Bogato i dinamično

Bogato i dinamično

Romeo, kojeg je odigrao gost iz Maribora Jaš Otrin, prekrasna, čista, poludječjega lika oličenje je tako poznate, zaljubljive, nagle, nepromišljene mladosti. Dečko kojemu se žurilo: vjenčati se, osvetiti se, popiti otrov

U subotu 7. prosinca u zagrebačkom HNK premijerno je izveden poznati balet Sergeja Prokofjeva Romeo i Julija u koreografiji Dinka Bogdanića. Shakespeareova lirska tragedija o čistoći i snazi mladenačke ljubavi suprotstavljenoj društvenim i političkim strastima jedna je od vječnih, katarzičnih, tema, kojoj se i autori i publika s poštovanjem vraćaju. Makar u kazalištu. U svakodnevici klasnih, rasnih i nacionalnih sukoba neprestano se i beznadno ponavljaju varijacije na istu priču. No s tog još neokaljana stajališta svakako je ljepše umrijeti iz ljubavi nego živjeti u svemu onome što znači neljubav?

Tragedija je drugdje

Tragedija je drugdje. Kao prvo već u sveprožimajućoj Prokofjevljevoj glazbi, koja se uvlači u likove kao karakter i sudbina. Drama Bogdanićeva, inače neoklasično postavljena, baleta leži i u promašenoj ženi i majci grofice Capuleti (u snažnoj, dojmljivoj izvedbi Mihaele Devald), koja gubi i ljubavnika i kćer. Kriva jer nije pomogla kćeri kad se ona lomila u očaju pred neželjenim brakom. Vjerojatno i sama tako zasužnjena, ali poslušna, ona je u životu napravila kompromis: prihvatila hladnu konvenciju braka s grofom, a tajno živjela u strastvenoj ljubavnoj vezi s nećakom Tebaldom. Tragičan je i Tebaldo. Osuđen na dvostruki život vječnog ljubavnika i časnog člana obitelji Capuleti, on je robustan, osjetljiv i agresivan. Odigrao ga je Svebor Sečak kao, rekla bih, jednu od svojih najzrelijih i najdojmljivijih uloga. Krupan i plav, u crnom, scenski snažan i divlje nametljiv, Tebaldo neprestano, do smrti, izaziva sudbinu. Tragičan je i potpuno suprotni leptirasti Mercuzio Staše Zurovca, koji je odigran izrazito suvremeno u šarmantnoj, vedroj neozbiljnosti lakoće postojanja.

Na kraju tragični su i mladi ljubavnici. Romeo, kojeg je odigrao gost iz Maribora Jaš Otrin, prekrasna, čista, poludječjega lika oličenje je tako poznate, zaljubljive, nagle, nepromišljene mladosti. Dečko kojemu se žurilo: vjenčati se, osvetiti se, popiti otrov. I u tom smislu treći čin je stvarno tragičan i uspio, bez obzira na čudni detalj bacanja tijela kroz rupu, onako kako se to radi s ljesovima u iskopane rake? (U sljedećoj slici bačena Julija leži na lijepom odru u grobnici sa zapaljenim svijećama.) Bez nepotrebna patetičnog isplesavanja, vrlo jednostavno, scenskim pokretom, dramski precizno očajni će mladić brzinski skočiti u grobnicu, popiti otrov i — shvatiti da je bio prebrz. A Julija, tek na početku svog buđenja proljeća, stiješnjena između roditeljske manipulacije i Romeove žurbe vara roditelje, i u kratku vremenu postaje žena, udovica i samoubojica. Edina Pličanić odigrala je Juliju vrlo sigurno i precizno, i s njoj karakterističnom energijom, no kao da se u zahtjevnim varijacijama više posvetila tehničkoj nego izražajnoj čistoći.

Niz paralelnih radnji

Bogdanić ponovno spretno vlada dobro uvježbanim masovnim scenama, nizom paralelnih radnji, duhovitih detalja na napučenom gradskom trgu, koji polako gradirajući pripremaju zaplet. Izrazito je atraktivno, zvučno i strastveno izvedeno mačevanje, prilično daleko od onoga poznata kao plesna stilizacija. Zato, u mjestimice tako živu (plesnom) teatru smeta konvencija tzv. plesa pod maskama na kojemu su jedino Romeo, Mercuzio i Benvolio maskirani, a ostali, dakako svi Capuletijevi, plešu svoj monumentalni, zatvoreni društveni ples. Ili je to obični bal, ali onda tri maskirane pridošlice moraju djelovati vrlo napadno i sumnjivo?

U vrlo dinamičnoj igri scenskih slika, gdje, hvala Bogu, navijačkoj publici ostaje sve manje mjesta da pljeskom razbija jedinstvo doživljaja i prekida stvoreni naboj, iznimno važnu ulogu nosi scenografija Dinke Jeričević. Ovaj put i velika i primjetna, ali i vrlo pokretna, ona neobičnom brzinom mijenja i otvara različite prostore bogate razinama i značenjima, prateći točno, uz svjetlo Vladimira Kazde, atmosferu situacija. Na bogatstvo nijansi i materijala kostima Ike Škomrlj i Diane Kosec Bourek navikli smo, i tu nema iznenađenja. Opet je očito harmonično, klasično, povijesno locirano promišljanje ljepote i funkcionalnosti, te podcrtavanje karaktera.

Premijeru velikoga baletnog projekta uveličao je i gost dirigent Pavle Dešpalj, te je tako još jedna domaća impresivna umjetnička ličnost vraćena zagrebačkom kazalištu.

Maja Đurinović