Esencijalna juha svemira

Esencijalna juha svemira

Kemal Mujičić Artnam, Ubrzanje, nakladnik Breza, Zagreb, 2002.

U povijesti književnosti pojedini su autori imali kozmogonijske, ili čak znanstvene poglede na pisanje. Na primjer, Ponge ili Robbe-Grillet koketirali su s ozbiljnim znanstvenim pogledom, a Italo Calvino vjerojatno je otišao najdalje ispisavši svoju bizarnu znanstvenu fazu (T-zero, Kozmikomike), u kojoj se povijest svijeta obrađuje kvaziznanstveno i fikcionalno. Kemal Mujičić Artnam odjednom u svojoj četvrtoj knjizi izbija na tu zaraslu stazu, uzimajući kao polazište znanost, teoriju kaosa, kinetiku i slične stvari. Knjigu pjesama i kraćih proznih ulomaka naziva Ubrzanje — a to već korespondira s pojmom brzine, pojmom koji ima itekakvu znanstvenu težinu (Virillio, Baudrillard, astronomija, subnuklearna fizika, brzina svjetlosti).

U ovoj čudnoj pjesničkoj knjizi punoj paradoksa Kemal Mujičić Artnam osvaja nevjerojatnu poziciju. Ostavlja dojam, bar meni, kao da se bavi filozofijom, a da je prethodno zaboravio čitavu filozofiju, čitavu povijest i tradiciju. No nije to nikakvo asketsko pročišćenje, duhovna disciplina — kakvo nalazimo gotovo u svih pjesnika moderne koji su dijelom i filozofični (primjerice Maleš, D. Dragojević, Vlado Gotovac) — dakle jedini, ali i prilično siguran put — ne, nego neka nevjerojatna koincidencija slučajnosti, čista postmoderna u svome dubokom mističnom aspektu. Vrsta je to new agea, pojedinačnog osvješćivanja ili buncanja. U neku ruku Artnam shvaća poeziju, barem u ovoj zbirci, kao mistični božji dar, kao dodir zvijezda.

Slijedeći taj čudni dojam, Kemala Mujičića Artnama mogu proglasiti najbližim predsokratovcima, na primjer Parmenidu, tom pjesniku iz djetinjstva civilizacije, glasu iz plodotvornog mraka. Sudeći prema knjizi Ubrzanje, predsokratovci su Artnamovi najbliži suputnici, da ne kažem suvremenici. Parmenid nije znao za filozofiju pa je njegovo haluciniranje bilo pjesničko, nosilo je stanovit pjesnički naboj. Slično tako i Artnam, danas pri kraju civilizacijskog ciklusa nekim nevjerojatnim darom bogova zaboravlja sve i halucinira, mašta, ali i dolazi blizu, jako blizu samoj srži stvari.

U ovoj ćete knjizi pronaći Virillija i Baudrillarda rastavljene na najelementarnije dijelove i postavljene u kontekst koji naizgled nema nikakva smisla. Stvari su tu sasvim usitnjene, smanjene, ogoljene do nespoznatljivosti, razbijene do najsitnijih kvarkova. No nemojte se smijati ponekoj nespretnosti, ili eventualnoj naivnosti, shvatite ovu knjigu u punoj njezinoj dubini, pokušajte biti nevini i pokušajte piti s izvora. Zaronite u elementarnu, esencijalnu juhu svemira. Ili, kao što je autor jednom preporučio: osluhnite neobične putove karme.

Kretanje i ljubav

U nekim pjesmama iz drugog dijela knjige naš pjesnik napušta temu kretanja, brzine, prolaska i putovanja i odlazi u ljubavnu poeziju. Napušta čistu apstrakciju pojmova i odjednom banalizira, uvodi sasvim obične materijalne objekte iz posve realnog svijeta, slučajne detalje i obilježja materijalizma, pa taj postupak ruši početnu koncepciju knjige. Ipak i tu nastaju dvije tri nadahnute i dirljive pjesme; primjerice pjesma o spavaćoj sobi gospođe Mujičić — koja zapravo ne postoji.

Pjesme su pune elementarne nostalgije, ljudske tuge, nezgrapno pogađaju točno u središte, gotovo dodiruju sve tajne svemira, života i ljubavi — naravno ako ste kao čitatelji dovoljno senzibilizirani za to, ako sklopite pakt s ovim nevjerojatnim autorom.

Za kraj želim reći da je Kemal Mujičić Artnam jedan od rijetkih naših autora koji je zaista pjesnik, u punom smislu riječi; samo to i ništa više. Ovaj neobičan čovjek čini se da nema izbora, on nema rezervnu varijantu života i stvaranja, on može biti samo i jedino pjesnik. Završit ću s ovim Artnamovim stihovima: postoji li pa me spaja / s ovim ovdje neki most? / započeti ovdje vječnost / ili vječno biti gost?; i još s ovim: koji li će tajni znak / vratiti me mojoj biti? / je li tu moj vječni smiraj / il sam vječno u orbiti?

Rade Jarak