Arhitekt konkretne vizije

Arhitekt konkretne vizije

Ono što je značajno i presudno upravo je to prelaženje granica, i nadam se da će to u nekim objavljenim radovima doći do izražaja. Fascinantna je ta mogućnost iskoraka, a s druge je strane bio fascinantan kao osoba, intelektualac, koji je svojim studentima dao snažnu intelektualnu bazu. I dijalektika i negacija kao elementi mišljenja imali su za njega jednaku važnost kao i afirmativni stav

Kako s nestrpljenjem očekujemo promociju specijalnog monografskog izdanja časopisa »Arhitektura«, posvećenog jednom od naših najznačajnijih protagonista suvremene hrvatske arhitekture, teoretičaru arhitekture i pedagogu Nevenu Šegviću (1917-1992), zakazanu za 20. prosinca na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, tim smo povodom zamolili za razgovor glavnu i odgovornu urednicu tog izdanja, istaknutu teoretičarku, povjesničarku i kritičarku arhitekture Veru Grimmer. Uostalom, Neven Šegvić bio je među osnivačima »Arhitekture«, i po njemu je nazvana i nagrada za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture koju godišnje dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata. Na stotinu osamdeset i četiri stranice »Arhitekture« (naklada 1000 komada + 300 englesko izdanje; cijena 120 kn) prvi se puta predstavlja sveukupno Šegvićevo djelovanje; preko detaljnog prikaza najznačajnijih realizacija, projekata, crteža i skica, kroz tekstove hrvatskih arhitekata, kritičara arhitekture, povjesničara umjetnosti i umjetnika.

Aktivnost Nevena Šegvića bila je vrlo zanimljiva i poticajna s obzirom na to s kojim se sve područjima bavio. Zanima me u kojem će se segmentu razlikovati ili podudarati Vaša koncepcija broja »Arhitekture« posvećena profesoru Šegviću, s obzirom da je o njemu već uređen primjerice »Atlas arhitekture«, na Arhitektonskom fakultetu? Dakle, svaki segment njegove praktično-teorijske djelatnosti podjednako ili ćete nečemu dati prednost?

— Ovaj broj »Arhitekture« želi obuhvatiti njegovu kompletnu ličnost kao stvaraoca arhitekture i teoretičara, i ne na zadnjem mjestu — društvenog aktera, djelatnika. »Atlas arhitekture« docenta Uchytila bio je dragocjeni izvor, a ovaj je broj »Arhitekture« zamišljen kao prvi u nizu monografskih brojeva posvećenih našim arhitektima poraća, koji su svoj vrhunac doživjeli pedesetih i šezdesetih godina te predstavljaju živi kontinuitet čuvene zagrebačke škole, Rijeke, Splita. Djelatnost tih arhitekata podigla je našu arhitekturu na istovremenost zbivanjima u Europi i svijetu, i s time se izgubilo ono krležijansko pedesetogodišnje kašnjenje. Ova je »Arhitektura« jednostavno strukturirana, na četiri bloka; prvi blok obuhvaća teoretsko-pedagošku profesorovu djelatnost (Arhitekt, teoretičar, pedagog), drugi je pokušaj antologijskog pristupa, tj. izvući iz mnoštva realizacija i projekata ono najbolje (7 projekata), što se poklapa i sa Šegvićevim izborom. Zatim, rad na projektima i realizacijama u cijelom svom opsegu — od interijera do spomenika, te pokušaj sinteze njegove biografije i bibliografije, nekih anegdotskih priloga... Posebno nam je bilo važno u ovom segmentu što obuhvaća pedagoško djelovanje dobiti svjedočanstva iz prve ruke, prikaze njegovih učenika različitih generacija.

Prelaženje granica

Vi se već duže bavite proučavanjem Šegvićeva opusa. Zanima me s čime Vas je privukao i fascinirao Šegvić, da li po svojoj svestranosti, po njegovanju kompletnog, zaokruženog pristupa materiji — jer kod svih je velikih stvaralaca osjetna širina interesa...

— Imate potpuno pravo. Ono što je značajno i presudno upravo je to prelaženje granica, i nadam se da će to u nekim objavljenim radovima doći do izražaja. To je s jedne strane i prelaženje okvira tzv. modernog stila, razdvajanje elemenata moderne i put ka novim oblikovnim sintezama u nekim njegovim vrlo ranim objektima u Splitu iz kraja pedesetih godina, gdje možete pronaći neke elemente koji su danas čak gotovo pomodni (folding, fragmentacija fasade i sl.)! Fascinantna je ta mogućnost iskoraka, a s druge je strane bio fascinantan kao osoba, intelektualac, koji je svojim studentima dao snažnu intelektualnu bazu. I dijalektika i negacija kao elementi mišljenja imali su za njega jednaku važnost kao i afirmativni stav.

U koji bi stilsko-morfološki kontekst danas smjestili Šegvića? Kako s današnje pozicije gledate na njegovu arhitekturu, teze o projektiranju, odnosno, u kojoj je mjeri njegov opus živ i otvoren, a u kojem ga dijelu već vežemo za povijest naše arhitekture?

— Ne bih ga vezala uz neki određeni stil, što mislim da je vrlina. Nekome tko se bavi građenjem u starim povijesnim jezgrama gradova može biti jako važan Šegvićev pristup takvom građenju — mislim na antologijsku kuću na Peristilu kojoj se svi uvijek vraćaju — i ona je uvjet bez kojeg se ne može kada se govori o građenju u starim jezgrama. Istovremeno postoji otvorenost, ali i poštivanje zatečenoga. On je neke svoje obiteljske kuće radio u vrijeme kada se još nije mnogo govorilo o kritičkom regionalizmu kao danas, ali on je te postulate moderne upravo na taj način transformirao. Ne treba zanemariti mediteranski karakter njegove arhitekture u tom procesu transformacije moderne! Ono što bih željela naglasiti u vezi toga jest kako je danas našoj kulturnoj javnosti i onima koji odlučuju o kulturnoj politici i sredstvima, nedovoljno prepoznata mogućnost, odnosno važnost identifikacije i prezentacije hrvatske arhitekture, i to upravo preko arhitekture dvadesetog stoljeća. Ta plejada arhitekata dvadesetog stoljeća zadivljuje mnoge inozemne arhitekte koji dolaze k nama. U tom je smislu važan faktor što će monografija o Šegviću izaći i na engleskom jeziku, kao posebna knjiga. Svaka je akcija koja afirmira našu modernu arhitekturu važna i potrebna, i zbog svakodnevne sustavne devastacije, primjerice kuća na Jabukovcu od Weissmanna koja je uništena. U Umagu se destruira Dom kulture arhitekta Ostrogovića... Sve se to mirno događa, nitko ne reagira, a protiv toga se jako borio i Šegvić, često govoreći o zaštiti moderne arhitekture, koja bi trebala biti pravno potpuno jednako tretirana kao i zaštita naše povijesne (renesansne, barokne) arhitekture. Eto, za to se neprekidno zalagao.

Razgovarala Iva Körbler