Disciplina bez granica

Uz 34. reviju hrvatskog filmskog i videostvaralaštva, Split, 22-24. 11. 2002.

Iako je izvorni cilj Revijâ (onaj iz vremena utemeljenja, pedesetih godina) bio u međuklubskom okupljanju i republičkom ogledavanju klupskih (amaterskih) dostignuća, revije su odavna prestale biti tek to. Kako su od šezdesetih naovamo u većinu klubova upali studenti i đaci, ambiciozni da se tamo (jer nisu znali gdje drugdje) bave filmskom umjetnošću u njezinim najvišim oblicima, da budu inovativni i vrhunski relevantni u tome, kinoklubovi su postali središtima modernističke avangarde (antifilma, alternativnog filma), a međuklupski festivali — revije amaterskog filma — jedina mjesta gdje su mogli sabrati, usporediti i šire pokazati svoja djela.

Umjetničko ambiciozno obilježje Revija je zadržala do danas. Da li su autori koji pokazuju filmove amateri ili profesionalci te da li svoja djela rade u sklopu nekoga kinokluba, u sklopu kojeg (profesionalnog ili poluprofesionalnog) filmskog poduzeća ili pak samostalno, u kućnoj radinosti, postalo je odavna zanemariv podatak — važno je tek da je riječ o ljudima kojima je film stvar životnog posvećivanja, da pokazuju filmove koje su autorski samoinicijativno radili, uvjereni u njihovu autonomnu, ali i visokokulturno mjerodavnu, vrijednost.

Revija je, tako, postala komplementarnim festivalom ostalim nacionalnim visoko kulturnim festivalima, ali s mnogo opuštenijim i na kreativne raspone usredotočenijim ozračjem.

Autori, filmovi

Iako su na festivalu važni i rasponi interesa i prosječan raspon (selekcijom profiltriran) izrađivačke vrijednosti — a taj nije bitno različit od onog pokazivanog na Danima hrvatskog filma — ovdje, kao i tamo, najveći je dobitak festivala ipak u onome što se izdvaja.

Najvrednije autorsko izdvajanje ovogodišnjega festivala jest, držim, ono Gorana Škofića, mladog autora u eksperimentalističkoj tradiciji, što studira na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Pokazao je dva filma, oba vrlo različita, a izvrsna. Jedan film, Kuća lutaka (2001), poznat je i nagrađen na Danima hrvatskog filma. Riječ je o animiranom filmu osobite kafkijansko-nasilne (iako ironično parafrastičke) atmosfere i osobite izvedbe. Animacija je dječjih lutaka marionetska (naprosto rukom ili čime drugim miče lutke) i minimalna, a kretalačku, vizualno-ambijentalnu i psihološku visoku uvjerljivost prizora i promatračkog sustava postiže lucidnim osvjetljavanjem i kadriranjem te sugestivno tempiranom montažnim spojevima. Najnoviji mu je film, četverominutni, Pilot. 01 (2002), nešto posve drugo. Riječ je o čistoj likovno-zvukovnoj igri s grafičkim, prizornim i zvučnim ritmovima. U sliku u cijelome kadru Škofić ritmički urezuje male ekrane u triptiški niz, te njihovim grafičkom i ritmičkom pojavljivanjemm i nestajanjem, repetativnim ritmičkim umnožavanjem slika u malim ekranima, prebacivanjem slike iz njih u okvirnu sliku i natrag, asocijacijom i disocijacijom ritmova u malim ekranima s onima pozadinskim u okvirnom kadru postiže izrazito suptilne, duhovite, visokokultivirane efekte.

Najvrednije pak izdvajanje nekoga filma bilo je ono Rubikona (2001) Željka Radivoja. U jednome kadru, fiksirano, pod kišom i uz kapljice na objektivu, Radivoj opsesivno prati Tomislava Gotovca koji pak opsesivno priča priču o svojoj svojedobnoj šokantnoj akciji gologa prolaženja Ilicom. Tu su se spojile dvije fascinantnosti. Jedna je ona uhvaćena snimateljskog trenutka: trenutnih atmosferskih i gradsko-prometnih (pomalo i opasnih) prilika, te Radivojeve igre sa širokokutim objektivom i preoštravanjima uz postojan težak napor da zadrži Gotovca u vidnome polju. Druga je fascinantnost djedomrazovski dobroćudna, a očito još uvijek samoočarana, pričalačka Gotovčeva rekonstrukcija danas već povijesne umjetničke akcije.

Sad kad sam dužnu izdvojenu pozornost obratio onomu što držim posebno vrijednim, evo brzopotezna pregleda ostalih vrijednosti.

Od eksperimentalista tu je bilo još vizualno dojmljivih ostvarenja: Matka Burića Zozara (2001/2002), dojmljivi glazbeni Echos of My Mind, Krunoslava Ptičara (2002) i Ciganska svita Andreja Hanžeka (2002) te nekoliko filmova Marija Papića.

Dokumentarizam je na ovogodišnjem festivalu bio ugodnom stavkom. Prvonagrađeni film zaprešićkih djevojaka Krešo (A. Trkulja, A. Blažić, I. Samaržija, M. Brekalo, 2002) portretno-socijalan je film (Krešo je socijalni radnik koji s hranom obilazi zapuštene starce po okolnim brdima), ali i on ima ponešto od vedre ljudske topline koja je temeljem i nekih drugih mladenačkih dokumentaraca: npr. na ovoj reviji istaknuta Splićanina Jere Gruića, 3 wrajtera 2 skejtera (2002); vedar zapis životne priče Marijana — žena pomorca, Zorana Zekanovića (2002), te igrivih skica karlovačkih srednjoškolaca, JMBG 2904985 (2002) Marije Ratković te Prometna policija (2001) Zrinke Vrane.

Među animacijama istaknuli su se oni koji se i inače ističu: Karlovčani Vjekoslav Živković (Komarac, 2002) i novo plastelinsko iznenađenje Bojan Petković (Divlji zahod, 2002), i Zaprešićani (Shit, Život je kao san, Muha, Kontra, Jedan, Prvi susret).

Ako među igranim filmovima i nije bilo osobitih ostvarenja, bilo ih je s vrijednošću: sugestivno izveden u fiksnom kadru Od sutra Vedrana Šamanovića (1002); film raspolovljene vrijednosti, ali s dostatnim dijelom sjajna Luna Tanje Golić (2002); nejasan, ali vizualno dojmljiv Preobražaj Hrvoja Tuteka (2002); uvijek nesuzdržano sentimentalan Milan Bunčić (Silvestrovo, 2002) te nekoliko dobrodošlih jednominutnih šala (Homoeroidi, A. Muharemovića i D. Tomića te Kafić ’Uzdravlje’, S. Veira).

Stanovita opuštenost koju donosi tradicionalna gotovo rezervatska neoficijelnost ove revije, općenita radoznalost za sve filmove, čini ovaj festival manje osjetljivim na slabosti, a više na vrline (obrnuto od ostalih nacionalnih festivala), pa je otuda i ovaj prikaz usredotočen na njih. Ta i neistaknuti ostatak ima ključnu vrlinu: rade ga zdušno i veselo autori, dajući potvrdu živom duhu koji kola nacijom i mimo otežale atmosfere u njezinu reprezentativnom (profesionalnom?) obliku.