Apsolutno cool!

Apsolutno cool!

U knjizi-igrački dvoje autora, jedno drugo navode na razgovor i razmišljanje, nadopunjuju se i prelaze s teme na temu, vraćajući se, ponekad, na neka već dotaknuta pitanja. Poznati arhitekt iznosi svojoj sugovornici niz maštovitih i vrlo osobnih definicija, bilo da je riječ o određenim osobama, prijevoznim sredstvima ili životinjama. Tako, kroz njegove riječi, mačke postaju dobri poznavatelji arhitekture, tramvaj benigno sredstvo — ovca u gradu, a političar čovjek koji još nije oteo avion. Dok je tišina, tvrdi, pjenušava kao šampanjac, ljudi kojima je dosadno i sami su dosadni, i tako redom

Prvo ona dočekuje njega u Zagrebu, pa on nju u Beču. On je vrlo zanimljiva osoba, stoga ona uvijek sa sobom ima diktatafon kako bi mogla snimati njihove nadahnute razgovore. On voli razgovarati o (gotovo) svemu. Nju zanima (gotovo) sve o njemu. Želi ga pitati mnogo toga te ima čak spremljena pitanja.

On je vrhunski arhitekt, filozof, umjetnik, a ona direktorica Spomen područja Jasenovac, gdje se nalazi njegovo remek-djelo Kameni cvijet. Riječ je, dakako, o Bogdanu Bogdanoviću i Nataši Jovičić koji su ovih dana u Zagrebu prezentirali svoj zajednički uradak, točnije knjigu pod naslovom Apsolutno paf koja je izašla u ediciji Sretne ulice nakladničke kuće Meandar.

Do knjige Apsolutno paf došlo je, prema riječima dvoje autora, na neuobičajen način — igrom. Igrajući se odnosno razgovarajući o svemu i svačemu, onako sasvim spontano kako to čine djed i unuka, stvorili su građu za sasvim simpatično i pitko štivo. Riječ je o svojevrsnoj zbirci razgovora koje su autori vodili na relaciji Zagreb — Beč tijekom protekle godine.

Bogdan Bogdanović poznat je mnogima, među ostalim, kao autor jednog od najljepših memorijalnih spomenika na ovim prostorima — onoga, kako rekosmo, u Jasenovcu, na kojem će uskoro početi radovi restauriranja. Potpisuje i niz drugih spomenika na području bivše Jugoslavije, a bavi se i pisanjem. Objavio je dvadesetak knjiga, među kojima su i posljednja, pod naslovom Sreća u gradovima, i kultna Zaludna mistrija. Osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je gradonačelnik Beograda, grada u kojem je rođen 1922. godine, i u kojem je živio i djelovao sve do 1993. godine kada je zbog neslaganja s Miloševićevom politikom napustio zemlju. Od tada živi u egzilu u Beču.

Promocija: Još malo pa nestalo!

Knjiga Apsolutno paf ili kako je neki opisuju igračka-razgovor, iako tek objavljena, već je izazvala golemo zanimanje među publikom i štovateljima Bogdanovićeva rada (ako je suditi po rasprodanim primjercima na predstavljanju knjige nedavno priređenu u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti).

Napisana je u obliku razgovora, što je rezultiralo stanovitom svježinom i dinamikom u prezentaciji sadržaja, koji je doista široka spektra — od misli o kretanju, stilu kao sudbini, predrasudama ili pak drevnom fašizmu do čitavih pasusa o gradovima koji se ruše iznutra, međusloju i destruktorima svijeta te dolasku na komemoraciju u Jasenovac nakon osamnaest godina. Čak i neke najbanalnije i sasvim obične stvari, kao što su mačke i psi ili cipele i hodanje, pokazale su se zgodnim polazištem za priču.

Džepnoga formata i mekog uveza te relativno kratkog teksta Apsolutno paf može se čitati kao proza. Jasnim i preciznim rečenicama, jednostavnim i razumljivim jezikom pokazuje se kao štivo namijenjeno široj publici koja ne mora nužno biti upoznata s djelom Bogdana Bogdanovića. Naprotiv, može poslužiti kao ishodište za upoznavanje s tom iznimnom ličnošću koja se u ovoj knjizi otkriva i kao vrlo zanimljiv sugovornik.

U knjizi-igrački dvoje autora, jedno drugo navode na razgovor i razmišljanje, nadopunjuju se i prelaze s teme na temu, vraćajući se, ponekad, na neka već dotaknuta pitanja.

Poznati arhitekt iznosi svojoj sugovornici niz maštovitih i vrlo osobnih definicija, bilo da je riječ o određenim osobama, prijevoznim sredstvima ili životinjama. Tako, kroz njegove riječi, mačke postaju dobri poznavatelji arhitekture, tramvaj benigno sredstvo — ovca u gradu, a političar čovjek koji još nije oteo avion. Dok je tišina, tvrdi, pjenušava kao šampanjac, ljudi kojima je dosadno i sami su dosadni, i tako redom.

Fenomen grada

Kao indirektna tema knjige javlja se fenomen grada. Bogdanović vrlo jednostavnim rječnikom i pokojom anegdotom iznosi svoja razmišljanja o gradu, pokazuje što znači voljeti grad, biti slobodan i biti građaninom. Priča o mentalitetu građana, ali i o onima koji ne poznaju grad i zaslužni su za njegovo razaranje i izgrizanje iznutra. »Gradovi se ne ruše samo spolja i fizički već se mogu razarati iznutra i duhovno.«

Iz knjige doznajmo da je u Beču, gdje trenutno živi, predstavljena njegova najnovija knjiga o temi grada pod naslovom Sreća u gradovima.

Zgodna je Bogdanovićeva opaska o naslovu tog njegovog uratka: »Kad sam čuo naslov kako će se knjiga zvati, zaprepastio sam se, bio mi je nekako jako optimističan. Rekli su mi da su ga uzeli iz jedne moje rečenice. I onda shvatim da sam ja sve vrijeme bio u potrazi za srećom u gradovima, za srećom gradova i da sam opisao cijeli svoj žal, jal što to ne nalazim, a mislio sam da bi se sreća mogla naći.«

Jedan od posljednjih velikih ironičara

Bogdanović priča i kroz smijeh i kroz gnjev, ne ustručava se biti kritičar društva i dotaknuti, s dozom ironije pa i sarkazma prilike u vlastitoj zemlji odnosno gradu u kojem je rođen. »Živio sam u gradu (Beograd) koji je samo za mog života više od nekoliko puta mijenjao nazive nekih ulica. To je shizofrenija, tu se apsolutno ne možete snaći. Izmišljaju sve sumanutije i sumanutije nazive — npr. Ulica kralja Milana postala je Ulicom maršala Tita, pa Ulica srpskih vladara. Čekam da postane i Ulicom sultana jer su oni vladali Srbijom više nego itko drugi«, kaže Bogdanović u knjizi.

Vraćajući se tako na temu grada, bilo Beograda ili nekog drugog, najviše ga iritiraju, kaže, tzv. došljaci, o njima mnogo razmišlja jer oni ne razumiju grad, oni su njegovi rušitelji, neprijateljski su raspoloženi prema gradu, oni su međusloj koji je u gradove stigao iz zona između sela i grada. To je, prema Bogdanovićevim riječima, ono ni-ni — nigdje iz čega su proizašli zločini u ratu, uništavanje gradova i ukratko jugoslavenska katastrofa.

»Sto puta sam rekao da to gadno ime neću više da spominjem«, kaže, pak, umjetnik o Slobodanu Miloševiću nakon čijeg je dolaska na vlast napustio Beograd i izbjegao u Beč. Prema autorovim riječima Milošević je »jedna negativna metafizička konstanta, bijedna ljudska ništavost, otisak nepostojanja«.

U nekim svojim djelovima knjiga Apsolutno paf nalikuje na fragmente nikada napisana dnevnika. To se ponajviše odnosi na dijelove gdje Bogdanović opisuje trenutke iz svog života — djetinjstva, odrastanja, formiranja — potaknut znatiželjom sugovornice. Tako ga autorica ponovno moli da prepriča kako su on i njegova sestra čekali Krležu, no tu je i sjetno prisjećanje na psa Freda i još pokoja epizoda.

Čitatelj ovog štiva ne može se oteti dojmu da taj intelektulac-umjetnik ima mišljenje baš o svemu. Čini se po svemu sudeći da je Nataša Jovičić imala sreću, ako to možemo tako formulirati, razgovarati s iznimno govorljivom osobom, jasnih i argumentiranih stajališta kojoj je zadovoljstvo podijeliti s drugima svoja promišljanja i interpretaciju stvarnosti. Kako je napisala Đ urđa Miklaužić na poleđini knjige, taj će »mistik i umjetnik ovoga puta otvoriti neke nove stranice u našim iskustvima«.

Romina Perić