Cedric Price i urbana akupunktura

Cedric Price i urbana akupunktura

Na svečanosti u sjedištu austrijske vlade u Beču 9. prosinca uručena je Cedricu Priceu, jednom od najizazovnijih arhitektonskih vizionara dvadesetog stoljeća, austrijska nagrada za arhitekturu i umjetnost Frederick Kiesler. Legendarni je britanski arhitekt treći laureat uglednog priznanja, nakon američkog arhitekta Franka O. Gehryja (1929), prvoga dobitnika nagrade 1998. godine i slavodobitnice iz 2000, američke videoumjetnice Judith Barry (1954)

Nagradu, koja pored priznanja za izniman prinos svjetskoj arhitekturi i umjetnosti pobjedniku donosi i iznos od 55 000 eura ustanovila je Privatna austrijska zaklada Fredericka i Lillian Kiesler, a o izboru odlučuje međunarodni žiri, koji su ove godine činili Edelbert Köb (Austrija) kao predsjednik te Günther Domenig (Austrija), Hans-Ulrich Obrist (Švicarska), Lisa Phillips (SAD) i Deyan Sudjic (Velika Britanija).

Cedric Price (1934), jedan od najavangardnijih i najduhovitijih arhitektonskih mislilaca današnjice, čiji radovi inauguriraju vrijeme (time) kao četvrtu dimenziju arhitekture i promjenu (change) kao njezin jedini istinski uvjet, pravi je izbor po mjeri nagrade što nosi ime Fredericka (Friedricha) Kieslera (1890-1965), austrijskog arhitekta, umjetnika i filozofa, koji se 1926. trajno nastanio u New Yorku. Kiesler je bio autsajder u arhitekturi, koji je, poput Pricea, malo gradio, a poznat je po nadrealnim vizijama organičke, fluidne prostornosti zasnovane na temama kontinuiteta, beskonačnosti i dinamizma. Cijenjen u krugovima njujorške umjetničke avangarde kao dizajner izložbenih postava i kazališnih scenografija, Kiesler je u povijesti arhitekture prošloga stoljeća zabilježen po dva rada koji i danas plijene izazovnošću. U okviru Austrijskog paviljona na pariškoj Izložbi dekorativnih umjetnosti 1925. realizirao je izložbenu instalaciju blisku postavkama De Stijla pod naslovom Prostorni grad, model otvorene, kontinuirane urbane strukture što je anticipirala urbane modele iz šezdesetih Yone Friedmana i japanskih metabolista, a potkraj pedesetih u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) izlaže maketu od bronce legendarne Beskonačne kuće koju je promišljao petnaest godina. Futuristički projekt organičke, fluidne nastambe, bez vidljivih podupirača ili drugih nosivih elemenata, neograničenom prostornošću i danas fascinira osobito generaciju mladih blob arhitekata.

Prerada, ekspanzija i redukcija

I reputacija Cedrica Pricea zasniva se ponajprije na radikalnim konceptualnim projektima u kojima od početka šezdesetih, kada je pokrenuo vlastitu praksu, zastupa ideju dinamične, prilagodljive arhitekture. Priceov pristup rezultat je uvjerenja kako su »kretanje i promjena implicitni u uvjetima okoline«, stoga on odbacuje trajne prostore okamenjene za određene namjene, ističući nepredvidljivost buduće uporabe i potrebu za adaptabilnošću. Ispitujući mogućnosti prerade, ekspanzije, redukcije i bezuvjetnog zastarijevanja arhitekture, on stvara pravila za njezinu prilagodbu uvjetima vremena i kretanja. No po Priceovu sudu građevine ne samo da trebaju biti fleksibilne i adaptabilne, kako bi služile trenutnim potrebama korisnika, nego poput ostalih industrijskih proizvoda, automobila ili cipela, imaju vijek trajanja, ne dulji od desetak godina. Svojim istraživanjima on je posvećen širim socijalnim, ekonomskim i političkim implikacijama arhitekture, usredotočujući se više na omogućavanje aktivnosti korisnika nego što se bavi temama forme i oblikovanja. Iako njegovi projekti uključuju tehnološke inovacije, ne zanima ga njihova stilistička ekspresija, nego tehnologiju stavlja u funkciju promjene i prilagodbe potrebama korisnika.

Arhitektura nulte točke

Priceova dva najutjecajnija projekta datiraju iz razdoblja pop-arhitekture šezdesetih: Fun Palace (1961-74), višenamjenski kulturni centar komponiran od fiksnih i pokretnih dijelova, transformabilnih po želji sudionika, koji je poslužio kao predložak za pariški Centar Pompidou Piana i Rogersa, te Potteries Thinkbelt (1963-66), projekt prenamjene napuštenoga rudarsko-industrijskog postrojenja u visokoškolsku ustanovu s mobilnim razredima i laboratorijima što se kao vagoni kreću postojećom prugom između različitih sadražaja, prototip Priceove ne-građevine. U istom razdoblju nastaje i njegova najpoznatija realizacija, Avijarij za ptice (1961-62) u londonskom zoološkom vrtu, kojim je, prema Jencksu, arhitektura dostigla najveći stupanj apstrakcije, svedena na nultu točku.

Prednost koju Price pridaje temporalnim urbanim intervencijama u odnosu na monumentalne građevine ogleda se u projektima Gradskih magneta, nastalim devedesetih godina, koji obuhvaćaju seriju kratkotrajnih struktura, stubišta, prolaza, dizala, arkada, šetnica, implantiranih u zatečenu gradsku teksturu, prikazanih jedinstvenom autorovom kombinacijom crteža i teksta. Funkcija tih struktura nije da zauzimaju prostor nego da, poput lokalne urbane akupunkture, stimuliraju dinamiku gradskoga života.

Prema Priceu društveno je korisna arhitektura više okrenuta anticipaciji neočekivanih društvenih potreba nego prilagodbi znanih, prilagođena za mogućnosti prerade pa i zastarijevanja. Istodobno Price je uvjeren kako je moguće doskočiti nepredvidljivosti vremena i kretanja, o čemu je zapisao: »Brzina je vijeka trajanja izmjerljiva, što uključuje četvrtu dimenziju u oblikovanje. Uvjeti kretanja u prostoru i vremenu, i okolnosti njegova početka i kraja, sve nužno za opis metode i dizajna takva kretanja, njegovih izvorišta, pojačanja, izoblike, potrebe i starenja — dakle vijek trajanja — može se odrediti. Time je osnovna jednadžba upotpunjena.« Stoga nas Price izaziva, a sporost arhitekture upućuje, na predviđajući dizajn kao dužnost arhitekta pri čemu treba arhitekturi, kao oblikujuće kriterije, dodati »sumnju, oduševljenje i promjenu«.

Priceov je radikalni pristup, što je prije četiri desetljeća s mirisom subverzije odbacio krutosti i ograničenja klasične arhitektonike, prepoznat kao anticipacija arhitekture i grada postindustrijskog društva nove digitalne ere na početku 21. stoljeća.

Vinko Penezić