Bio je već i red!

Bio je već i red!

Bartol Kašić, Osnove ilirskoga jezika u dvije knjige, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2002.

Za dvije godine navršit će se točno četiristo godina od tiskanja prve gramatike hrvatskoga (ilirskoga) jezika na latinskom jeziku paškoga isusovca Bartola Kašića. Pretisak najstarije hrvatske gramatike Osnova ilirskoga jezika u dvije knjige ili Institutionum linguae Illyricae libri duo ugledao je svjetlost dana i prije važne obljetnice u biblioteci Pretisci, koju je pokrenuo Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu.

Posljednjih se godina u jezičnoj kroatistici učinilo mnogo kako bi se osvijetlio lik Bartola Kašića iz perspektive njegova jezikoslovnog djelovanja, književnog i pastoralnog rada, a vrhunac (re)valorizacije njegova stvaralaštva postiže se tiskanjem prijevoda Biblije, koja je dostupna široj javnosti tek potkraj dvadesetoga stoljeća. Ovdje ne bih zlorabio novinski prostor kako bih samo pobrojao što se o Kašiću pisalo tijekom minulih desetljeća, ali bih se dotaknuo samo Kašićevih pretisaka, Biblije i ponajvažnijih znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu, priređenih njemu u čast. Kašićev Hrvatsko-talijanski rječnik (1599) s Konverzacijskim priručnikom (1595), prema rukopisu Rkp 194 (2. izd., Zagreb 1990) i Ritual rimski (Zagreb 1993) priredio je za tisak Vladimir Horvat, Darija Gabrić-Bagarić priredila je tekst Venefride (Bamberg 1991), Stjepan Sršan preveo je Život Bartola Kašića (Osijek 1999), a skupina autora učinila je krucijalno djelo u tzv. kašićologiji izdavši prijevod Biblije, Biblia sacra versio illyrica selecta seu declaratio Vulgatae Editionis Latinae (Paderborn-München-Wien-Zürich 1999) Bartola Kašića, koji je ostao u rukopisu gotovo četiristo godina. Kašić je bio temom nekoliko znanstvenih skupova: ovdje bih izdvojio znanstveni skup u povodu 340. obljetnice smrti (Zadar-Pag, 18-21. travnja 1991), Bartol Kašić u NSK (Zagreb 1999), na Drugom hrvatskom slavističkom kongresu (Osijek, 14-18. rujna 1999) jedna je sekcija posvećena Kašiću, na papinskom sveučilištu Gregoriani održan je skup Bartol Kašić i hrvatski jezik u renesansi i baroku (Rim, 14. prosinca 1999), a 30. ožujka 2001. u Pagu je održan skup Bartol Kašić i Biblija u povodu predstavljanja prvotiska Kašićeva hrvatskog prijevoda Sv. Pisma. Valja se podsjetiti da je 1. listopada 1998. Nedjeljko Mihanović, ondašnji predsjednik saborskog Odbora za naobrazbu, znanost i kulturu, proglasio Godinu Bartola Kašića i četiri stoljeća hrvatskoga jezikoslovlja itd.

Lijeva i desna strana

Kašićevim pretisnutim izdanjima pridružuje se i najnovije, prve hrvatske gramatike. Nije točno da se u posljednjih tridesetak godina Kašićeva gramatika zaobilazila, jer to demantiraju činjenice — pretisak izlazi u Kölnu i Beču 1977, a u Zagrebu 1990. godine, međutim, pretisak izdavačke kuće kao što je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, stožerna institucija u Hrvatskoj u proučavanju hrvatskoga jezika, zaslužuje pohvale iz više razloga. Najprije, novost u koncepciji izdavanja jest u tome što se s lijeve strane nudi originalni tekst na latinskom jeziku, dakako s hrvatskim primjerima, a s desne paralelan prijevod na hrvatski jezik, koji je uzorno učinila mlada znanstvenica Sanja Perić Gavrančić. Time se, u odnosu na prethodna izdanja, učinio veliki korak lakšem razumijevanju (ili uopće razumijevanju) gramatičke strukture hrvatskoga jezika u koju ponire mladi Kašić, dakako uronjen u onovremene jezikoslovne koncepcije. Danas bi se štošta moglo prigovoriti Kašiću, poglavito u dijelu koji obrađuje sintaktička pitanja hrvatskoga jezika, ali valja imati na umu najmanje dva iznimno važna podatka: prvo, Kašić gramatiku objavljuje s 29 godina (sic!), ne imajući nikakvih prethodnika u izradi takva ili slična priručnika iz hrvatskoga jezika, a drugo, Kašić je najmanje kriv što se specifičnost hrvatskoga jezika onoga vremena očitovala u šarolikoj grafiji i različitim jezicima koji pripadaju hrvatskoj književnosti. Prvoj se činjenici može dodati i to da su uzori mladom Kašiću bili slovničari Emanuel Alvarez, Aldo Manucije, Donat i dr. kojima u žarištu interesa baš i nije bio hrvatski jezik, stoga pojedina Kašićeva rješenja u gramatičkom opisu (ablativ u imenskim paradigmama, uvođenje termina indefinitum za aorist, konjunktiv, optativ, gerundij i particip u glagola i dr.) i nisu mogla izlaziti iz okvira onovremenih shvaćanja o opisu i propisu gramatičkoga ustroja klasičnih jezika, poglavito latinskoga. Kašić je imao velikih problema pri pisanju gramatike jer »nije se, naime, dosada pojavio nitko (koliko znam) koga bih kao pisca mogao slijediti i čija bi se pravila o ilirskom govoru pojavila u pisanom obliku«, ali »ne bih se bio mogao odlučiti da se kao prvi prihvatim toga posla da nije bilo utjecaja onih čijoj se volji nije dopušteno protiviti« (7. str. Pretiska). Riječ je o volji Akademije ilirskoga jezika u Rimu koja 1599. mladom Kašiću, tada učitelju gramatike, po zapovijedi isusovačkoga generala Klaudija Aquavive, postavlja zahtjev da za njezine potrebe, posebice za svećenike koji bi u perspektivi obavljali pastoralni i ini rad u krajevima gdje obitava hrvatski puk, napiše pravila (Institutiones) hrvatskoga jezika, dakako na latinskom, službenom jeziku Katoličke crkve.

Kašićeva rješenja

Ono što je pošlo za rukom tek Ljudevitu Gaju u 19. st., a Kašiću se činilo iznimno važnim korakom u standardizacijskom procesu hrvatskoga jezika, pitanje je grafije. Kašić je bio daleko ispred svoga vremena, jer je uočio da se tek unifikacijom grafije po jednadžbi 1 glas = 1 znak govornici hrvatskoga jezika mogu ujediniti u jedinstvenoj grafiji, koja će biti važna podloga u recepciji hrvatske pisane baštine iz različitih hrvatskih krajeva. Nerijetko se može čuti, a i pročitati u domaćoj i inozemnoj literaturi, kako je Kašić svoju gramatiku izgradio na jeziku štokavske književnosti. To je samo djelomično točno, upozorava i Darija Gabrić-Bagarić, koja je za ovo izdanje priredila pogovor u kojemu se prikazuje život i djelo Bartola Kašića, njegova gramatika i jezikoslovni rad, jezik književnih djela i relevantna literatura o našem najstarijem slovničaru. Kašiću je sigurno kao rođenom čakavcu bilo teško zanemariti bogato čakavsko književno nasljeđe (to je najrazvidnije u opisu akcentuacije, koja je tipična za čakavski tronaglasni sustav), stoga se njegov izbor »općenoga jezika« ili lingua communis, uz najraširenije štokavsko narječje, temelji i na čakavskom književnom jeziku. Kao osnovicu jezika koji opisuje i propisuje, Kašić ne uzima bilo kakav štokavski organski idiom, nego iz najraširenijega hrvatskoga narječja, uzima koin# štokavske dubrovačke i bosanske književnosti. Na svim jezičnim razinama (osim akcentuacije) Kašić isprepleće obilježja jezika čakavske i štokavske književnosti, ali itekako se zapaža da se pojedina gramatička rješenja usmjeruju prema štokavskom narječju, koje je potencijalno već tada moglo postati osnovicom hrvatskoga standardnog jezika (zašto se to nije dogodilo, druga je i duga pripovijest).

Premda prva hrvatska gramatika nije imala ponovljenih izdanja, ona je utjecala na kasnije hrvatske slovničare. Danas je važno ponovno imati pretisak Kašićeve gramatike, ne samo zato što se uskoro navršava četiristo godina od njezina tiskanja, nego i zato što se lakše dobiva uvid u pojedina Kašićeva rješenja u normiranju hrvatskoga jezika na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Ova gramatika mora zanimati svakoga kroatista i slavista jezičnog usmjerenja, ali isto tako i studente jezičnih grupa, poglavito na poslijediplomskom studiju jezične kroatistike i slavistike. Valja pohvaliti čelništvo Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, poglavito Marka Samardžiju, što se otvorio put novoj ediciji Pretisci koja će, pretpostavljam u perspektivi, ponovno izdati sve stare hrvatske gramatike (već je izdana 2. i 3. knjiga u istoj biblioteci), a možda se možemo nadati i ponovljenu izdanju starih hrvatskih rječnika. Kašićeva gramatika sada je pred svima nama i traži da zavirimo u nju i pažljivo se s njome upoznajemo.

Boris Kuzmić