržaj bio nadograđen takvim postupcima. Vrijednost ovoga romana svakako je i u Kaminerovu pripovjedačkom talentu, stilu koji karakterizira iznimna lakoća pripovijedanja, dosjetljivost, britkost i maštovitost, nemilosrdni, humor ali i njegovo pametno doziranje, koje neće dopustiti nepotrebno pretjerivanje, a ta će se karakteristika ogledati i u relativnoj kratkoći romana, koji završava upravo onda kada je to potrebno ne dopuštajući da suvišna opisivanja umanje zanimljivost.

Unatoč zabavi, koja je osnovna nakana ovoga romana, kroz komične prikaze jasno će se nazirati duboko ukorijenjeni društveni problemi Rusije svjedočeći o bezizlaznosti tadašnje situacije, koja ni nakon promjena u osamdesetima nije stvorila povjerenje ljudi, ostavivši iza sebe trajne posljedice. Stoga i ne čudi da roman završava bijegom glavnoga lika na Zapad. U duhu, kako kaže, ograničenog shvaćanja slobode kao slobode da se jednostavno zbriše, lik napušta vlastitu zemlju. Put na idealizirani i nepoznati Zapad postaje simbol prelaska iz svijeta gulaga u svijet znanstvene fantastike, kako sugerira izbor romanâ koje lik čita na putovanju, potraga za odgovorom na temeljno pitanje koje je svih sovjetskih godina doista sličilo fantastici: ima li života poslije komunizma?

Ljubica Anđelković