Filatelija i film

Sijera Leone, nekadašnja kolonija Velike Britanije, seriju je posvetila Laurenceu Olivieru, Grenada Jamesu Deanu, s mnogih se maraka mršti Humphrey Bogart (Marilyn Monroe se najčeÜće smijeÜi)

O ovoj temi već se pisalo u prošlom broju »Vijenca« (Sandra Cekol), no, budući da se neočekivano iskrsla tema čini poticajnom, moguće joj je pristupiti još iz jedne vizure. Povod je apsolutno isti. Naime, prigodom nedavne 34. Revije hrvatskog filmskog i video-stvaralaštva i istodobno proslave pedesetogodišnjice Kino kluba Split, održana je i popratna priredba — izložba maraka posvećenih filmu. Stvar pomalo bizarna, ali izvrstan začin spomenutim događanjima, jer neke pikanterije koje nisu prigodno obvezatne obogaćuju raznovrsnost središnjih događanja. I zato treba pohvaliti središnju gradsku poštu koja je ugostila kolekciju, a ponajviše očevidno uporna sakupljača Radomira Đ urđevića.

Među filatelijom i filmom, dakako, ne postoje neke izravnije veze, ista su početna dva slova, rekao bi netko tko je ravodušan prema nekim gorljivim angažmanima: i film i marke predmet su bavljenja kolekcionara — kod maraka već davno, a u filmu uglavnom otkako su se pojavile video-kasete.

Da bi se stručno i s pouzdanjem govorilo o toj temi, trebalo bi filateliju poznavati bolje od filma. Laicima se ona čini lakom disciplinom — skupljaš marke, izmjenjuješ ih s drugim hobistima ili trgovcima, eventualno se spcijaliziraš, trguješ... i točka. Međutim, očevidno je da postoje vrlo različite vrste maraka (ne samo s obzirom na cijenu), različiti žanrovi (s obzirom na sadržaj, trenutak i razlog nastajanja, oblik), kojih možda ima toliko i u filmu, što neupućeni vidi već iz Đ urđevićeve klasifikacije u dvadesetak kategorija, determiniranih ponajviše njihovim filmskim sadržajem.

Država arbitrira

Marka može slikovito predočiti prizore iz filmova i likove sineasta, a marka je ono što pripada području državnoga monopola. Država, dakle, koliko znam, u velikoj mjeri arbitrira u svezi sa sadržajem, temom maraka. To znači da se u ovom slučaju zapravo ne govori samo o markama i filmu nego i o politički priznatim zajednicama.

I letimičnim pregledom može se razaznati, dobar dio u Splitu izloženih maraka (pojedinačnih, u serijama) nastao je u povodu stogodišnjice filma (1995), što uvjerava da su i države prihvatile taj događaj kao važan, a ako i nije bilo tako, barem su se priključile općoj razdraganosti.

U svojim izborima, a sada više nemamo na umu jedino stogodišnjicu, odlučile su se pretežito na ono što je reprezentativno, što uvijek i ne znači da je to ono najvrednije. Hrvatska je odabrala crtani film, pionira Oktavijana Miletića i jedan od najpopularnijih filmova, koji je ujedno proglašavan i najuspjelijim, Tko pjeva zlo ne misli — i tom izboru nema prigovora.

S obzirom na druge države, njih možemo podijeliti u dvije skupine: na zemlje s razvijenim kinematografijama, kao i one s nerazvijenim, da ne kažemo gotovo nepostojećim, a one očevidno nisu imune na film. Saznamo tako usput i za neke države čije nam je ime prije samo prostrujalo kroz uho: mnogi ne znaju za nas, ali se zato mi revanširamo — ni mi ne znamo za neke.

Velike filmske nacije, općenito, proizvele su i više maraka, najviše SAD — s naglaskom na populističkim vrijednostima — i Francuska, koja je pozornost usmjeravala i prema trajnijim i nešto skrivenijim vrijednostima. Srednje velike filmske nacije uglavnom su pokušavale afirmirati ono što je proisteklo na filmu u njihovoj sredini (Brazil npr. redatelja Glaubera Rochu), i zanimljivo je to i radi upoznavanja tih kinematografija. Norveška je tako markom podarila filmsku glumicu, neposrednog Ibsenova potomka. A likovi glumaca prevladavaju, možda i zato jer je na prostoru marke moguće jasnije predočiti neki (poznati) lik nego neku scenu.

I tako vidimo da se lik Charlieja Chaplina susreće, na primjer, i u Antigui-Barbuda, Bosni i Hercegovini, Čehoslovačkoj, Kirgiziji, Kolumbiji, Kubi... Charlie je još najprepoznatljiviji, a i najživahniji simbol filma...

Marilyn i Marlene

No, tu je jako često i Marilyn Monroe. Vole nju, među ostalima, u Gibraltaru, Gvineji, Kubi, Maliju, Maršalovim Otocima... a vidim da je tu i Montsert sa serijom od devet maraka, a, skrušeno priznajem, ne znam za tu državu. Dakako, s jedne strane ne treba se čuditi izbornicima iz tih zemalja, ali s druge pitamo služi li Marilyn u tim zemljama kao uzor koji treba po nečemu slijediti, recimo u crnačkoj Africi, u kojoj tretman žena, kako pišu neke zgrožene novine, čini se, nije na željenoj visini? A u jednoj od tih zemalja na marku su stavili prizor iz filma Beau geste — dakle, nešto iz opusa kolonijalnih vizura!

Idući dalje, Marlene Dietrich pak, na primjer, vole u Gibraltaru, Kubi i Moldaviji.

Sijera Leone, nekadašnja kolonija Velike Britanije, seriju je posvetila Laurenceu Olivieru, Grenada Jamesu Deanu, s mnogih se maraka mršti Humphrey Bogart (Marilyn Monroe se najčešće smiješi), u Srednjoafričkoj Republici idol je Bruce Lee, u Tanzaniji Jackie Chan, ali i serija s biblijskim spektaklima (s nijemim i zvučnim Ben Hurom), dok Gana nije toliko ratoborna pa pruža seriju s likovima poznatih komičara (od kojih, dakako, nijedan nije iz te zemlje). U Sijera Leoneu su, pak, u najvećoj mjeri respektirali Hitchocka i izdali seriju od devet maraka u kojima se vrlo shematski, ali i jasno razabiru situacije iz njegovih najpoznatijih filmova, Gvineja pak iskazuje serijsku privrženost Franku Sinatri, Gambija braći Marx i Fredu Astaireu, a Republika Kongo u jednoj je seriji okupila teško spojiva skupinu u kojoj se nalaze Stan Laurel, Yul Brynner, Boris Karloff i Daniel Day Lewis, San Marino odužio se Felliniju koji je rođen jedva pedesetak kilometara od te države, ali Fellinija cijene i Kirgizi, a njegova najvažnijeg glumca Mastroiannija u Liberiji...

Nabrajat bi se moglo gotovo do u nedogled, pa ovaj pregled zaključimo primjerom iz horora. Amerikanci su pružili seriju hororskih čudovišta koja na markama izgledaju znatno manje opasno, ali je ipak od toga zanimljivija sudbina Drakule. Siromahu nisu dopustili da umre kako to spada, a sada ga još i sele. Murnau ga je iz zemlje Vlada Tepeša i Londona preselio u Bugarsku i Lübeck, a zatim je jadnik počeo grozničavao kružiti i po drugim zemljama. Zahvaljujući, međutim, filateliji, možda se bliže trenuci smirenja te duše: Republika Irska izdala je marku u čast stogodišnjice romana o Drakuli koji je napisao Irac Bram Stoker, a na marki nesretnika pokazuje Bela Lugosi. I tako se Drakula možda na kraju vrati u zemlju svojega književnoga oca.

I što se valja završno zapitati? Još jednom treba zahvaliti Radomiru Đ urđeviću — na njegovu trudu i žanrovskom izboru — a dalje odgovore prepustiti sociolozima, politolozima, pa i komercijalistima. Marke se ipak i prodaju...