Emocionalni naboj

Emocionalni naboj

Temeljna vrijednost predstave Kraljice svakako je izuzetan kazališni tekst dramatičara Darka Lukića, koji u svojoj osnovi spaja temu izbjeglištva s temom gubitka jezika — životnoga medija svakog glumca

Na maloj pozornici Istarskoga narodnog kazališta s velikim su uspjehom pred domaćom publikom praizvedene Kraljice, predstava koja je premijerno igrala na jesenskome ljubljanskom festivalu Ex Ponto. Redatelj predstave Robert Raponja opet je, nakon nedavnoga uspjeha sa Senkerovim Frietzspielom, dokazao kako je za početak rada na dobroj predstavi najinteligentnije naručiti dramski tekst kod kvalitetnoga domaćega pisca koji »u dušu« poznaje zadanu temu. Tako je ovaj put od sarajevsko-zagrebačkog dramatičara Darka Lukića dobio tekst o svođenju računa za vrijeme i nakon općeg loma koji je devedesetih zatresao jugoistočnu Europu. Ujedno, nedavni je ljubljanski festival bio posvećen upravo izbjeglicama, a u tom je dogovoru Raponjin uvjet bio da Kraljice u Hrvatskoj premijerno igraju upravo u Puli. Sigurno je da je bila potrebna velika hrabrost pred slovensku publiku izići s predstavom koju nosi priča o »inferiornim Bosancima u Sloveniji«, pred publiku koja pamti i predratno desetljeće u kojemu je iz »primitivne« Bosne stizala uglavnom jeftina radna snaga, a u ratnom desetljeću obezglavljena sirotinja iz svih društvenih slojeva.

Temeljna vrijednost predstave Kraljice svakako je izuzetan kazališni tekst dramatičara Darka Lukića, koji u svojoj osnovi spaja temu izbjeglištva s temom gubitka jezika — životnoga medija svakog glumca. Ova višeslojna drama samo je na prvi pogled »pitka priča«, kako su izvijestile uglavnom sve dnevne novine, a zapravo je riječ o analitičkom tekstu koji na brojnim razinama i s različitim žanrovskim predznacima razmatra probleme šovinizma, rata, digniteta intelektualaca, prijateljstva, ljubavi, egzistencijalnoga minimuma, duhovnosti...

Isprepleteni putovi

Tako su se u Kraljicama isprepleli životni putevi bosanske glumice, slovenske čistačice i podvodačice mutnoga porijekla. Na jezičnoj razini, tri dramska karaktera u Kraljicama oblikovana su preko izuzetne mješavine slovenskoga, bosanskoga, njemačkoga jezika, talijanštine i slovenskih dijalekata (ljubljanski i primorski). Otkrivanje intelektualnih kapaciteta, senzibiliteta i obiteljskoga porijekla triju žena u Kraljicama prava su psiholingvistička poslastica, jer je ovaj put jezik uronjen u teatar s onoliko genijalnosti koliko ga je prije trideset godina u hrvatskome glumištu pokazao Ivo Brešan s dramom Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. U zaključku, proizlazi da je vrijeme tragikomičnih vernikulara u jeziku fizičkih radnika i sramežljivih brucoša iz provincije davna i romantična prošlost. Dakako da ogromne zasluge za ovaj uspjeh pripadaju i dramaturginji Tatjani Šuput te prevoditeljici Kraljica — Mariji Gal Štromar.

Likovni artizam

Aleksandra Balmazović kao bosanska glumica Mima koja nastupa po dječjim vrtićima i noćnim barovima, Urška Hlebec kao slovenska čistačica, zamalo prekvalificirana u kurvu i Jadranka Đ okić kao casting-menadžerica pred pulskom su publikom naprosto zabljesnule savršeno usklađenom igrom, koja je očito proizišla potpunim osvještavanjem svake uloge ponaosob, a posebno silnom energijom fokusiranom na publiku zračila je Jadranka Đ okić. Snažne interpretativne sposobnosti ovih triju glumica zadovoljile su i prvu, gotovo zabavljačku razinu same predstave, kao i emocionalno zahtjevnije slojeve, i to plesnome segmentu, kojeg potpisuje koreografkinja Marija Gal Štromar, a potom i dramaturšku zamisao te redateljsko viđenje priče o »borbi na tuđem tlu«. Likovni identitet predstave obilježavaju dvije dominantne krajnosti.

S jedne strane, riječ je o predstavi koja će puno gostovati na različitim pozornicama i po raznim državama, tako da je scenograf Tomaž Štrucl iznašao vrlo inteligentno scensko rješenje koje sugerira tri sasvim različita prostora: dječji vrtić, noćni bar i privatni stan. I sve to, bez puno otamnjenja i zatamnjenja, jer redatelj Raponja se uglavnom odlučio na pretapanja. Usredotočenost na apsolutnu funkcionalnost i mobilnost, a prije svega inteligencija kojom su se odlikovala scenografska rješenja, možda su donekle išla nauštrb likovnom artizmu samoga umjetnika koji se u tako striktno postavljenoj zadaći nikada ne može izraziti do kraja. Ali je zato mašti na volju dala kostimografkinja Marinela Jeromela, poigravši se s dječjom paletom od plave do zlatne, koje je koristila u dramskim situacijama lociranima u dječji vrtić, preko kostima koji je blago sugerirao biseksualnost jednog dramskog lica, haremskih jakih tonova, pa sve do detalja na kostimima koji su puno rekli o porijeklu, svjetonazoru, doživljaju vlastite spolnosti i imovinskome statusu lica. Također multifunkcionalni kostimi u Kraljicama itekako doprinose i sadržajnome i emocionalnome planu predstave. Snažan emocionalni naboj Kraljicama dale su i koreografkinja Miha Lampič i skladateljica Arinka Blašković, tako da je lako moguće, da su zbog repeticije jedne male, briljantno izvedene orijentalne septime u publici plakali i domaći i tujci.

Dubravka Lampalov